Zagrebački poduzetnik i saborski zastupnik Domagoj Ivan Milošević, nekadašnji potpredsjednik Vlade Jadranke Kosor zadužen za investicije, nedavno je izabran za predsjednika SME Global, business organizacije Internacionalne unije demokrata (IDU). 

Uz titulu predsjednika HDZ-ove Zajednice poduzetnika i obrtnika, šefa saborskog Odbora za europske poslove, te potpredsjednika SME Europe EPP-a, sada ste postali i predsjednik SME Globala. Koga okuplja ta udruga?
SME Global poslovno je politička asocijacija IDU-a koja okuplja stranke desnog centra širom demokratskog svijeta, od američkih republikanaca i njemačkih CDU/CSU do HDZ-a, i mnogih drugih članova EPP-a. O IDU najviše govori činjenica da su je stvarali Helmut Kohl, Margaret Thacher ili George Bush.  Ponosan sam na ovo imenovanje jer je SME Global jedina organizacija koja okuplja srednje i male poduzetnike koji su izravno ili preko stranačkih udruga poput HDZ-ove Zajednice poduzetnika i obrtnika, vezani uz političke stranke, članice IDU-a.  Samo u Europi okupljamo preko pola milijuna članica, a osnovni su nam ciljevi zalaganje za interese srednjih i malih poduzetnika, povoljnu poslovnu klimu, niske poreze i efikasne administracije.

Kakva su iskustva drugih članova SME Globala, mogu li se neka od njih primijeniti i na poslovanje malih i srednjih poduzetnika u RH? 
Mali i srednji poduzetnici diljem svijeta dijele slične probleme i izazove, iako rade u različitim državama i po drugačijim pravilima. Gotovo da nema zemlje u kojoj se poduzetnici suočavaju s previše birokracije, ograničenom pristupu financiranju ili previsokim troškovima poslovanja. Naravno, ono što se bitno razlikuje je razina tih problema i brzina njihovog uklanjanja. Mi točno znamo što je potrebno učiniti u Hrvatskoj za ubrzanje rasta gospodarstva kao i povoljniju klimu za rad srednjih i malih poduzetnika i obrtnika.

Izjavili ste da vaš izbor za šefa SME Global "otvara nove prilike i za hrvatsko gospodarstvo, u kontekstu globalnih izazova". Gdje vidite tu priliku? 
Biti na čelu ove organizacije daje izravni uvid u najbolje prakse zemalja u svijetu iz kojih se može oblikovati inicijative koje bi imale najbolji učinak na domaću ekonomiju u kontekstu stvaranja pozitivne poslovne klime i osiguranja lakšeg poslovanja. Tu je i prilika za međusobno upoznavanje nacionalnih asocijacija i poduzetnika koje može biti podloga za ulaganja, nove projekte i suradnje.  Očekujem punu podršku i aktivnost naših nepolitičkih poduzetničkih udruga poput HUP-a, HGK-a, HOK-a ili Hrvatskih izvoznika u ostvarenju tih ciljeva.  Neki od njih prepoznali su priliku i ponudili ruku suradnje. 

Koji su trenutno najveći problemi hrvatskih poduzetnika i obrtnika? 
Nekoliko je glavnih skupina tih problema, a proizlaze iz birokratiziranost sustava, raznih opterećenja i pristupa financiranju.  Birokracija je proizvela mrežu propisa u kojoj se poduzetnici ne mogu snaći, a njezina kompleksnost posljedica je  nesvjesnosti administracija od kuda dolazi najveći dio poreza i gdje se stvaraju nova vrijednost i radna mjesta. Porezni i parafiskalni nameti su i dalje previsoki, iako se ministar gospodarstva Darko Horvat, uhvatio u koštac s njihovom smanjenjem. Iskorak i to bitan napravljen je i kroz četiri kruga poreznih rasterećenja koje je provela Vlada jer su niži porezi i ukidanje nekih doprinosa sigurno olakšali život mnogim poduzetnicima i pojeftinili poslovanje. Unatoč niskim kamatnim stopama i visokoj likvidnosti poduzetnicima nije lako osigurati jeftino financiranje, ne samo kroz bankarski sektor već nije dovoljno osiguran pristup tržištu kapitala ili tzv seed money – početni novac za start-up projekte. Mislim da agencija Hamag-Bicro radi dobar posao, kao i domaća razvojna banka HBOR, koji ima dobre kreditne linije prema hrvatskim malim i srednjim poduzetnicima. Bolje je i manje riskantno kreditirati 100 malih poduzetnika sa nekoliko milijuna kuna nego jednog ili dva velika sa po 100-200 milijuna kuna. Neizostavan problem domaćeg gospodarstva jest i niska konkurentnost unutar EU, čemu je jedan od uzroka najdulja recesija među zemljama članicama. 

