Rampe su se digle ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, a time su se otvorile brojne prilike, kako za kompanije tako i za građane. U tom trenutku od kojega je prošlo deset godina, uglavnom su se isticale samo pozitivne strane integracije i zajedničkog europskog tržišta. Mobilnost je bila jedna od njih. Jednostavnija putovanja, odnosno prelasci granica pa i lakše zapošljavanje, bili su plusevi.

Tko je tada mogao zamisliti da će jedna od najvećih prednosti ulaska na zajedničko tržište, koje ove godine obilježava 30 godina, postati hrvatski problem ‘broj jedan’. Dizanjem rampi ostali smo, procjenjuje se, bez 300 tisuća ljudi. Hrvatska se suočila s dotad nepoznatim problemom – nedostatkom radne snage. U relativno kratkom vremenu, izazov više nije bio visoka stopa nezaposlenosti, koja je 2013. i 2014. iznosila 17,3 posto, već nedovoljan broj radnika u gotovo svim sektorima.

Nije to prvi val migracija s kojim se Hrvatska suočava. Doživjeli smo ga i 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, no ovaj je bitno drugačiji. Sada, upozoravaju demografi i ekonomisti, odlaze cijele obitelji koje se zbog boljeg obrazovanja lakše i brže integriraju u društva u koja odlaze. Da bi stvar bila gora, jasnih naznaka da će se takvi negativni trendovi promijeniti – nema. Nema, upozoravaju naši sugovornici, jer da bi ljudi u Hrvatskoj željeli živjeti, uz ekonomski bi im standard morali biti osigurani drugi, možda čak i važniji – uređeno društvo u kojem svaki od nas ima jednake mogućnosti pred sucem, državnim činovnikom, liječnikom, poslodavcem…, a to mijenjati, za sada, još nitko nema volje.

Hrvati će tako nastaviti pratiti svjetske trendove migracija, a koji nikada nisu bili intenzivniji (prema izvješću UN-a, u 2020. migriralo je 3,6% svjetske populacije, 83% više nego 1990.). Ljudi više nego ikada traže bolje prilike, najviše u Europi, posebno u Njemačkoj, državi u koju je svoje mjesto pod suncem otišlo pronaći najviše hrvatskih građana.

Od ulaska u EU, objašnjava Krešimir Ivanda, profesor s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, u Hrvatskoj je oko 230 tisuća stanovnika manje uslijed negativne neto migracije odnosno, razlike između broja useljenih i iseljenih. Ističe i da je najsnažnije iseljavanje bilo u razdoblju od 2014. do 2019. s vrhuncem u 2017. godini, dok useljavanje raste od te godine.

Nažalost, napominje Ivanda, naša administracija ne poznaje točan profil iseljenika. “To znamo samo za malu skupinu određenih zanimanja, poput liječnika, za koje postoji određena administrativna procedura vrednovanja diploma, licenci i slično. Međutim, po stanju na tržištu rada vidimo da iseljava stanovništvo širokog spektra zanimanja, od manje obrazovanih do visoko obrazovanih stanovnika, sa i bez iskustva. Zemlja u koju se najčešće odlazi je Njemačka, na koju je u određenim godinama otpadalo i više od polovice ukupnog broja iseljenih.

Druge važne zemlje odrednice iseljenika su Irska i Austrija nakon čega slijede ostale zemlje poput Švicarske, Švedske, Danske, zemalja Beneluksa i ostalih”, navodi.

A Hrvatsku je prije sedam godina, 2016., napustio i informatičar Vatroslav Vrdoljak. Za svoje buduće mjesto življenje odabrao je Austriju, odnosno Beč, no njegovi razlozi odlaska nisu tipični. Odluci o preseljenju, naime, kumovala je želja za životnom promjenom, a Beč je toliko blizu Zagreba da mu je termin “napustiti Hrvatsku”, kaže, malo prejak. “Bliže je nego odseliti se negdje južnije od Splita ili na neki dalji otok. Pogotovo sada bez granice”, kaže Vatroslav.

“Odlučili smo otići jer je moja partnerica upisala doktorat iz političkih znanosti u Beču. Doktorski program nema intenzivan ritam predavanja kao diplomski i mogao bi se završiti i iz Zagreba, s povremenim odlascima u Beč, ali odlučili smo se na selidbu radi životne promjene. Godinama smo posjećivali Beč jer tu imamo prijatelje i to nas je navelo na razmišljanje u tom smjeru. Ta prijateljska mreža nam je i pomogla u dolasku i početku života u Beču. Ona je doktorirala 2021., no odlučili smo ostati iako više nijedno od nas nije fizički vezano za ured, odnosno mjesto rada”, objašnjava razloge.

