Uz ubrzan tempo tehnoloških inovacija i digitalizacije razne se industrije u dva desetljeća jako promijene. To vrijedi i za bankarski sektor. Većina banaka u Hrvatskoj, primjerice, već prije 20 godina imala je u ponudi internetsko bankarstvo, uslugu koju je pionirski lansirala (1997.) nevelika Varaždinska banka koja već dugo ne postoji pod tim imenom. No, iako su približno tri od četiri banke već tada nudile internetsko bankarstvo, njegovih korisnika među građanima u to je doba bilo tek “u tragovima”.

Danas tu uslugu ima ugovoreno 40-ak posto potrošača. Ali njihov udjel već godinama stagnira na račun uzleta mobilnog bankarstva koje je prije dva desetljeća jedva bilo na vidiku. Usluge m-bankarstva danas pak ima ugovoreno više od polovice (oko 54 posto) potrošača. U isto vrijeme broj podružnica i poslovnica banaka danas je 20-ak posto manji nego prije dva desetljeća (800 naspram više od 1000), a premda je bankomatska mreža više nego udvostručena, posljednjih godina broj bankomata se racionalizira.

Politički procesi i EU
Osim razvoja FinTech industrije, u Hrvatskoj se bankarstvo u međuvremenu transformiralo umnogome i pod utjecajem političkih procesa, prije svega eurointegracija (ekonomske i financijske). Usto, nije manjkalo ni stresnih epizoda poput financijskih šokova i kriza, kao ni medijski atraktivnih iskrenja na relaciji banaka i regulatora, pa i politike. Jedna od uzbudljivijih epizoda svakako je bio odlučan gard koji je HNB pokazao prilikom povratka Bayerische Landesbank (BLB) na hrvatsko tržište 2007. godine.

Ta je banka prethodno “pobjegla” s tržišta nakon što su gubici na deviznim mešetarenjima bili uzdrmali Riječku banku (2002.), prepustivši je državi za simboličnu cijenu od jednog dolara. Nekoliko godina kasnije ušla je u preuzimanje austrijske Hypo banke, a kako je to posredno uključivalo i ovdašnje dvije banke kćeri, BLB je lobiranjem kod Vlade pokušao olakšati ishođenje suglasnosti HNB-a.

Guverner HNB-a Željko Rohatinski u izboru The Bankera, mjesečnika iz grupacije Financial Times, proglašen je guvernerom Europe i najboljim centralnim bankarom za 2008. u globalnim razmjerima/D. Višnjić/PIXSELL

No, s obzirom na način na koji je napustio uzdrmanu Riječku banku, tadašnji guverner Željko Rohatinski postavio se oštro, namećući BLB-u velike zahtjeve za kapitalnim jačanjem Hypo Alpe Adria banke, koja je u to vrijeme bila naglašeno izložena nekretninskim projektima.

U proteklih 20 godina po putu se dogodila i smjena generacija na čelu vodećih banaka. Još prije desetak godina, naime, njihove je uprave predvodila “stara garda” bankara stratega (Luković, Prka, Adrović, Radaković) čija je poznatost uvelike izlazila iz okvira poslovne zajednice. U tom pogledu menadžment u bankarstvu više ne obilježavaju bankarske osobnosti.

U proteklih 20 godina poslovanje tog sektora prošlo je nekoliko ključnih etapa. S prvim godinama novog tisućljeća imali smo fazu kreditne ekspanzije koja je obilježila dobar dio prvog desetljeća. Kako je ona bila pogonjena snažnim rastom inozemnog zaduživanja banka, relativno brzo središnja je banka, tada na čelu s guvernerom Rohatinskim, kojega je također karakterizirala izrazita osobnost, odgovorila penalizirajućim mjerama u cilju sprječavanja “nezdravog” i pretjeranog rasta kredita.

Na tadašnje uvođenje već pomalo zaboravljene granične obvezne pričuve ili upisa “kaznenih” blagajničkih zapisa HNB-a, banke nisu više ili manje prigušeno negodovale. Ali koju godinu kasnije regulatorne kreditne kočnice pokazat će se korisnom preventivom.

