Ulazak u Europsku uniju, uspješno proveden prvi narodni referendum i neuspjeh donošenja ustavnih promjena u planiranom roku te 'slučaj Perković', događaji su koji su obilježili hrvatsku unutarnju politiku – tome, naravno, treba dodati i postavljanje ploča s ćiriličnim natpisima u Vukovaru, pokretanja 'antićiriličnog referenduma', te izbore za europski parlament i lokalne izbore.

Lex. Perković i Unija

Ulazak u Europsku uniju za Hrvatsku predstavlja ostvarenje povijesnog cilja, najvažniji vanjskopolitički, ali i unutarpolitički događaj u ovoj godini.

Do 1. srpnja, kada je postala punopravnom članicom Unije, Hrvatska je prošla dug i složen proces pregovaranja u kojem je, činilo se, stekla dovoljno znanja o visokim političkim i pravnim standardima Unije. No, korak koji je Hrvatski sabor napravio tri dana prije svečanog ulaska u Uniju, te s njim povezani događaji u narednim mjesecima to su doveli u pitanje, a Hrvatsku doveli na korak do sankcija.

Sabor je, naime, 28. lipnja izmjenio već usklađeni Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU iz 2010. godine kolokvijalno nazvan 'lex Perković', na način da je propisao da se europski uhidbeni nalog ne primjenjuje na kaznena djela počinjena prije kolovoza 2002.

Oporba, ali i velik dio javnosti, u tome su vidjeli nakanu vlasti da spriječi izručenje Njemačkoj Josipa Perkovića, bivšeg hrvatskog i jugoslavenskog obavještajca kojeg njemačko pravosuđe tereti za ubojstvo hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića, kod Muenchena 1983. godine.

Vlast, prije svih premijer Zoran Milanović, te je optužbe odbijala, tumačeći da se zakon ne donosi ni za jednu osobu, a da se izmjenama pristupilo isključivo zbog zaštite hrvatskih branitelja i nacionalnih interesa.

Ljeto je zaoštrilo 'slučaj Perković', a uz domaće sve su jasnije bile i kritike Europske komisije, odnosno povjerenice za pravosuđe Viviane Reding, koja je ustrajala u ocjeni da Hrvatska krši obveze ugovorene u pristupnim pregovorima.

Sve je završilo svojevrsnim kompromisom, Hrvatska je još jednom izmjenila lex Perković pa će se EUN od 1. siječnja primjenjivati bez vremenskih ograničenja. Ostala je, međutim, odredba izmijenjenog zakona po kojoj se izručenje mora odbiti ako se radi o kaznenom djelu za koje je nastupila zastara.

O tome je li i kada nastupila zastara za Đurekovićevo ubojstvo koplja su se lomila i među stručnjacima kaznenog prava, no Državno odvjetništvo ranijih je godina kao neosnovane odbacilo dvije kaznene prijave protiv Perkovića, pri čemu je protumačilo da je zastara nastupila još 1998.

Ostalo je tako nejasno što će se dogoditi s Perkovićem nakon 1. siječnja, posebno u svjetlu odluke Vrhovnog suda, koji je u sličnom slučaju zaključio da je mjerodavno je li zastara nastupila u zemlji koja traži izručenje, a za Đurekovićevo ubojstvo u Njemačkoj zastara nije nastupila.

Ustavne promjene

Kako bi se obranili od tvrdnji da su vjerodostojnost Hrvatske u EU poljuljali samo kako bi onemogućili Perkovićevo izručenje, vladajući su predložili dopunu Ustava koja je trebala rezultirati nezastarijevanjem teških ubojstava.

Prijedlogu se otpočetka usprotivio HDZ, tvrdeći da bi takva promjena omogućila da se postupak protiv Perkovića pokrene u Hrvatskoj, što bi bio dodatni razlog da ga se ne izruči. Tražili su da se propiše kako postupak u Hrvatskoj ne može biti razlog za odbijanje izručenja ako je pokrenut tek nakon zaprimanja EUN-a.

