Poduzetnicima u Hrvatskoj nedostaje u ovom trenutku najmanje 35.000 radnika, a oni koji rade, njih milijun i pol financiraju oko 1,2 milijuna umirovljenika za čije mirovine godišnje nedostaje 17 milijardi kuna, ponovno je po tko zna koji put ponovila Hrvatska udruga poslodavaca na prošlotjednom radnom ručku s ministrom rada i mirovinskog sustava Markom Pavićem. Sa sustavom na rubu pucanja po šavovima nervoza poslodavaca, time jasno i radnika, je razumljiva; oni koji rade podnose teret financiranja svih koji su što objektivno, a što koristeći prilike, izašli s tržišta rada.

Dramatična slika

Naravno, “vrag ide na veliku hrpu” pa katastrofalan omjer radnika i umirovljenika od 1:1,26, što znači da na jednog umirovljenika dolazi tek 1,26 radnika (sustav je kreiran s idealnim omjerom od 4:1) ruku pod ruku prati katastrofalna demografija. Hrvatska je kao i ostatak razvijenog svijeta pogođena trendom demografskog starenja, ljudi žive sve dulje, a rađa se sve manje djece. Demografi već više od desetljeća upozoravaju da je cijena demografskog starenja iznimno visoka, no donedavno bi njihova upozorenja dospjela na naslovnice kao katastrofičan kuriozitet kakve mediji vole pa još brže bila zaboravljena. Situacija se, međutim, preko noći promijenila na valu iseljavanja nakon ulaska u Europsku uniju. U potrazi za bolje plaćenim poslovima u inozemstvu odselilo se najmanje 300.000, neke procjene penju se i do 400.000 građana, u samo pet godina. Budući da na vidiku nema kraja tom valu, razumljiva je nervoza tvrtki koje ostaju bez radnika, zbog čega su neki od njih već bili primorani staviti ključ u bravu.

U svakodnevnom brojanju odlazaka preko granice i slikama ispražnjene Slavonije ili Like, u fokus dolazi pitanje koliki će biti ekonomski kapacitet Hrvatske za 5, 10 ili 30 godina? Ljudi rade i stvaraju vrijednost pa propulzivne ekonomije, rasta i prosperiteta nema bez ljudi (i pametnih ekonomskih politika, naravno). S poraznom demografijom kao ulaznom varijablom za izračun stope potencijalnog BDP-a, prognoze domaćeg rasta jednako su porazne. Do 2050. godine u Hrvatskoj će biti oko 800.000 ljudi manje nego danas pa bi popis mogao nabrojati tek oko 3,2 milijuna građana. O tome je u Opatiji na tradicionalnom savjetovanju ekonomista opširno govorio Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta podcrtavši da s nestankom ljudi nestaje i radna snaga. Procjena je da će do 2050. biti manje oko 387.000 onih u dobnoj skupini od 25 do 45 godina, te još 237.000 manje onih između 50. i 64. godine života. Istovremeno, broj starijih uzdržavanih osoba iznad 65 godina raste za 158.000 građana.

Uzimajući u obzir različite scenarije demografskih trendova (hoće li stopa fertiliteta ostati ista, rasti blago ili jače) te hoće li se iseljavanje nastaviti postojećim tempom ili nekim čudom zaustaviti, nekoliko je scenarija kuda će se ekonomija kretati. U najboljem scenariju, onom u kojem se iseljavanje zaustavlja odmah, a stope fertiliteta rastu, a reforme napokon provode pa sustižemo europske zemlje – u 2050. potencijalni rast doseže tek 2 posto.

“To je poželjan scenarij, ali nedostižan”, kaže Lovrinčević podsjećajući da je usporedbe radi, danas potencijalna stopa rasta tek 1,3 posto. Hrvatska, dakle, neko vrijeme raste iznad svojih realnih mogućnosti što implicira dugoročno neodrživ trend. U dostižnom, realnijem scenariju, sa srednjom demografskom projekcijom i konvergencijom, najviše možemo računati na 1,9 posto rasta 2050. “To je dvostruko optimističniji scenarij nego što ga ima Europska komisija”, kaže. Dodaje da, ostanu li stvari iste kao danas, odnosno nastavi li politika bježati od reformi kao dosad, građani iseljavati, a trendovi na tržištu rada više-manje isti, bazni scenarij prognozira bijednih 1,1 posto rasta BDP-a.

