U granicama Europske unije 1158 prehrambenih proizvoda zaštićeno je oznakom izvornosti ili zemljopisnog podrijetla, a njih još 284 nalazi se u proceduri registracije.

Među njima je samo jedan iz Hrvatske – istarski pršut. Slovenija je već registrirala 16 proizvoda i u postupku je novih šest. Italija, koja je po usitnjenosti posjeda vrlo slična Hrvatskoj, u samom je vrhu europske liste s registrirana čak 254 proizvoda, a certifikat čeka još 41 proizvod. Zajedničko europsko tržište godišnje na proizvode zaštićene zemljopisnom ili oznakom izvornosti potroši oko 55 milijardi eura. Hrvatska i u ovom segmentu ide puževom brzinom. Zanemarena je mogućnost da se upravo kroz izvorno-zemljopisnu zaštitu s obzirom na raspoložive goleme potencijale poveća tržišna konkurentnost proizvođača hrane. Certifikati otvaraju ulaz u razred više cjenovne kategorije, taj asortiman brže pronalazi svoju nišu na izbirljivom europskom tržištu.

Izvornih četiri u Hrvatskoj 
Na listi proizvoda koji su zaštićeni po nacionalnim standardima samo osam nosi znak zemljopisnoga podrijetla, među njima su baranjski kulen, tri pršuta (krčki, dalmatinski i drniški), meso zagorskog purana, poljički soparnik, lički krumpir i virovitička paprika. Znak izvornosti izborila su tek četiri proizvoda, uz istarski pršut tu su još varaždinsko zelje, ogulinsko kiselo zelje i ekstra djevičansko maslinovo ulje Cres. Prema pravilima Europske komisije svi proizvodi koji su već zaštićeni po nacionalnim kriterijima moraju se uskladiti s EU standardima najkasnije u roku godinu dana nakon ulaska države u punopravno članstvo Unije. Aktualni zakoni određuju da je zaštita poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj zapravo dobrovoljna. Zahtjev podnose isključivo skupine (udruge, zadruge i slično) proizvođača, tek u iznimnim slučajevima mogu i fizičke osobe. Ovaj model nesporno je velika kočnica s obzirom na usitnjenost proizvodnje i nesklonost proizvođača na udruživanje. Uloga Ministarstva poljoprivrede svedena je na provođenje procedure registracije na nacionalnoj razini i na upućivanje postupka Europskoj komisiji ukoliko to zatraži podnositelj zahtjeva. Nigdje, međutim, ne piše da zakon Ministarstvu poljoprivrede i pripadajućim agencijama zabranjuje pružanje logističke pomoći, od poticanja proizvođača na zaštitu do davanja savjetodavne i financijske potpore. 

Probudile ih 'bomba' vijesti
Proizvođači su zakazali s podnošenjem zahtjeva, o grijesima Ministarstva poljoprivrede iluzorno je i govoriti. Na ovdašnjem prostoru već je postalo tradicija da nikada za propuste nije kriva aktualna nego uvijek prethodna politička garnitura.  Ta retorika dominira i sada, čim je postalo poznato da je Slovenija zaštitila kranjsku kobasicu i vino teran i time najavila hrvatskoj mesnoj industriji i vinarima da se moraju odreći tih proizvoda, kao i prošeka kojeg je pod nazivom prosecco zaštitila Italija. Tek nakon što su ove tri "bomba" vijesti uzdrmale tržište, u akciju su krenule i mjerodavne institucije i proizvođači. Međutim, konkretne pojedinosti o tome što se poduzima te kakav se rasplet može očekivati nitko ne želi otkriti. Resorni ministar  Tihomir Jakovina za status kranjske kobasice kratko kaže da "dogovor između predstavnika proizvođača iz Hrvatske i Slovenije nije postignut, pa će o sporu presuditi Europska komisija, a kada će ta odluka biti javna, nezahvalno je prognozirati." Škrt je na riječima i po pitanju terana i prošeka, navodi da se "intenzivno radi na rješavanju otvorenih pitanja u konzultacijama s Europskom komisijom." Osim toga, dodaje, obavljaju se i bilateralni razgovori s pojedinim članicama Europske unije. Tek po okončanju cijelog procesa, najavljuje ministar, "informirat će sve zainteresirane strane, s nepotpunim informacijama ne želi izlaziti zbog zaštite interesa lokalnih proizvođača."  Kada je riječ o zaštiti u nacionalnim okvirima, u Ministarstvu poljoprivrede kažu da je za varaždinsko zelje u pripremi dokumentacija za pokretanje zahtjeva certificiranja na razini Europske unije. Dalmatinska maraška nalazi se u fazi perioda nacionalnog prigovora za registraciju oznake izvornosti, dok je za neretvansku mandarinu zahtjev zaprimljen i započela je procedura registracije proizvoda oznakom izvornosti. Za dalmatinsko maslinovo ulje odbijen je zahtjev za registraciju oznakom izvornosti, a istarski pršut u završnoj je fazi zaštite izvornosti na razini Europske unije.