HDZ je predlagao i da se Ustavom posebno naglasi nezastarijevanje teških ubojstava u vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, a među zahtjeve su kasnije dodali i više zastupnika iz 11. izborne jedinice za dijasporu. Vladajućima su njihovi zahtjevi bili neprihvatljivi pa su potreban 101 glas počeli tražiti izvan HDZ-a.

Na ustavne promjene tako su pristali Hrvatski laburisti, na čije je inzistiranje prijedlog proširen nizom odredbi kojima se uređuje referendumska problematika, HDSSB koji je uspio 'progurati' odredbe vezane uz regionalizaciju te nezavisna Jadranka Kosor, koja je tražila kraće stanke u zasjedanju Sabora.

Sabor je već utvrdio i konačni prijedlog, a kako bi se Ustav promijenio prije Nove godine, sazvana je izvanredna sjednica.

Planovi su se izjalovili u samoj završnici, kada je HDSSB, bez prethodnih najava, na konferenciji za novinare kazao kako ipak nije spreman podržati prijedlog, ako se ne produlji rasprava o ustavnim promjenama i dodatno ne razmotre prijedlozi struke i predsjednika RH Ive Josipovića.

Cijela priča tako je prebačena za drugu polovicu siječnja, kada će se zastupnici ponovo okupiti i nastaviti pregovore.

"Antićirilični referendum"

Nedonošenje ustavnih promjena izazvalo je nove dvojbe proceduralne naravi vezane uz održavanje referenduma na temelju inicijative 680 tisuća građana, koji traže da se ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina utvrdi da pravo na ravnopravnu službenu uporabu svog jezika i pisma nacionalne manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više od polovice, umjesto sadašnje trećine stanovništva.

Toj je inicijativi prethodila vruća vukovarska jesen, 'otvorena' ranojutarnjim postavljanjem ploča na latinici i ćirilici na državne institucije, nakon objave rezultata popisa stanovništva, po kojima pripadnici srpske nacionalne manjine u Vukovaru čine više od trećine stanovništva.

Vukovarci, poglavito stradalnička i braniteljska populacija to je teško primila, prve su ploče razbijene, pa onda druge, treće… Vlast, pogotovo državna, nije birala riječi osude, ustrajavajući da se zakoni i preuzete obveze moraju poštivati i provoditi.

Vukovarci, ali i dio javnosti, uzvratili su da Vukovar još traži svoje nestale u srpskoj agresiji na taj Grad, da nitko nije odgovarao za ubijene, silovane, da je ćirilica simbol pod kojim su Vukovarci proživjeli strašne patnje i da kao simbol još nije dobrodošla, odnosno da Vukovar, na određeno vrijeme, treba izuzeti iz primjene zakona.

Vlasti u Zagrebu zamjerili su i što prije postavljanja ploča nije s njima komunicirala, što je prve ploče postavila pod okriljem noći.

Iako se nakon odlaska premijera Zorana Milanovića u Vukovar i sastanka sa članovima Stožera činilo da će se tenzije spustiti, Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, 18. prosinca i zaustavljanje državnog vrha u Koloni sjećenja to je doveo u pitanje.

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokrenuo je referendumsku inicijativu, a prikupljene su potpise početkom prosinca predali Saboru.

Protiv raspisivanja takvog referenduma izjasnila se vladajuća koalicija, ali i većina oporbe, pa i HDZ. Da se referendum s takvim pitanjem ne bi smio raspisati suglasni su i ustavnopravni stručnjaci, koji upozoravaju da bi takvo ograničavanje manjinskih prava ugrozilo najveće vrednote ustavnog poretka i značajan dio temeljnih odredaba Ustava koje se tiču prava čovjeka, nacionalne ravnopravnosti i vladavine prava.

Smatraju, međutim, da Sabor ne bi smio samostalno odlučivati o raspisivanju referenduma, nego zatražiti očitovanje Ustavnog suda o ustavnosti referendumskog pitanja, no zasad nije jasno hoće li Sabor to i učiniti.