Dok su mnoge države s eskalacijom globalne financijske krize obilježene propašću Lehman Brothersa u jesen 2008. morale spašavati banke, kod nas se dogodilo obrnuto. U uvjetima panike na financijskim tržištima (problem nije bila samo cijena već i nepovjerenje) država se u financiranju potreba okrenula domaćim bankama. Ključna karika pritom je bila podrška Hrvatske narodne banke koja je na vrhuncu financijske krize, 2008. i početkom 2009., kroz niz mjera monetarne politike oslobodila oko 4,5 milijardi eura dodatne likvidnosti. Time je spriječena nelikvidnost države i kreditni slom te očuvana stabilnost nominalnog tečaja.

Guverner Rohatinski u izboru The Bankera, mjesečnika iz grupacije Financial Times, proglašen je guvernerom Europe i najboljim centralnim bankarom za 2008. u globalnim razmjerima. Priznanje je obrazloženo njegovim postupanjem u globalnoj financijskoj krizi, uz naglasak kako su slične mjere poduzimale i druge zemlje, ali mnogo mjeseci kasnije. Do početka 2011. HNB je dodatnim spuštanjem stopa obvezne pričuve i minimalno potrebnih deviznih potraživanja oslobodio još oko 900 milijuna eura.

Po putu se dogodila i smjena generacija na čelu vodećih banaka – Božo Prka (PBZ) i Franjo Luković (Zagrebačka banka) ustupili su scenu novim licima/P. Macek/PIXSELL

Velika recesija koja je uslijedila nakon izbijanja financijske krize, međutim, u Hrvatskoj se otegnula na šest godina, sve do 2015. ili više tri-četiri godine duže nego u većini ostalih zemalja Europske unije kojoj smo u međuvremenu pristupili. To razdoblje obilježilo je i razduživanje privatnog sektora, a dio te priče bili su i pogoršanje naplativosti kredita, predstečajne nagodbe, prodaje tzv. loših kredita banaka…

Osim što je upravljanje državom u to vrijeme preuzela SDP-ova koalicija, nedugo nakon promjene izvršne vlasti došlo je i do promjene na čelu monetarne. Nakon dva šestogodišnja mandata Rohatinskog prvi čovjek HNB-a sredinom 2012. postao je njegov dotadašnji zamjenik, Boris Vujčić.

U prethodnoj fazi, u vrijeme kreditne ekspanzije, dogodili su se pak i krediti u “švicarcima” koji su dio standardne ponude u značajnijim bankama postale upravo 2004. Ponuda CHF kredita prvotno je “uvezena” kao blagodat (niže kamate). Među prvima s njima su krenule one u austrijskom vlasništvu, dok su vodeće dvije, Zagrebačka i Privredna, neko vrijeme oklijevale u tom segmentu tržišne utakmice.

Ti krediti ubrzo su prerasli u pošast. Kad je u jesen 2008. buknula globalna financijska kriza započeta zapravo godinu prije krizom na tržištu nekretnina u SAD-u (subprime krediti) potrage investitora za sigurnim utočištima dovele su do naglog jačanja tečaja CHF-a. Time su se i CHF krediti, odobravani mahom uz promjenjivu kamatnu stopu, pretvorili u prokletstvo.

HNB je prethodno sporadično upozoravao građane na rizike preuzimanja dugoročnih obveza vezanih uz valutu u kojoj se ne iskazuju prihodi i imovina. U ljeto 2006., tj. oko dvije godine prije kriznog udara, s istim je ciljem objavio i “Analizu rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom”.

Na temelju povijesnih kretanja tečaja CHF-a i referentne kamatne stope (Libora) napravljena je simulacija potencijalnih učinaka promjena tečaja i referentne kamatne stope na visinu otplatnih anuiteta na primjeru kredita vezanih uz “švicarac”. Tečaj švicarskog franka prethodno je čak 30 godina obilježavala stabilnost, pa su i simulacije upućivale da veći rizik hipotetski dolazi od promjene referentne kamate, ali ni on povijesno nije upućivao na veliku vjerojatnost snažnijeg skoka otplatnog tereta. Ali, dogodio se “crni labud”.