Nedavno ste izjavili da smo se "zatekli u filmu Beskrajni dan i to moramo presjeći kroz reformu javnog sektora". Koliko je ova Vlada napravila na toj reformi, da li se moglo i više napraviti? 
Da mi je netko rekao 2011., kada sam iz poduzetništva ušao u Vladu na mjesto potpredsjednika za investicije, da ću 2019. još uvijek biti u politici ne bih mu vjerovao, od tuda i moja asocijacija na Beskrajni dan. Nekako sve Vlade proteklih 15 i više godina izbjegavaju zagristi u kiselu jabuku reforme same sebe, odnosno javnog sektora kojim izravno upravljamo. Nažalost ni naša sadašnja Vlada nije učinila dovoljno. I mogli smo i trebali napraviti više.

Zalažete se za manje poreze i manju administraciju. Čini se da prvim možete biti donekle zadovoljni, ali ne i drugim?
Uspjeli smo smanjiti porezno opterećenje i to značajno, ali treba ići dalje. Za dublja rasterećenja gospodarstva nužno će biti podići efikasnost cjelokupnog javnog sektora, digitalizirati ga u potpunosti i podučiti da bude na usluzi našim podzetnicima i svim građanima, te iskorijeniti korupciju. Smatram da je sad idealan trenutak za potaknuti značajan broj zaposlenika javnog sektora na prelazak u realnu ekonomiju. Danas kada poduzetnici svijećama traže širom svijeta radnike, a prije neke nove krize i dok Vlada ima dovoljno novaca na raspolaganju da isplati ozbiljne otpremnine i podršku u obliku jednogodišnje ili dvogodišnje plaće, kao i troškove edukacije ili prekvalifikacije ljudi moramo smanjiti broj zaposlenih u državi, na svim razinama.  

Često putujete po Europi. Kakva je ulagačka klima u RH u odnosu na druge zemlje, koje su najveće prepreke investiranju u RH?
Polako napredujemo što se vidi i po ljestvici Doing business, ali i na ljestvicama konkurentnosti, ali zemlje s kojima se možemo i trebamo uspoređivati poput Češke, Poljske i Slovačke napreduju brže od nas.  Kad nisi velik, moraš biti brz i fleksibilan. Najveće prepreke na koje posebno ukazuju strani ulagači su osim korupcije, sporost pravosuđa te kompleksnost javnog sektora, koja se najžešće očituje u očajno sporom izdavanju građevinskih dozvola. Po tom smo pitanju slični s afričkim zemaljama, a daleko smo iza ijedne europske zemlje. Takve anomalije moramo hitno uklanjati. S druge strane  imamo pristup EU fondovima što nas čini primamljiviji nego prije članstva u EU. U prilog nam ide i činjenica da smo dio najvećeg pojedinačnog tržišta na svijetu.

