Bez gospodarstva i stabilnog ekonomskog okvira sva nastojanja stvaranja bolje države i društva u konačnici padaju u vodu. Prije 30 godina stvorena je samostalna i suverena Republika Hrvatska, stoljetni san naših predaka, san koji mnogi, nažalost, nisu dočekali.
Oni koji jesu pamte euforične trenutke s Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu koji su samo bili preslika ostalih mjesta Lijepe naše. Međutim taj trenutak zasjenila su ratna razaranja, avioni koji probijaju zvučne zidove, granate koje padaju po obiteljskim kućama, razoreni gradovi i sela – trenuci koji su trajali godinama.
Sve strahote mogu se sagledati već pogledom na nekoliko fotografija iz ratnog Vukovara, grada koji je postao simbol tragedije koja nije samo razorila našu državu i društvo, već je i hrvatsko gospodarstvo na sam početak.
Važnost konteksta
Uvijek je važan kontekst i koliko god danas, 30 godina, pomalo izlišno izgledalo opravdanje na račun rata, ipak treba pošteno reći da su počeci našeg gospodarstva bili okolnostima unatoč, a ne uz pomoć. To puno bolje i plastičnije opisuje kolega Karlo Vajdić na stranicama koje slijede.
Hladno i analitički, ne bježeći od loših stvari i propusta, ali ipak završavajući svoju analizu s dozom opreznog optimizma. Jer, kako i sam zaključuje – naši poduzetnici uspijevaju unatoč svemu i to svakako pokazuje da za nas na kraju tunela ipak ima svjetla.
Na tu analizu maltene se “naslanjaju” kolumne naših prominentnih gospodarstvenika koji i sami ukazuju na činjenicu kako ima nade za nas, ali i tekstovi ostalih autora koji pišu o tvrtkama nastalim prije 90-tih, tijekom 90-tih, ali i onima koji tek dolaze. A zajednički nazivnik svih ovih analiza ostaje – kako danas, 30 godina nakon osamostaljenja, pred nama stoji prilika generacije.
Zašto? Možemo zaključiti kako ovaj magazin pred vama ustvari pokriva zaokruženu cjelinu, četiri etape stvaranja hrvatskog gospodarstva koje je neodjeljivo od stvaranja države ili, preciznije, koje je jedan od temelja stvaranja države.
Prva etapa su, naravno, devedesete – privatizacija i pretvorba, monetarna suverenost, propadanja i nastajanja kompanija, a na nišanu neprijatelja i tijekom borbe za povratak dijela okupiranog teritorija. Druga etapa je početak 2000-tih, kad dolazi do daška optimizma, pokušaja revizije privatizacije i neke vrste ispravljanja “krivih drina”.
Ta bi nas druga etapa možda odvela u bolje i propulzivnije gospodarsko sutra da ubrzo, kao munja iz vedra neba nije stigla ona treća – velika kriza 2008. Treća etapa i njezin udar na našu mladu, u tom trenutku još gospodarski krhku državu koja nema zaštitu velike Europske unije ili neke slične asocijacije, gurnula nas je opet na početak, barem 10-ak godina unatrag.
Ali nikad ne smijemo zaboraviti da svim svim tim etapama unatoč u datom trenutku velik broj kompanija posluje, razvija se, zapošljava, inovira… Četvrta etapa dolazi ulaskom u Europsku uniju, čini se tada napokon je ona prava.
“Magični” fondovi, otvaranje tržišta… kao neka nova mladost. I unatoč početnom nesnalaženju naših vladajućih struktura i kako se kolokvijalno kaže “slabom povlačenju EU sredstava i izostanku potrebitih reformi, krenuli smo naprijed.
Bez okova
U četvrtu etapu, prvi put smo krenuli bez okova rata, privatizacije i svih početnih dječjih boljki, ušli smo i prošli kroz pubertet. I kao da nam je suđeno, stigla je ova peta faza, kobna korona. Ali, ne smijemo zaboraviti je činjenica da su država i gospodarstvo 30 godina preživjeli unatoč svim udarim, kako ratnima tako i onima poput Agrokora ili Uljanika. I to ne samo preživjeli nego počeli stvarati “priče” poput one o Rimac Automobilima, Infobipu…
Zato je lako donijeti zaključak: Manje politike – više gospodarstva, manje države – više privatnog kapitala. S takvom strategijom, uz održiv i stabilan okvir, naše gospodarstvo može sve. A mi? Mi možda na kraju, sjećate li se sna iz 90-tih, možemo postati “mala Švicarska”.