Neselektivna konverzija kredita
Dužnicima su u to vrijeme banke nudile opciju konverzije kredita u eurske, ali bez otpisa. Za takvo rješenje u priču se morala uključiti Vlada pa je sve skupa potrajalo. Prvi pokušaji sistemskog pronaska rješenja sežu u 2011. i tadašnja vijećanja na relaciji banke-HNB – Vlada. U to vrijeme većina je prvi put čula za tzv. balon kredite, model koji je nakratko figurirao kao moguće rješenje, ali je nedugo poslije jednako brzo i zaboravljen.

Na kraju je konverzija zakonski regulirana u zadnjoj godini mandata Vlade Zorana Milanovića, i to neselektivno. Dakle, bez socijalnih kriterija, odnosno neovisno o tome radi li se o dužnicima koji su upali u egzistencijalnu ugrozu rješavajući tim kreditima krov nad glavom, ili oni kojima su oni bili u funkciji špekulacija na tržištu nekretnina i/li kupnje luksuznih dobara.

Zbog knjiženja troškova konverzije prema zakonskom rješenju iz 2015. banke su te godine iskazale oko pet milijardi kuna gubitka. Pravni repovi te sage još traju. Počelo je s kolektivnom tužbom koju je protiv osam banaka još 2012. u ime Udruge Franak podnio Potrošač.

Nakon dva šestogodišnja mandata Željka Rohatinskog prvi čovjek Hrvatske narodne banke sredinom 2012. postao je njegov dotadašnji zamjenik, Boris Vujčić/D. Puklavec/PIXSELL

Otada su se predmetima vezanim uz “slučaj franak” bavili trgovački sudovi, Visoki trgovački sud, Vrhovni sud, Ustavni sud, Sud EU… Usto, banke koje su silom zakona provele konverziju mahom su nešto kasnije pokrenule arbitražne postupke pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu. Na kraju je zbog naznaka ishoda tih arbitraža Vlada s bankama prije nekoliko godina ušla u nagodbu.

Kako se tvrdilo, time je otklonjena prijetnja državnom proračunu od najmanje 2.5 milijardi kuna. Pristanak banaka uključivao je ustupak u vidu određenog razdoblja poštede od uplata premija za osiguranje depozita. U taj fond pri državnoj agenciji (DAB) banke u Hrvatskoj inače su izdvajale znatno više nego one u drugim državama EU i “zaštitni jastuci” tog fonda bili su deblji, pa je to bio logičan i pragmatičan izbor.

U svakom slučaju, slučaj CHF kredita dodatno je potencirao jačanje fokusa na zaštitu potrošača – i na razini Unije i u Hrvatskoj. Posljednjih godina to je svakako bilo i jedna od važnih odrednica promjena regulatornog okvira u financijskoj industriji. Na promjene zakonskog okvira u području kreditiranja potrošača koje su kod nas uslijedile guverner Vujčić se tako pozivao i govoreći o tek ograničenom prijenosu kamatnih stopa ECB-a na kamate na kredite građanima u Hrvatskoj. Ukratko, njegova poruka je bila da zbog zaštitnih mehanizama koji su ugrađeni u zakon povoljniji rasplet u pogledu cijena kredita kod nas nije bio samo stvar sreće.

Odlazak kune
Pri gledanju u retrovizor domaćeg financijskog sektora teško je ne spomenuti i iscrpljivanja raspredanjima o tečaju kao jednu od tvrdokornijih financijskih tema od osamostaljenja Hrvatske. Polemike o tečaju, tj. o precijenjenosti kune u razdoblju nakon antiinflacijskog programa (prije tri nepuna desetljeća) postepeno su, doduše, gubile na intenzitetu i učestalosti već godinama prije nego što je Hrvatska prešla na euro. No, konačan kraj dogodio se s odlaskom kune kao nacionalne valute u povijest.

