Tijekom prva tri mjeseca 2020. vrijednost hrvatskog izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iznosila je 564,3 milijuna eura, dok je vrijednost uvoza bila 861,7 milijuna eura, čime je ostvaren deficit od 297,3 milijuna eura. U odnosu na isto razdoblje prethodne godine izvoz je povećan 7,3%, a uvoz 9,1%, dok je deficit narastao 12,6 posto.

Pokrivenost uvoza izvozom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iznosila je 65,5% i u odnosu na isto razdoblje prethodne godine manja je za 1,07 postotna boda.

Proteklih mjeseci razvila se snažna diskusija o tome da je Hrvatska ovisna o uvozu hrane i da je korona kriza podigla svijest o potrebi proizvodnje hrane za vlastite potrebe te osvijestila želju potrošača da više konzumiraju domaće proizvode, no, na žalost, to se u prvom tromjesečju ipak još nije dogodilo, a svi pokazatelji upućuju na još značajniji rast uvoza, zaključak je analize Smartera, zagrebačke konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju.

Tijekom 2019. izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda bio nam je na razini od 2,2 milijardi eura, dok je uvoz iznosio 3,5 milijardi eura, čime je ostvaren deficit od 1,3 milijarde eura. U odnosu na godinu ranije vrijednost izvoza povećana je za 6,1%. No, ono što je ozbiljan problem, ne samo ovog sektora nego i čitavog hrvatskog gospodarstva, je što su nam u izvozu najzastupljenije sirovine, a u uvozu proizvodi više dodane vrijednosti.

U razdoblju od siječnja do ožujka 2020. najznačajniji izvozni proizvodi bile su žitarice (64,6 milijuna eura), ribe i rakovi, mekušci i ostali vodeni beskralješnjaci (61,6 milijuna eura), razni prehrambeni proizvodi (55 milijuna eura), proizvodi od žitarica, brašna, škroba ili mlijeka, slastičarski proizvodi (42 milijuna eura), te kakao i kakao proizvodi (39,4 milijuna eura).

Zvjezdana Blažić, stručnjakinja Smartera upozorava da je Hrvatska sve snažnije ovisna o uvozu s tržišta EU, a sve manje izvozimo na tržišta zemalja Cefte koja su nam nekada bila najznačajnija izvozna tržišta, a koja sada pomalo gubimo.

“Zabrinjavajuće je da deficit bilance s EU zemljama enormno raste, a suficit s Cefta zemljama se smanjuje. Važno je napomenuti da u stare članice EU gotovo isključivo izvozimo sirovinu – kukuruz, soju i pšenicu, dok u Sloveniju i BiH prevladava izvoz proizvoda prehrambene industrije”, ističe Blažić.

Kao zanimljivost dodaje da se ove godine među prvih pet zemalja, s kojima smo imali suficit, pojavila Rusija, dok je sa Srbijom suficit smanjen. Najznačajnije inotržište nam je Italija s izvozom od 81,6 milijuna eura, a najviše smo im izvozili kukuruz, cigarete, ribu te soju. Izvoz u Sloveniju nam je bio vrijedan 76,9 milijuna eura, a u BiH 65,8 milijuna. Iza njih dolaze Njemačka te Austrija.

Robna razmjena nam pokazuje izrazito lošu sliku konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda i zabrinjavajuću strukturu proizvodnje koja je usitnjena i neproduktivna. U Smarteru zaključuju da su naši proizvođači skloni jako niskim rizicima i malim ulaganjima u poljoprivredu i farmeri radije uzimaju poticaje te jeftino prodaju svoje žitarice.

Za voćarsku i povrtlarsku proizvodnju nemamo osigurano neophodno navodnjavanje, nemamo tehnologije zaštite od tuče, mraza i suše. Kod proizvoda stočarstva imamo nisku produktivnost te je uvezno meso puno jeftinije. Osim navedenog tu je i politika trgovačkih lanaca koji često uvoze proizvode iz svojih matičnih zemalja, a često raspolažu i svojim privatnim robnim markama.

Dalibor Kezele, predsjednik HUP Udruge prehrambene i poljoprivredne industrije, ujedno i menadžer Podravke zadužen za poljoprivredu, ističe da u odnosu na Sloveniju, Češku i Slovačku imamo veće komparativne prednosti u proizvodnji hrane, osobito nekih poljoprivrednih kultura i za neke načine proizvodnje, ali naša samodostatnost u proizvodnji većeg dijela kategorija prehrane je na nižem nivou i postali smo značajan uvoznik hrane.

“Izvoznici smo žitarica, a po pitanju voća jedino mandarina i jabuka imamo dovoljno za naše potrebe. Generalno, nedovoljno proizvodimo mesa što znači da kukuruz i pšenicu ne “transformiramo“ u proizvode dodatne vrijednosti nego stvaramo i izvozimo viškove sirovina”, kaže Kezele.

Rješenje vidi u većem stupnju organiziranosti tržišta i jačem povezivanju svih subjekata od proizvodnje primarnih sirovina i prehrambene industrije do trgovačkih lanaca i veleprodaja. Iz mliječne industrije Dukat nam kažu da plasman i uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz EU i non-EU zemalja, nerijetko po dampinškim cijenama, predstavlja iznimno velik problem domaćeg mljekarskog sektora.

”Ovo je posebno izraženo tijekom pandemije Covida-19, kada veliki EU proizvođači mlijeka poput primjerice Njemačke, svoje viškove u vidu trajnih proizvoda nastoje prodati po izrazito niskim cijenama u zemljama koje nisu pronašle način kako zaštiti vlastitu primarnu proizvodnju i preradu mlijeka, poput Hrvatske koja je u prva tri mjeseca uvezla 15% više mlijeka i mliječnih proizvoda nego lani”, kažu u Dukatu. Slično nam odgovaraju i iz varaždinske Vindije.

“Na domaće tržište se kontinuirano plasiraju viškovi iz EU koji našim proizvodima konkuriraju cijenom, ali nipošto i kvalitetom. Potrebno je različitim mehanizmima jačati konkurentnost poljoprivredne i prehrambene proizvodnje te povećavati produktivnost kroz ulaganja u znanje i tehnologiju. Jedino tako možemo osigurati i veću samodostatnost u proizvodnji i konkurentnije cijene za domaću kvalitetu, koju kupci preferiraju u odnosu na uvoznu hranu”, kažu nam u Vindiji.