Rješava li se problem konkurentnosti hrvatskih poduzeća? 
Rješava, ali i to nažalost presporo. Drugi su opet brži. S jedne strane kasnimo sa privatizacijom tvrtki u kojima država ima značajne udjele poput Podravke, Končara ili Đure Đakovića, a da je tako dokazuje i činjenica da smo i lani zbog zakašnjele privatizacije ulijevali ogromne porezne prihode u Uljanik. Prije osam godina Uljanik je bio prvoklasno brodogradilište koje je moglo u svakoj hrvatskoj komercijalnoj banci dobiti kredit bez državnog jamstva, a Brodosplit pred propašću. Danas je evidentno drugačija situacija. Iz te usporedbe vidljivo je da je odavno prošlo vrijeme sanacija tvrtki bez obzira u kojem sektoru poslovale. Dijelovi sustava  Đuro Đaković, koji su odavno privatitizirani, dobro posluju, a u dijelu u kojem je država zadržala dio vlasništva  radnici ne dobivaju plaće. To mora prestati. Hvala Bogu imamo sve više primjera vrhunski konkurentnih poduzeća poput Automobila Rimac, Infobipa, Dokinga, Altproa i mnogih drugih koje su globalno uspješne i stvaraju nove vrijednosti. Te tvrtke i ljudi koji ih vode i koji u njima rade, dokazuju da Hrvatska može biti vrhunska i u poduzetništvu, ne samo u sportu! Trebamo svi zajedno učiti od njih.

Koje bi se sve tvrtke iz državnog portfelja trebalo privatizirati?
Privatizirati treba sve one tvrtke koje nisu strateške, a pod hitno treba prodati cijeli portfelj tvrtki u kojima država posjeduje minorne udjele.  U privatizacijskim projektima možemo angažirati i mirovinsku štednju kroz aktivnost mirovinskih fondova, koji s više od 100 milijardi kuna imovine vape za kvalitetnim i velikim projektima. Novac poreznih obveznika ne smije se više trošiti na pomoć tvrtkama bez perspektive. U isto vrijeme sam oštro protiv privatizacije prirodnih državnih poduzeća monopola, koji raspolažu prirodnim bogatstvima poput šuma i voda ili su vlasnik temeljne infrastrukture poput HEP-a. Ne bih prodao niti jednu dionicu HEP-a, ali bih omogućio privatna ulaganja u proizvodnju električne energije. Već ih imamo u obnovljivim izvorima energije.

Zalažete se da ubuduće više kohezijskih sredstava, koja omogućavaju rast i povećavaju konkurentnost, država namijeni privatnom umjesto javnom sektoru – koliko ste uspješni u tim nastojanjima?
To ćemo uskoro vidjeti, čim se odredi nova sedmogodišnja financijska omotnica. Ali moram reći da sam vrlo optimističan i da se svi u predsjedništvu HDZ-a slažemo da je to ispravan put. Poljska je da se podsjetimo bila jedina država članica EU koja je izbjegla posljednju recesiju i to u potpunosti. Važnu ulogu u tome imali su upravo EU fondovi usmjereni na privatni sektor.

Sve veći problem je i nedostatak radne snage. Kako vratiti iseljene građane RH?
Za mene je odgovor na to pitanje zapravo vrlo jednostavan. Moramo provesti strukturne reforme koje odgađano 15 i više godina, uvesti red i jasne kriterije napredovanja, iskorijeniti korupciju i klijentelizam, omogućiti ambicioznima i marljivima da povuku cijelo društvo naprijed i javni i privatni sektor i za to ih adekvatno i transparentno nagraditi. Naša je domovina puno ljepša i ugodnija za živjeti nego mnoge zemlje u koje se naši mladi odseljavaju, ali je moramo učiniti jednako lijepom i ugodnom za raditi i poslovati. Mislim da će zaustavljanje iseljavanja i povratak iseljenih u godinama pred nama biti ne samo najvažniji nacionalni cilj i interes već i ključni pokazatelj uspjeha svake slijedeće hrvatske vlade, te mjerilo naših ekonomskih, socijalnih i ostalih politika. Potencijal imamo, hajmo ga napokon iskoristiti.