Bankari su, uz Vladu i HNB, bili jedni od neupitnih zagovornika brzog kolosijeka u pridruživanju Hrvatske europodručju. “Poanta ulaska u eurozonu je da nam bude bolje, i građanima i gospodarstvu”, uvjeravao je guverner Boris Vujčić. Uz benefite uklanjanja valutnog rizika za hrvatsko gospodarstvo (s deviznom zaduženošću od 533 milijarde kuna ili 127 posto BDP-a nedugo prije uvođenja eura) i smanjenje transakcijskih troškova, obično se navodilo i povoljnije uvjete zaduživanja. Nakon što je na financijskim tržištima završila era povijesno niskih kamata u isticanju učinaka eura na cijenu zaduživanja, ipak se moralo dodavati “povoljnije nego da smo izvan eura”.

Ponuda CHF kredita prvotno je ‘uvezena’ kao blagodat zbog nižih kamata. Vodeće dvije banke, Zagrebačka i Privredna, neko su vrijeme oklijevale u tom segmentu tržišne utakmice/Shutterstock

Projekt euro Vlada Andreja Plenkovića označila je kao strateški politički cilj najvišeg prioriteta, ali argumenti ionako ne odveć široke fronte onih koji su javno kritički propitivali treba li Hrvatska žuriti s eurom (npr. Rohatinski, Bičanić, Vizek, Jakovčević) nisu uspjeli dobiti trajniju pažnju u javnom prostoru.

U slučaju banaka troškovi vezani uz euro su, mimo jednokratnih vezanih uz operativne pripreme, u prvom redu vezani uz gubitak (ne malih) prihoda od mjenjačkih poslova. No, s obzirom na pluseve po osnovi smanjenja regulatornog troška pristupanjem eurozoni, bankama je lakše pao i velik posao tehničkih prilagodbi, uključujući i velika ulaganja u informacijske sustave, prilagodbe bankomatske mreže te drugih uređaja, kao i drugih ulaganja u dugotrajnu imovinu. Na projektu euro u velikim bankama radili su timovi koji su uključivali angažiranje stotina ljudi. S pripremama su uglavnom krenule i do dvije godine prije samog uvođenja eura, a taj posao stajao je sektor desetke milijuna eura.

“Ništa od loših scenarija nije se dogodilo. Očekivani pozitivni učinci uvođenja eura u Hrvatskoj u cijelosti su se ostvarili: uklanjanje valutnog rizika, (relativno) niže kamatne stope, niži transakcijski troškovi i veća otpornost na financijske krize i šokove”, često je ponavljao guverner HNB-a Boris Vujčić nakon uvođenja eura.

Oko tajminga uvođenja eura – prije svega zbog toga što se ono dogodilo u jeku visoke inflacije – u javnosti su mišljenja i dalje podijeljena. Dok jedni ističu kako uz znatno niže plaće već oko dvije godine imamo nekoliko postotnih bodova višu inflaciju od prosjeka eurozone, drugi pozivaju na (više) stope inflacije i prinosa na državni dug kod članica EU izvan europodručja. Dio ekonomista mišljenja je da je, kad smo se već odlučili za uvođenje eura, država prije toga mogla/trebala povući znatan dio postojećeg (velikog) viška likvidnosti u sustavu i iskoristiti rezerve stvorene iz primarne emisije za primjerice smanjenje javnog duga.

Kombinacija viškova likvidnosti i rasta ključnih kamatnih stopa kao odgovora monetarne politike s ciljem obuzdavanja inflacije za banke je na kraju rezultirala rekordnim profitima. Na te viškove (dnevno u prosjeku oko 14 milijardi eura) deponirane kod središnje banke lagano su i bez rizika prošle godine knjižile oko 480 milijuna eura prihoda od kamata.

Nabujali profiti banaka, kao i obično, mnogima su trn u oku. Iako im je Vlada u svrhu financiranja mjera za ublažavanje energetske krize nametnula “solidarni” jednokratni porez na “ekstradobit”, upravo banke mnogi vide i kao glavne dobitnike prve godine sudjelovanja Hrvatske u Eurosustavu.