Kao informatičar s 15 godina radnog iskustva, Vrdoljak nije imao nikakvog problema pronalaska posla u Beču, i to unatoč činjenici da je te 2016. u Austriji još uvijek bila na snazi zabrana zapošljavanja Hrvata. “Poslodavci koji su bili spremni boriti se s tom administrativnom preprekom zapošljavali su radnike iz Hrvatske”, ističe. Za Beč kaže da je vrlo ugodan grad za život. “Nije niti prevelik niti premali, fantastično povezan izvanrednim javnim prijevozom. Nudi hrpu sadržaja bilo koje vrste.

Sve je to naravno rezultat bolje ekonomske slike Beča i Austrije”, navodi. Što se radnih uvjeta tiče, ističe da ne vidi veliku razliku između Hrvatske i Austrije, osim u većim primanjima i isplati 14. godišnjih plaća. “Dapače, pošto sam u Zagrebu radio u firmi koja je izrazito pazila na famoznu ravnotežu privatnog i poslovnog života, mogu reći da sam u tom pogledu lagano i nazadovao u Beču. Ali, to je specifično za moj slučaj. Osim toga, u samim radnim uvjetima nisam primijetio razliku”, navodi.

O povratku u Hrvatsku, pak, ovaj par još ne razmišlja, ali njima su sve opcije otvorene. Danas kažu rade od kuće te mogu raditi s bilo koje lokacije. “Možda se preselimo negdje drugdje, jer i ova selidba je bila želja za promjenom, možda ostanemo u Beču i to nam bude baza kao i u ovih posljednjih šest godina, a možda se za x godina ipak odlučimo više vremena provoditi u Hrvatskoj… sve opcije držimo otvorene. Razmišljamo o svemu, ničemu nismo rekli ne”, ističe Vrdoljak.

I dok određeni zaposlenici poput Vrdoljaka mogu birati poslodavca neovisno o tome gdje žive, drugi će zadovoljstvo tražiti u državama koji im mogu pružati bolji i kvalitetniji životni standard. Ovakva situacija stavlja u vrlo nezavidan položaj poduzetnike, posebno one iz proizvodnih industrija. Masovno iseljavanje na svojoj su koži osjetili i u tvrtki Rasco, smještenoj u Kalinovcu u Koprivničkoj-križevačkoj županiji, a koja je jedna od pet najvećih proizvođača opreme za održavanje prometne infrastrukture u Europi. Tvrtku je, naime, u godinu i pol dana, od 2015. do sredine 2016., napustilo 20-ak radnika.

Ivan Franičević, predsjednik Uprave Rasco-a, ističe da su svi redom otišli u Njemačku ili Austriju, a radilo se većinom o kvalificiranim radnicima koji su radili u proizvodnji. “To je bilo i inače vrijeme snažnog odljeva radne snage iz Hrvatske jer je to bio period odmah po ukidanju radnih dozvola za građane Hrvatske u tim zemljama”, kaže Franičević dodajući da nije bilo značajnijeg negativnog efekta na poslovanje zbog tako drastičnog odlaska radnika u kratkom vremenu.

Ipak, napominje da prilikom svakog otkaza radnika postoji trošak novog zapošljavanja, ‘onboarding-a’ i obrazovanja te perioda uhodavanja. Problem su, ističe, riješili podizanjem interne efikasnosti, posebno u proizvodnji te novim zapošljavanjima, a s kojima nisu imali značajnijih problema. Ipak, objašnjava Franičević, zbog specifične lokacije na kojoj posluju, a i okruženja u kojem nije postojala tradicija metalne proizvodnje, oduvijek su morali biti vješti u pronalaženju radnika.

“Naši su najsnažniji alati u tome da obrazujemo vlastite ljude, dijelom kroz programe prekvalifikacija, a najvećim dijelom kroz suradnju sa srednjoškolskim sustavom. U svakom trenutku imamo preko 60 mladih učenika koji se u sklopu svojeg srednjoškolskog obrazovanja ujedno obrazuju i kod nas”, ističe predsjednik Uprave Rasco-a dodajući da imaju odličnu suradnju s obrazovnim institucijama što je u Hrvatskoj rijedak slučaj.