Promičete ideju da onaj dio zaposlenika koji je višak u javnom sektoru otiđe raditi kod privatnika. Koliko bi ih se trebalo prebaciti, da li je taj proces već započeo, koji su najveći problemi u realizaciji te ideje?
Da, mislim da je sada trenutak za promjene, a da je tako pokazuje i činjenica da radnih mjesta ima, ali i popunjavamo uvozeci radnike ne samo iz susjednih država koje i same imaju problem odlaska mladih, već i Ukrajine, Rumunjske pa i Nepala. O brojkama je nezahvalno govoriti, ali taj proces treba odraditi unutar socijalnog partnerstva sa sindikatima i poslodavcima. Posebno ako želimo veće plaće zaposlenika u javnom sektoru što je preduvjet za zadržavanje najboljih, ali i održavanje mnogih javnih službi na dugi rok.  Bit će sigurno otpora i zbog straha od promjena i zbog činjenice da se u zaposlenike javnog sektora dugo nije ulagalo, pa osjećaju strah od konkurentnog tržišta, ali  činjenica da nismo na vrijeme proveli te nužne reforme dovela nas je do zaostajanja većinom postkomunističkih država koje su za razliku od nas završile tranziciju i svojim građanima isporučile vrlo opipljive rezultate koji se očituju izravno na standard života.

Spominjali ste "nižu klasu zaposlenih radnika koji imaju ugovore na određeno radno vrijeme" i potrebu da oni dobiju "veću razinu stabilnosti". Kako to postići?
Mi smo kao zakonodavci pogriješili dozvolivši da se tim institutom dio građana koji radi u privatnom sektoru dovede u nepovoljan položaj, koji je primjerice vidljiv u kreditnoj sposobnosti koja je kod rada na određeno bitno ograničena. Danas, kad je nedostatak radnika na vrhuncu u  svim segmentima našeg gospodarstva, razgovarjući sa poduzetnicima imam dojam da su ugovori na određeno sve manje prisutni. Sklapaju se ugovori na neodređeno, a raskidaju ih ovaj puta zaposlenici nalazeći bolje poslove. Ravnoteža na tržištu rada opasno je poremećena.

Planiranje, a ne upravljanje

Ističete važnost tvrtki kao što su HEP, Hrv. šume, Hrv. vode…Ulazi li se u njihove uprave po sposobnostima ili po stranačkom ključu?
Sve te tvrtke mogu i trebaju biti dodatni generatori rasta gospodarstva, otvarati vrata hrvatskim srednjim i malim poduzetnicima, ali i što efikasnijim upravljanjem osigurati bolje i jeftinije usluge ili proizvode svim našim građanima i tvrtkama. Nisam odustao od zagovaranja austrijskog modela upravljanja državnim poduzećima putem krovne tvrtke koja u ime Vlade nadzire ispunjavanje ciljeva i planova svake pojedine tvrtke (osim infrastrukturnih) te odabirom managementa u suradnji s resornim ministarstvima. Njemci i Slovenci su također krenuli istim putem jer tako smanjuju izravni politički utjecaj na upravljanje, a zadržavaju utjecaj na strateško planiranje. I svakako sam za to da napokon članove uprava u državnim  poduzećima platimo na tržišnim osnovama i nagrađujemo ih sukladno ostvarivanju ciljeva i rezultatima kao posljedicom bolje organizacije i efikasnosti, nikako ne zloupotrebljavajući monopolistički položaj.

Predsjednički izbori

Što mislite o predsjedničkim kandidatima u drugom krugu?
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, cijeli je prošli mandat iskreno i snažno podržavala hrvatsko poduzetništvo, posebno srednje i male poduzetnike I obrtnike. Obećala je i bila je najvažniji hrvatski gospodarski diplomat i snažno se zalagale za promociju hrvatskih kompanija I proizvoda u Europi i svijetu. Za razliku od nje, Milanović ne razumije poduzetništvo niti ga zanimaju hrvatski poduzetnici. Osim toga zadužio je svakog hrvatskog građanina 20.000 kuna u četiri godine svoje vlade. Zato podržavamo Kolindu, ona će pobijediti u nedjelju 5. siječnja.