Prošek – Italija štiti pjenušac, mi kaskamo

Proizvodnja prošeka nije velika, godišnje ne prelazi 100 tisuća litara, ali postoji  višestoljetna tradicija proizvodnje tog desertnog vina. Miroslav Božić, svojedobno član najužeg hrvatskog pregovaračkog tima s Europskom komisijom za Poglavlje 11, u kojem je bio  i vinski sektor, tvrdi da nema ograničenja ni u proizvodnji ni u trženju prošeka i nakon 1. srpnja. Nitko, tvrdi, Hrvatskoj nije uskratio pravo na prošek, samo je odgođen postupak zaštite koji treba pokrenuti. Ako Talijani i zatraže promjenu naziva prošek zbog  svoga prosecca, moraju dokazati da se radi o svjesnom dovođenju potrošača u zabludu u pogledu vrste proizvoda. Tu im argumenti padaju u vodu. Talijani su zaštitili pjenušac, a prošek je desertno vino. Postupak bi pak mogao trajati godinama.

Istarski pršut – Europski certifikat očekuju do kraja lipnja

Uudruzi Istarski pršutari (okuplja 17 proizvođača koji godišnje tržištu isporuče oko 30 tisuća pršuta) upravo odbrojavaju dane očekujući da im iz Bruxellesa stigne certifikat o zaštiti izvornosti njihova istarskog pršuta. Istrijani su tako postali prvi i jedini proizvođači u Hrvatskoj koji su uspjeli dokazati kako  se zajedništvom mogu ostvariti ovakvi projekti.Od odluke da krenu u zaštitu do ishođenja EU certifikata prošlo je gotovo 16 godina. U projekt su krenuli 1997. uloživši u međuvremenu silnu energiju i znatna financijska sredstva. Oznaku izvornosti na nacionalnoj razini, što je bio prvi korak u postupku, dobili su u veljači 2002. Međutim, zbog uvjetovanog usklađivanja s europskim zakonodavstvom, registraciju izvornosti morali su obnavljati. Novi postupak pokrenut je 2008. te završen u veljači 2011., da bi u lipnju 2012. prvih pet proizvođača dobilo službeni žig za označavanje svojih pršuta.Zahtjev i dokumente za dodjelu EU certifikata s oznakom izvornosti u Bruxelles su poslali u listopadu 2012. U sjedištu Udruge u Vodnjanu europski certifikat očekuju do kraja lipnja. Za cjelovit postupak od prvog nacionalnog do europskog žiga izvornosti trošak je iznosio gotovo dva milijuna kuna, trećinu su sami financirali, ostatak su pokrili županija i resorno ministarstvo.   

Kranjska kobasica – Nade polažemo u austrijsko rješenje

Posljednji razgovori Slovenije i Hrvatske o kranjskoj kobasici odrađeni su u travnju ove godine u Zagrebu, kada su Slovenci odbacili oba hrvatska prijedloga o novom imenu. Nisu prihvatili da se proizvodnja nastavi ni pod nazivom hrvatska kranjska kobasica niti kao klasična kranjska kobasica. Budući da između dvije strane dogovor nije postignut, Slovenija je imala obvezu do 25. svibnja o tome izvijestiti Europsku komisiju. Iako je administracija u Bruxellesu nešto ubrzala rješavanje postupaka ove naravi, nije moguće predvidjeti kada bi konačna odluka mogla biti poznata.Proizvodnja kranjske kobasice u Hrvatskoj ima tradiciju dulju od pola stoljeća, godišnja vrijednost procjenjuje se na oko 80 milijuna kuna. Upravo to bi, jer nije riječ o proizvodu nastalom nedavno, potvrdili su nam neslužbeno izvori upućeni u izradu dokumentacije poslane u Bruxelles, trebao biti dovoljno jak argument da Europska komisija odbaci slovensko prosvjedovanje i odobri hrvatskim proizvođačima daljnji nastavak proizvodnje i prodaje kranjske kobasice uz uvjet djelomične promjene naziva. Po sličnim kriterijima, pojašnjava naš izvor, kao što je i Austriji odobreno da može nastaviti proizvoditi i prodavati kobasice s pridjevom "kranjski" ("krainer") koje su već tržišno poznate, poput kobasica "kaesekrainer" (kranjska kobasica punjena sirom), te "schweinskrainer", "ostkreiner" i "bauernkrainer", ali ne smije razvijati novi proizvod koristeći riječ "krainer".

Teran – Raste na tek na 400 ha, ali u pitanju su emocije

Postoje dokumenti da je Istra krajem 19. stoljeća pod teranom imala 35.000 hektara, što je znatno više od svih vinogradarskih površina koje danas zajedno imaju Hrvatska i Slovenija, iznosi predsjednik Vinistre i dopredsjednik Udruženja vinara pri HGK  Ivica Matošević jedan od mnogih argumenata s kojim istarski vinari, uz logističku podršku Ministarstva poljoprivrede, pred Europskom komisijom osporavaju slovensku zaštitu vina teran. Danas je pod teranom samo 400 hektara, pa nije riječ o problemu gospodarske naravi nego o snažnoj emotivnoj kategoriji radi povijesnih korijena, što je i od nacionalnog interesa, naglašava Matošević. "Zaštita pojma teran presedan je u povijesti vinarstva," tvrdi. Zašto je Europska komisija dopustila apsurd, zaštitu jedne generičke sorte, Matošević ne želi komentirati jer ne zna pojedinosti. Znali su, otkriva, da su Slovenci zaštitili kraški teran i ta oznaka nije bila problem jer su hrvatski vinari su namjeravali zaštititi istarski teran. "Gdje se izgubio pojam 'kraški' netko bi nam u Bruxellesu morao pojasniti," zaključuje Matošević.

Tekst je preuzet iz 5. broja priloga Hrvatska 2020.