“Surađujemo gotovo sa svim strukovnim školama na našem području, a u visokom školstvu surađujemo s nizom fakulteta, posebno Fakultetom elektrotehnike i računarstva te Fakultetom strojarstva i brodogradnje iz Zagreba”, napominje. Strane radnike, zbog nedostatka domaćih, za sada još nisu bili primorani zapošljavati.

Zbog sve veće ozbiljnosti problema s kojima se suočavaju poslodavci zbog nedostatka radne snage demograf Ivanda smatra da zadržavanje mladih mora biti prioritet “jer je to ogledalo društvenog razvoja i uspjeha politike” u Hrvatskoj. “Određene politike poput poreznog rasterećenja rada pomažu u zadržavanju stanovništva u Hrvatskoj i predstavljaju dobar smjer, međutim brojni sustavni izazovi poput slabe poslovne klime, nepriuštivosti nekretnina mladima, slabosti institucija i slabe ekonomske aktivnosti u brojnim dijelovima zemlje i dalje ostaju neriješeni pa je iseljavanje u Hrvatskoj, iako u manjoj mjeri, i dalje snažan društveni i ekonomski izazov”, ističe Ivanda.

No predsjednik Uprave kompanije Rasco, koja zapošljava više od 300 ljudi, a u prošloj je godini ostvarila prihode od 35 milijuna eura, smatra da ključ zadržavanja i vraćanja ljudi ne leži u “specifičnim i ciljanim mjerama usmjerenim direktno na zadržavanje ljudi u Hrvatskoj”.

“Ljudi su se iselili iz Hrvatske zbog dva razloga – ili nisu mogli pronaći posao koji bi bio dovoljno plaćen sukladno njihovim sposobnostima, željama i potrebama, ili nisu bili zadovoljni razvojem društva i smjera u kojem kao društvo idemo. Prvu skupinu je teško zadržati u Hrvatskoj, budući da je nemoguće povećati plaće na razinu, primjerice, Njemačke, u kratkom roku. Naše kompanije jednostavno nemaju istu razinu produktivnosti kao one u Njemačkoj. Tu ni porezna reforma ne može osobito puno pomoći, osim možda na najvećim plaćama koje stvarno mogu konkurirati onima na koje se ugledamo.

Ključ zadržavanja ljudi leži u stvaranju pravednog i transparentnog društva, onog u kojem svi imaju jednake prilike za uspjeh i u kojima država brine na zadovoljavajući način o onima koji se u takvom sustavu nisu uspjeli snaći. Najpametniji i najobrazovaniji nisu otišli iz Hrvatske trbuhom za kruhom, već su otišli živjeti u sređena društva. U društva u kojima mogu biti sigurni da će moći živjeti od mirovine, u društva u kojima znaju da neće čekati na zdravstvene pretrage mjesecima, u društva u kojima natječaji nisu unaprijed namješteni…”, ističe Franičević dodajući da je pred nama, da bi postali takvo društvo, mnogo posla.

Promijeniti način razmišljanja

“Potrebna je promjena načina razmišljanja, pa onda opsežne reforme, pogotovo u obrazovnom sustavu”, ističe. Ta promjena načina razmišljanja ne odnosi se samo na poličare. Odnosi se na sve nas toliko navikle tražiti rupe u sustavu kako bismo si osigurali povlastice. Dok je tako, napretku i boljitku te pravednijem društvu koje tako često zazivamo, ne možemo se nadati. Velike brojke iseljavanja nisu specifičnost Hrvatske. Proces je to koji su prošle gotovo sve novije države članice Europske unije, odnosno one s istoka, i jugoistoka Europe.

Krešimir Ivanda sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta ističe da su Poljska i Rumunjska najviše pogođene iseljavanje radne snage. “Gledajući broj stanovnika i broj iseljenih tu se svakako ističu i baltičke zemlje Litva, Latvija i Estonija. Također, Mađarska, Bugarska, Srbija, BiH bilježe značajne stope iseljavanja s određenim razdobljima rasta ili pada iseljavanja. Nove članice EU koje su imale relativno niske stope iseljavanja su Slovenija i Češka. Brojne nove članice EU godinama bilježe visoke stope rasta gospodarstva i životnog standarda, ali se značajniji povratak iseljenika ipak nije dogodio već je došlo do usporavanja iseljavanja i privlačenja novog stanovništva iz drugih zemalja.