Eurointegracijski procesi – prvo pristupanje EU, a potom i eurozoni – svakako su bili jedna od važnih odrednica transformacija domaćeg bankarskog tržišta. Upravljačkim strukturama banaka danas mnogo više energije i fokusa odnose razne europske regulative. Od propisa vezanih uz usklađenost (tzv. compliance) i procedure za sprječavanje pranja novca i financiranja terorizma, do klimatskih rizika i famoznih ESG standarda (okolišno, društveno i korporativno upravljanje)…

Sve to umnogome utječe i na kadrovska obilježja modernog nasuprot tradicionalnom bankarstvu. Osim pada ukupnog broja zaposlenih, u smislu stručnih profila u bankama se već niz godina više traže primjerice informatičari ili programeri.

Nekad atraktivniji poslodavac
Tako će neki prekaljeni bankari koji još rade u tom sektoru, ali pamte i kako su stvari izgledale prije 20-ak godina, reći kako su banke onda bile atraktivnije karijerno odredište. Uspoređujući bankarski posao tada i sada, jedan bankarski veteran kaže kako je onda bio “manje algoritamski, kreativniji”. Ono što se u međuvremenu dogodilo neki financijaši kolokvijalno nazivaju i filijalizacijom. Aludiraju pritom na piramidu odlučivanja i oblikovanje strategija razvoja poslovanja, što se, kao i niz funkcija i tzv. back office poslova uvelike preselilo u virtualno, “cloud” postovanje odnosno u matične strane banke.

S druge strane, oni koji pamte i koju godinu duže, do bankarske krize potkraj 90-ih ili nešto kasnijeg potresa u tadašnjoj Riječkoj banci (2002.), reći će da nakon više uzbudljivih epizoda u sektoru “dosadno” zapravo nije loše čita li se kao stabilnost.

Broj banaka u Hrvatskoj je u proteklih 20 godina prepolovljen. S tržišta je u međuvremenu nestalo 20-ak imena nekadašnjih banaka. Među njima i nekih iz reda najvećih. Godine 2004., primjerice, Riječka banka već je poslovala pod imenom Erste banke s kojom se spojila godinu dana prije. Nekadašnja Splitska nakon više izravnih i neizravnih promjena vlasničke kontrole (i imena) pripojena je prije šest godina OTP banci. Mađarska grupacija, kao i Poslovni dnevnik, obilježava 20. godinu prisutnosti na tržištu na koje zakoračila potkraj 2004. kupnjom nekadašnje Nove banke (nastale spajanjem tri manje, a u drugom koraku i s Dubrovačkom). U međuvremenu je prije desetak godina OTP preuzeo i pripojio i Banco Popolare Croatia banku, da bi prije sedam godina ekspanziju zaokružio i kupnjom Splitske od francuskog Societe Generalea.

Posljednji primjer iščezavanja s tržišta bilo je ujedno i najnovije ime banke koje se na njemu pojavilo, pa se nije stiglo ni ukorijeniti. Riječ je o Novoj hrvatskoj banci (NHB), koja je pod tim imenom poslovala nakon što je Hrvatska poštanska banka u ekspresno organiziranoj operaciji preuzela Sberbank. Ruska banka se s agresijom na Ukrajinu našla na udaru sankcija ruskim investitorima, a NHB je lani pripojen HPB-u.

Sporadični tečajevi
U smjeru okrupnjavanja koja su obilježila protekla dva desetljeća djelovalo je i nekoliko stečajeva banaka. Nakon velikog vala u razdoblju 1998-2000. oni su se događali tek sporadično, a od 2004. naovamo u stečaju je završilo šest manjih banaka. Uz Međimursku štedionicu i Credo banku, kod kojih se to dogodilo prije ulaska u EU, nakon pristupanja Uniji isto je snašlo i Centar banku nakon neuspjelog pokušaja dokapitalizacije od strane češke J&T banke. U stečaju su potom završile još i Nava, Banka splitsko-dalmatinska, a 2018. i Tesla banka koja je bila svojevrsni politički projekt i praktično bez osigurane štednje.