Da je Sabor izmijenio Ustav, procedura bi bila jasnija, budući da je prijedlogom ustavnih promjena bilo predviđeno ograničavanje pitanja o kojima se može odlučivati na referendumu, a među ostalim referendum se ne bi mogao raspisati o pitanjima kojima se ograničavaju ili umanjuju prava nacionalnih manjina.

Prvi narodni referendum

Prvog dana prosinca hrvatski su se birači na prvom narodnom referendumu izjasnili da žele da i u hrvatski Ustav uđe definicija braka kao životne zajednice žene i muškarca, koja već godinama postoji u Obiteljskom zakonu.

Referendum o ustavnoj definiciji braka održan je temeljem odluke Hrvatskog sabora od 8. studenog, a na zahtjev Građanske inicijative "U ime obitelji" koja je prikupila 750 tisuća potpisa za njegovo raspisivanje.

Od 3,8 milijuna birača na referendum ih je izašlo 1, 4 milijuna odnosno 37,90 posto.

"Za" referendumsko pitanje – "Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca"? – glasovalo je 946.433 birača ili 65,87 posto, a "protiv" 481.534 odnosno 33,51 posto izašlih birača.

Treći je to referendum od hrvatske samostalnosti, prvi koji su inicirali građani. Prije njega održani su referendumi o samostalnosti (proljeće 1991. godine) te o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji (siječanj 2013. godine).

Referendum o braku duboko je podijelio hrvatsko društvo, rasprave o ustavnoj definiciji braka vodile su se rijetko viđenom žestinom u kojoj se nisu birale riječi kako bi se oblatilo neistomišljenike. Na jednoj se strani pozicionirala inicijativa "U ime obitelji" sa svojim pristašama, među kojima su bili Katolička crkva i HDZ, a na drugoj stranke vladajuće koalicije i nevladine udruge za ljudska prava.

I dok je Inicijativa ponavljala da samo želi zaštititi brak kao zajednicu žene i muškarca, nevladine su udruge uzvraćale da se zapravo radi o napadu na ljudska prava, konkretno prava LGBT osoba.

Prvi izbori za EU parlament, uspjeh R. Tomašić

Hrvatski birači u travnju su prvi put birali svoje zastupnike u EU parlament. Interes za te izbore bio je vrlo slab, izašlo je svega 20,83 posto birača, odnosno od mogućih 3,7 milijuna glasovalo je nešto više od 780 tisuća.

Od 12 zastupničkih mjesta, šest je osvojio HDZ, pet SDP, a jedno laburisti. Uspjeh HDZ-a prvi je izborni uspjeh novog šefa te stranke Tomislava Karamarka.

Većina građana vjerojatno je već zaboravila te izbore, a oni kojih ih se sjećaju vjerojatno ih povezuju sa uspjehom predsjednice HSP-a dr. Ante Starčević Ružom Tomašić, koja je bila na listi HDZ-a i s najviše glasova ušla u Europski parlament.

Prethodila je tome njena izjava dana na obljetnici osnivanja HDZ-a u Slatini "da je Hrvatska za Hrvate, a da su svi ostali gosti", a koja je, po mnogim analizama, utjecala na ishod izbora i njen uspjeh. Iako je Tomašić tvrdila da baš i nije rekla to što je rekla, na nju su se sručile kritike javnosti, a posebno oštar bio je premijer Milanović. S druge strane, desni birači su je podržali ocijenivši da govori to što se drugi, prije svih HDZ, ne usude.

Lokalni izbori – svi su pobjednici

Lokalni svibanjski izbori promijenili su lokalne čelnike u nizu gradova i općina, no tko je njihov istinski pobjednik nemoguće je zaključiti, jer sve značajne političke stranke tvrde da su to baš one. Ipak, nedvojbeno je da je SDP izgubio Zagreb, a dobio Split, odnosno gradonačelnika Ivu Baldasara. Rijeka je i dalje ostala 'crvena', a u Osijeku je pobijedio Ivica Vrkić kojega je SDP također podržavao.

HDSSB je, dakle, izgubio Osijek, HDZ je zadržao većinu županija, te gradske utvrde u Dalmaciji i Slavoniji.