Iseljenici koji su u mlađoj životnoj dobi iselili i ostali u novoj sredini nekoliko godina stvorili su novi život u inozemstvu i novo migriranje za brojne iseljenike ipak više nije opcija, posebno za obitelji s djecom, bez obzira na značajan rast životnog standarda u domovini iseljenika”, objašnjava Ivanda.

Posljedice iseljavanja za sve su zemlje jednake. “Najočitije posljedice su nedostatak radne snage i smanjenje tržišta, a dugoročno niz negativnih demografskih i ekonomskih posljedica. Iseljavanje znači manji natalitet u zemlji odnosno pogoršavanje ionako nepovoljnih demografskih trendova i ubrzanje demografskog starenja. Ekonomske posljedice vidljive su, među ostalim, u smanjenju tržišta i općenito u smanjenju ljudskog kapitala u Hrvatskoj. Problemi s pronalaženjem radne snage postali su uobičajen dio poslovanja brojnih hrvatskih poslodavaca što svakako negativno utječe na konkurentnost”, ističe Ivanda.

Hrvoje Butković, znanstvenik s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, ističe da je problem koji imamo vezan uz činjenicu da otvoreno europsko tržište rada djeluje kao magnet na domaću radnu snagu s obzirom na veće plaće i bolje uvjete rada u zemljama Zapadne Europe. “No, taj problem ne bi bio tako velik kada bismo imali veći natalitet. U bivšoj državi također je puno ljudi odlazilo na rad u zemlje Zapadne Europe, ali to zbog znatno većeg nataliteta nije predstavljalo ekonomski problem”, navodi Butković dodajući da Hrvatskoj trenutno nedostaje 100 tisuća radnika.

Predrag Bejaković, nezavisni ekonomski analitičar, podsjeća da je proširenje Europske unije prema istoku Europe izazvalo prilično žestoke rasprave o tome kakvi će biti imigracijski tokovi iz novih i budućih zemalja članica jer će u konačnici i stare članice morati otvoriti svoja tržišta rada njihovim radnicima. “Europske bi integracije trebale poboljšati životni standard u novim i budućim zemljama članica i općenito unaprijediti gospodarske uvjete u EU čime bi bilo manje razloga za migracije”, ističe Bejaković.

No u počecima, posebno neposredno nakon ulaska u EU, scenarij kakvom je svjedočila Hrvatska, iskusile su gotovo sve nove članice Unije. Bejaković tako ističe da se do relativno nedavno najviše odlazilo iz Poljske i to najčešće u Veliku Britaniju. “Izlaskom Velike Britanije iz EU-a te teškoćama vezanim uz Covid-19 kao i značajnim gospodarskim razvojem Poljske, mnogi bivši imigranti vratili su se u zemlju, vjerujući kako kod kuće mogu ostvariti pristojan život i odgovarajuću kvalitetu života”, navodi.

Trenutno pak svjedočimo velikim emigracijskim tokovima iz Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, no, napominje Bejaković, “ako te zemlje ostvare pristojan gospodarski rast i razvoj institucija, na temelju ranijih migracija, sa sigurnošću se može očekivati snažan povratak emigranata u njih”, optimističan je Bejaković, za razliku od demografa Ivande. Tako navodi da se značajan broj Hrvata koji su otišli u Irsku ipak vraća “jer je iznajmljivanje stana ili sobe u Irskoj zbog povećane potražnje i prilično ograničene ponude postalo strašno skupo”.

Nije konačna destinacija

Razloge, odnosno motivaciju za migracije, Bejaković pak grupira u tri skupine – ekonomske i demografske, političke te kulturološke. Viša primanja i bolji ekonomski standard nisu, kao što su već napomenuli poslodavci i demografi, jedini razlozi zbog kojih će ljudi odlučiti napustiti domovinu. Među razloge, a koji se često zanemaruju, ubrajaju se i sukobi i nesigurnost, loša vlast, nepoštivanje ljudskih i političkih prava, korupcija te diskriminacija po bilo kojoj osnovi, upozorava Bejaković.

Na pitanje jesmo li se ipak mogli bolje pripremiti s obzirom na to da smo mogli pretpostaviti da će nam se dogoditi veliko iseljavanja, jer su to prošle gotovo sve nove članice EU-a, Bejaković odgovara da ne vidi jasan način kako bi se “u demokratskim uvjetima vladavine prava nekoga moglo zadržati u matičnoj zemlji”. “Pitanje je i koliko bi to bilo dobro za pojedinca, njegovu obitelj i društvo u cjelini. Hrvatska ionako ima razmjerno nisku stopu produktivnosti rada, veliki broj bolovanja i drugih oblika apstinencije od rada, pa prisiljavanje nekoga da ostane u njoj, ako ta osoba to ne želi, sigurno ne bi bilo pozitivno i gotovo sigurno štetno”, navodi.