“Hrvatska je među zemljama s najsporijim stopama rasta i u budućnosti neće uspjeti konvergirati prema europskom prosjeku, Rumunjska će nam vrlo skoro biti nedokučiva priča. Zato iseljavanje iz Hrvatske nije privremeno, trend će se nastaviti i u narednih pet, deset ili 15 godina. Zato su sve prognoze zapravo preoptimistične jer računaju da će iseljavanje stati”, upozorava Lovrinčević. S ograničenjima postojeće demografije jedina prilika za veći rast je u podizanju produktivnosti rada, složio se i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić kojemu je ekonomika rada ujedno i jedan od fokusa interesa. Govoreći u Opatiji o izazovima članstva u eurozoni, napomenuo je da se dosegnuta razina realne konvergencije Hrvatske može ocijeniti dostatnom za pristupanje tečajnom mehanizmu, poznatijem kao čekaonica za euro, no za nastavak smanjivanja jaza potreban je brži rast.

Problematika produktivnosti

“Rast BDP-a je u Hrvatskoj među najslabijima u Europi što je povezano sa slabim rastom produktivnosti rada. To upućuje na strukturne slabosti gospodarstva i nužnost provedbe reformi za olakšavanje uvjeta poslovanja i investiranja te za povećanje učinkovitosti javnog sektora”, ponovio je guverner dobro znanu devizu o reformama. “Investicije, odnosno kapital, ne predstavljaju problem, već ljudski faktor odnosno neiskorišteni radni potencijal”, kazao je Vujčić podsjećajući na slabe rezultate obrazovanja učenika prema PISA testovima u znanosti i matematici što upućuje da će jednog dana pri traženju posla biti nekonkurentni u odnosu na kolege iz Europe.

I kako će onda ekonomija izgledati 2050.? U Lovrinčevićem scenariju srednje demografske projekcije i konvergencije produktivnosti, poljoprivreda koja će u razdoblju od 2016. do 2020. prosječno godišnje ostvarivati stope rasta od 0,2 posto približit će se – nuli. S 2,4 posto danas, zamašnjak industrijskog segmenta usporit će na 1,7 posto, a unutar njega, perjanica prerađivačka industrija, sa sadašnjih 2,8 posto pada na 2,1 posto. Građevina usporava s 2,6 na 1,9 posto, prijevoz i skladištenje s 3,1 na 2,2 posto. Ni turizmu, na koji smo se inercijom i manjkom pametnih ekonomskih politika stihijski fokusirali ne piše se puno bolje: s 2,9 posto do 2050. pada na prosječne stope rasta od 2 posto. I ostale djelatnosti generalno slijede silaznu putanju (s 2,9 na 2,1 posto).

U teoriji je jasno, ali praksa…

Na prvi pogled rješenje se čini jasno, iako nimalo jednostavno za provedbu u praksi. Stopa participacije domaće radne snage kao i stopa zaposlenosti među najnižima su u EU.

U brojkama, milijun ljudi u radnoj dobi ne radi niti ne traži posao, a istovremeno koristi beneficije od zdravstvenog osiguranja, korištenja javne infrastrukture do, recimo vožnje asfaltiranim županijskim cestama ili autocestama, što financira gore spomenutih 1,3 milijuna radnika.

Ivan Bračić, predsjednik HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika, kazao je da poslodavci žele govoriti o “rješenju bolesnog tkiva”. Upitao je stoga ministra Pavića, između ostalog, što će se poduzeti da se na tržište rada vrate prerano umirovljene osobe? Govoreći o mirovinskoj reformi ministar je rekao da će na pola radnog vremena moći raditi sve osobe osim onih koje imaju obiteljske mirovine.

“Cilj nam je prvenstveno aktivirati domaću radnu snagu, i radije ću uputiti takav zakon u proceduru kojim se aktivira domaća radna snaga nego je uvoziti”, uzvratio je resorni ministar.

Lovrinčević sumnja da će to biti dovoljno smatrajući da je demografija prošla točku nakon koje nema povratka. Jedino dugoročno rješenje vidi pametnoj imigracijskoj politici. “Prije su se ljudi vraćali nakon radnoj vijeka u inozemstvu. Ali, s propadanjem zdravstvenog sustava danas se u Njemačkoj duže živi uz više mirovine, pa zašto bi se onda vraćali u Hrvatsku?”, pita se naš sugovornik.