Od gotovo 720 milijuna eura koliko je Hrvatska agencija za osiguranje depozita (bivši DAB) isplatila za osigurane depozite svih 30 banaka i štedionica nad kojima je dosad na hrvatskom tržištu otvoren stečajni postupak, na spomenutih pet-šest iz protekla dva desetljeća otišlo je oko 225 milijuna.

Iako se s nemogućnošću ispunjavanja regulatornih kapitalnih zahtjeva prije nepunih devet godina (2015.) bila suočila i šibenska Jadranska banka, u njezinu slučaju odluka je bila da se ide u sanaciju. Zbog značaja njezina poslovanja na području Šibensko-kninske županije utvrđeno je postojanje javnog interesa za nastavak funkcioniranja banke. Po zaključenju postupka sanacije preuzela ju je, a potom i pripojiila Hrvatska poštanska banka.

Lanjskim pripajanjem Nove hrvatske banke (bivše Sberbank) tržišni udjel najveće banke u domaćem vlasništvu dodatno se podebljao – na kraju 2023. stigao je nadomak 9 posto. Time je Poštanska prestigla Raiffeisen banku i zamijenila je na petom mjestu ljestice najvećih banaka u Hrvatskoj.

Mnoge današnje datosti u bankarstvu prije 20 godina bilo je teško predvidjeti, kao što je danas teško sagledati kojim će se tempom razvijati priča o digitalnom euru. I što će to značiti za bankarstvo kakvo danas poznajemo/D. Puklavec/PIXSELL

Usporedbe radi, 20 godina prije HPB je bio na 2,6 posto tržišnog udjela. Zbog razvojno ograničavajućih tankih kapitalnih oslonaca, banka je u međuvremenu dokapitalizirana. Ali i nakon ulaska novih investitora u vlasničku strukturu država je zadržala upravljačko-vlasničku kontrolu.

Sa spomenutim pripajanjima HPB je tržišnim udjelom lani dosegnuo gotovo devet posto. Toliki su udjel prije 20 godina imale sve banke u domaćem vlasništvu. Već tada je, naime, udjel stranog vlasništva u ukupnoj aktivi bankarskog sektora u Hrvatskoj bio iznad 91 posto. Danas je pod kontrolom stranih vlasnika 87,4 posto aktive.

Ukupna imovina bankarskog sektora za to je vrijeme gotovo utrostručena – s nešto više od 200 milijardi kuna dosegnula je krajem prošle godine 78,6 milijardi eura, što bi u kunama bilo blizu 600 milijardi. Današnja profitabilnost prosječne aktive i kapitala u odnosu na onu prije 20 godina zapravo ne odskače značajnije – 1,8 naspram 1,5 posto kod povrata na imovinu, odnosno 15,5 prema 14,5 posto kod povrata na kapital.

U apsolutnim iznosima, pak, lani iskazana dobit sektora od 1,4 milijarde eura (oko 10,5 mlrd. kuna) oko četiri puta je veća nego dva desetljeća prije (2,5 mlrd. kuna). Prosječna stopa povrata 2023. bila je pod naglašenim utjecajem kamatne politike ECB-a, što je osjetno iznad višegodišnjeg prosjeka iz razdoblja povijesno niskih kamatnih stopa.

S obzirom na okruženje i dalje povišene inflacije, a nakon dividendnog posta koji im je iz predostrožnosti u 2020. kao godini pandemijskog udara nametnuo HNB, banke su u protekle dvije godine svoje dioničare uglavnom “počastile” i izdašnijim dividendama i dividendnim prinosima. Međutim, one najveće i dalje imaju velike iznose akumuliranih dobiti, a kapitaliziranost bankovnog sustava u cjelini je i dalje na visokim razinama. Stopa ukupnoga kapitala lani se tek blago smanjila, krajem prošle godine iznosila je 23,6 posto.

Sve u svemu, mnoge današnje datosti prije 20 godina bilo je teško predvidjeti. Primjerice, godine 2004., kako će vrijeme pokazati, kuna je kao nacionalna valuta već bila prošla trećinu svog životnog vijeka. Jednako tako, danas je teško sagledati kojim će se tempom razvijati priča o digitalnom euru, kao i što će to značiti za bankarstvo kakvo danas poznajemo.