Hrvoje Butković, s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, pak ističe da smo određene mjere ipak mogli i trebali poduzeti.

“Taj problem mogli smo ublažiti modernizacijom radnog zakonodavstva, odnosno boljom regulacijom materijalnih i drugih prava nestandardnih radnika, rješavanjem problema dugog trajanja radno pravnih sporova, većim poticajima za zapošljavanje mladih… Danas su te stvari aktualne, ali o njima je trebalo voditi računa pred desetak godina”, ističe.

Ipak, nisu se sve nove članice EU-a suočile s masovnim iseljavanjem. Iznimka su susjedna Slovenija te Češka.

“Navedene zemlje su sigurno bile najrazvijenije od svih novih država članica EU-a, prema svim pokazateljima – iznosu bruto domaćeg proizvoda, očekivanom trajanju života, dohodovnoj nejednakosti te konačno skupnom indeksu ljudskog razvoja (Human Development Index) što je pokazatelj kojim se mjeri razvoj u trima osnovnim područjima – stupnju obrazovanja, dohotku stanovništva i životnom vijeku ljudi.

Indeks ljudskog razvoja posljedica je sveukupnog gospodarskog, društvenog i okolišnog razvoja, a ovisi o održivom razvoju i njegovu utjecaju na poboljšanje kvalitete života stanovništva. Imajući na umu razmjerno malu razliku u plaći te perspektivi i kvaliteti života u mogućem odlasku u inozemstvo i ostanku u zemlji kao i troškove razdvajanja ili napuštanja, ne treba čuditi kako su se građani Slovenije i Češke većinom odlučili ostati kod kuće”, objašnjava Bejaković.

A s ovakvim trendovima iseljavanja Hrvatska je iskusila i drugi fenomen, onaj useljavanja, odnosno dolaska velikog broja stranaca.

Demograf Krešimir Ivanda objašnjava da imamo više skupina useljenika. “One koji imaju namjeru ostati, one koji su ovdje na sezonskom odnosno, privremenom radu, umirovljenike i one koji povremeno ili dio godine borave u Hrvatskoj. Kao i kod iseljenika, statistika je nedostatna za kreiranje detaljnije analize useljenika pa ostaju samo grube procjene. Ono što detaljnije poznajemo su zaposlenici koji dolaze izvan EU pa ih statistika obuhvaća putem radnih dozvola odnosno evidencije HZZ-a. Većina ipak dolazi na slabije plaćena radna mjesta, posebno u turizmu, ugostiteljstvu, građevinarstvu, prerađivačkoj industriji i poljoprivredi”, ističe Ivanda.

O kolikom se porastu broja useljenika radi, dovoljno govore brojke odobrenih dozvola za boravak i rad stranih radnika. Prošle ih je godine, primjerice, odobreno 124 tisuće, a procjene govore da bi ih ove godine moglo biti između 180 do 200 tisuća. Samo za usporedbu, prije pet godina, 2017., kvote za strane radnike bile su tek nešto više od sedam tisuća. Usto, stranci koji dolaze raditi u Hrvatsku više nisu samo ljudi iz našeg bliskog okruženja, već su to sve češće radnici iz vrlo udaljenih i kulturom vrlo različitih nacija, poput Nepala, Pakistana, Indije. Prema podacima MUP-a, u prošloj je godini u Hrvatskoj radilo nešto više od 12 tisuća Nepalaca.

No, Hrvatska, najčešće, strancima nije konačna destinacija. Dapače, samo smo prijelazna faza na putu prema bogatijim zemljama Zapadne Europe.

“Ta velika protočnost strane radne snage najbolje se vidi iz činjenice da imamo svega 25% obnovljenih radnih dozvola”, upozorava Butković dodajući da je to vrlo loše za naše poslodavce i gospodarstvo u cjelini.

Jedan od razloga zašto Hrvatska nije privlačna strancima, osim što na zapadu mogu zaraditi više, leži sigurno i u činjenici da gotovo ništa ne činimo da ih zadržimo, odnosno integriramo u društvo. Demograf Ivanda tako upozorava da osim što nemamo migracijsku politiku, nemamo niti sustavnu integracijsku politiku. “Sve se svodi na pojedinačne angažmane određenih javnih institucija, poslodavaca, civilnog društva i pojedinaca koji raznim aktivnostima olakšavaju život useljenicima u Hrvatskoj”, ističe.

