Premijer Andrej Plenkovićev i njegov najuži tim ministara satima su se jučer iza zatvorenih vrata u Vladi pripremali kako izaći pred javnost i konačno izgovoriti ono što je već duže vrijeme svima jasno – da novog posezanja za pomoć potonulom Uljaniku neće biti i da tvrtki slijedi duboko restrukturiranje, no ne po programu što ga je izradila dugogodišnja uprava na čelu s Giannijem Rossandom i od nje odabranim strateškim partnerom Dankom Končarom.

Sastanak je završio netom prije zaključenja ovog izdanja, no iz prve izjave s kojom je izašao ministar gospodarstva Darko Horvat, može se zaključiti kako se još uvijek nije došlo do konačne odluke o tome je li za očuvanje bar jednog dijela brodogradnje bolja solucija posegnuti za izvanrednom upravom po uzoru na model iz Agrokora ili otvaranje stečajnog postupka.  Horvat je najavio je kako se i dalje pokušava naći neki modalitet da se preko razvojne banke HBOR-a dođe do Uljaniku hitno potrebnih najmanje 50 mil. kuna za plaće, zbog čije neisplate radnici u Puli i Rijeci već danas kreću u opći štrajk.

Uprava Uljanika još jučer je iskazivala optimizam da će se s vlastima u Zagrebu uspjeti naći rješenje, no svima upućenima u legislativu jasno je da preko HBOR-a nisu moguće posudbe za plaće, te da se samo odgađa očite i svima neugodne vijesti za Uljanik. Presedan je da su se u ovom slučaju političari iz najjačih oporbenih stranki (SDP i IDS) zauzimali za intervenciju države u spašavanje jedne privatne kompanije. Proteklih tjedana lobiralo se ne samo za posezanjem radi pozajmice u HBOR, nego se jučer pročulo i da se isto traži od Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), što bi bio apsurd, budući da nasljednik HFP-a (koji se time nekada bavio) također nema pravne osnove za posuđivanje za plaće.

Štoviše, jedna od pomoći kojim je država izašla u susret Uljanikovcima bilo i višekratno odgađanje povrata i izvršenje ovrhe upravo iz CERP-a prema jednoj od Uljanikovih tvrtki zbog nevraćenih starih pozajmica koje su za plaće posuđivane nekadašnjem 3. maj Motori i dizalice, tvrtki koja je u međuvremenu inkorporirana u Uljanikovu grupu i posluje kao Uljanik Strojogradnja Diesel. Riječ je o dugu nešto većem od 3,5 milijuna kuna.

Dok se iz Pule oči upire samo prema državnoj blagajni, zanimljivo je i da se posve zaboravilo da Uljanik ima i vrlo bogatog i moćnog suvlasnika, rovinjski Adris i njegovo Croatia osiguranje, koji su pojedinačno najveći dioničari i zajedno imaju 12,4 posto udjela u Uljaniku, no iz čijih redova u proteklih godinu dana nije bilo nikakvih inicijativa za priskakanjem u pomoć. Mnogi će prokomentirati kako su Adris i CO ozbiljni sustavi da bi se "igrali" s pozajmicama za plaće velikom gubitašu, no i od Ministarstva financija i drugih državnih institucija se treba očekivati da se postavljaju ozbiljno i kada se očekuje da se donose takve financijske odluke.

I drugi poduzetnici i porezni obveznici trebaju nakon ovog slučaja i traženja novca za radničke plaće ostati u uvjerenju da se državni novac zakonito troši. Ma koliko kritični bili prema državi, u brodogradnju je svih proteklih godina obilato ulagano, pokrivani su gubici, prati ih se u ugovaranju i gradnji brodova, a i nakon svega Uljaniku se pružilo ruku, ne samo s 96 milijuna eura sanacijskog kredita, nego i slanjem Europskoj Komisiji programa restrukturiranja za kojeg i iz same Vlade kažu da je za brodogradnju i za proračun loše "skrojen".

Za njegovo ozbiljno prekrajanje sada je vrijeme praktički iscurilo i kako stvari sada stoje teško da će se čekati povratno mišljenje i prigovore Komisije. Uprava koja ga je izradila ne uživa više povjerenje čak ni i dosad uglavnom lojalnih sindikata.