Butković napominje da moramo početi razvijati politike kojima se olakšava integracija stranih radnika i njihovih obitelji u radne sredine i društvo u cjelini. “Primjerice, stranim radnicima trebalo bi osigurati javno financiranje dugotrajnih tečajeva hrvatskog jezika sukladno praksi u Zapadnoj Europi. Veliki je problem da se stranim radnicima koji ne znaju hrvatski nude ugovori o radu isključivo na hrvatskom jeziku. Problem je i s radnim dozvolama kao takvima jer su one sada usko vezane uz poslodavca za kojeg se izdaju što stranim radnicima bitno otežava promjenu poslodavca. Mnogo je posla i za inspekciju rada zato što se strani radnici često tuže na neisplatu plaće, neisplatu prekovremenog rada i neuredno radno vrijeme. Samo prošle godine 526 stranih državljana radilo je protivno odredbama Zakona o strancima.

Život je presložen za papir

Smještaj i uvjeti smještaja za strane radnike predstavljaju veliki problem zato što su trenutno zakonski regulirani i osigurani samo za sezonske radnike”, upozorava Butković.

Određene promjene po tom pitanju najavljuje Marin Piletić, ministar rada, koji je nedavno rekao da bi Ministarstvo unutarnjih poslova radi na prvoj hrvatskoj imigracijskoj strategiji, a koja bi u Hrvatskom saboru trebala biti usvojena do kraja godine. “Ona neće biti temeljena samo na uvozu strane radne snage već i na kvalitetnim programima visokoškolskih ustanova kako bismo povećali dolazak stranih studenata te učiniti sve da se vrate oni koji su iselili iz Hrvatske”, najavio je Piletić.

Predrag Bejaković, jedan od najboljih domaćih poznavatelja tržišta rada, napominje da od tog dokumenta ne možemo previše očekivati. Dapače, podsjeća da prema procjenama Hrvatska ima između 650 do 2000 strateških dokumenata, a “koji su se najčešće slabo provodili i/ili se posve zaboravilo na njih”. “Čini mi se kako su prevelika očekivanja od bilo kojeg strateškog dokumenta, jer je život očito previše složen da bi se mogao planirati u potpunosti i u svim pojedinostima. Vjerujem da pozornost puno više treba usmjeriti na poticanje gospodarskog razvoja – ponajviše depolitizacijom gospodarstva i profesionalizacijom na svim područjima, unapređenje vladavine prava, razvoj institucija, što će svi građani jasno prepoznati i biti spremni ostati u Hrvatskoj ili se vratiti u nju”, ističe.

Strane radnike, kaže, trebamo prihvatiti kao dobri domaćini, svjesni da su nam itekako potrebni. “Treba težiti njihovom punom uključivanju u hrvatsko društvo, izbjegavati stihijske i nekoordinirane poteze, ili ih ne promatrati kao one slabe i bespomoćne koje možemo zloupotrebljavati. I građani Hrvatske i strani radnici trebaju od prvog dana biti jednakopravni akteri i partneri u kreiranju zajedničke dobrobiti”, zaključuje Bejaković.

Članstvo u Europskoj uniji, koliko god prednosti donosi, nosi i izazove, a koji su se najviše odrazili upravo na tržište rada zbog otvorenosti granica i slobodnoj mobilnosti ljudi. Upravo ta sloboda opustošila je brojna hrvatska sela i gradove, a državu suočila s problemom kojega u Hrvatskoj nije bilo, nedostatkom radne snage. Taj nedostatak nećemo riješiti samo povećanjem gospodarskog rasta i boljim plaćama. Kao što je i napomenuo Ivan Franičević, predsjednik Uprave tvrtke Rasco, ljudi su otišli živjeti u sređena društva.

A sređeno društvo nije apstrakcija koje će predsjednik Vlade Andrej Plenković urediti čarobnim štapićem (doduše, mogao bi daleko više od onoga što je do sada napravio, prije svega u vlastitim redovima u kojima vlada sramotan nepotizam i korupcija od lokalne do državne razine) – sređeno društvo činimo svi mi. Činimo ga kada platimo kaznu jer smo prebrzo vozili, kada na pristajemo na nepravilnosti, nepravdu i korupciju i na njih upozoravamo, kada izlazimo na izbore i glasamo… Bez svega toga teško da ćemo postati bolje društvo poželjno za život.