Iako se to očekivalo nakon što je prije dvije godine došlo do objedinjavanja tri hrvatske šećerane (Viro, Sladorana i Osijek) u jednu, Hrvatsku industriju šećera (HIŠ), te je već u startu stala proizvodnja u pogonima u Virovitici, ipak je tinjala nada da se neće dogoditi da se prerada šećerne repe odvija samo u jednoj.

Danas bi, kako doznajemo iz izvora bliskih HIŠ-u, objaviti da će se od ove godine prerada obavljati samo u jednom proizvodnom pogonu. Razlog je u nedostatku sirovine koja bi bila dovoljna za rad na dvije lokacije, te slijedi jedan od koraka daljnje racionalizacije, nastavak prerade samo u županjskoj Sladorani.

Ta je lokacija odabrana je radi osiguranja najnižih troškova prerade, a u čemu su najvažniji troškovi prijevoza sirovine, no iz HIŠ-a uvjeravaju da to neće značiti da se i pogoni i infrastruktura u ostale dvije lokacije neće stavljati u funkciju.

No, odluka o nastavku prerade repe samo u županjskim pogonima povlači i nužno smanjenje broja zaposlenih u Osijeku, s kojima su već proteklih dana u tijeku dogovori o otpremninama ili nastavku rada na novim poslovima ili drugim lokacijama, uključujući i grupaciju Žito, koja je uz Viro suvlasnik HIŠ-a.

Viro i Žito, kao žestoki konkurenti ujedinili su se 2019. kako bi održali proizvodnju, no ni uz sve provedene mjere racionalizacije nije uspjelo postići održivost poslovanja u više od jedne tvornice.

Krizu hrvatska šećerna industrija, koja je do 2018. bila najveći izvoznik u poljoprivredi s prosječnim izvozom od 190 tisuća tona i vrijednosti oko 100 milijuna eura, prolazi kao i ostali proizvođači u tom sektoru u EU nakon što im je ukinuta proizvodna kvota 2017.

Uslijedila je hiperprodukcija, u kojoj su prednjačile Njemačka i Francuska, ali i drastičan pad cijena koji je zagorčao posao svima. Službeni podaci iz branše govore kako je samo u jednog tržišnoj godini nakon ukidanja kvota europska industrija šećera izgubila oko 2,3 milijarde eura, iako je proizvodnja rasla 27%, ali su se cijene srušile za čak 35%.

Osim odnosa na europskom tržištu, poremećaju je pridonijela i rekordna proizvodnja drugih glavnih proizvođača, prije svega Brazila, koji čini 55% svjetske proizvodnje šećera, te Indije.

U Hrvatskoj je sve to još pratio i nedostatak sirovine. Iako je država u međuvremenu podigla poticaje za šećernu repu i sad su među najvećima u EU, površine pod tom kulturom su sve manje. Lani je zasijano tek 10.000 hektara, najmanje u zadnja dva desetljeća, a i ove godine ostaje se na toj razini.

Kad se iz šećerana lobiralo kod Ministarstva poljoprivrede za poticaje za uzgoj repe procjenjivalo se da bi bilo potrebno barem 18 do 20 tisuća ha da se osigura rad dvije šećerane, što je i prosjek u EU-šećeranama. Kod nas je, dakle, ta razina 40% ispod tog prosjeka, ni 6000 hektara po šećerani i tu leži razlog zašto se ide na zaustavljanje proizvodnje u Osijeku.

Osim manje sirovine s domaćih oranica, šećerane je pogodio i problem osiguranja sirovine za trščani šećer, zbog visokih EU carina i troškova dobave. U nekim godinama proizvodnja šećera iz trske činila je gotovo i polovicu ukupne (u prosjeku je od 2013. do 2017. udjel proizvodnje iz šećerne trske bio 37,3%), a ono što je važno osiguravala je rad šećeranama u vrijeme kad prestane prerada repe.

Pomak u domaćoj proizvodnji bilježi se posljednjih godina kad je riječ o prinosu šećera i šećerne repe na našim površinama pa su prvi put u prošloj godini u povijesti bili veći od europskog prosjeka. Lani je prinos šećera bio 10,7 tona po hektaru, a šećerne repe 75 t/ha.

Prije deset godina bilježen je prihod šećera od 6,8, a repe 47,9 t/ha. U EU je lani prinos šećera iznosio 10,3, a repe 65,3 tone po hektaru. No, nije samo hrvatska proizvodnja šećera u teškoćama i restrukturiranjima. Lani je u EU poslovalo ukupno 95 šećerana, što je 11 manje (ne računajući naše), nego što ih je bilo dvije godine ranije, otkad je započela najnovija kriza.

Brojke su još poraznije gleda li se unatrag dva desetljeća, kad su u EU poslovale 254 šećerane. No, unatoč lobiranju europskog udruženja proizvođača šećera, još na razini EU nije postignut dogovor o intervenciji, koja je prema politici o reformi sektora još iz 2004. trebala uslijediti čim cijena šećera na EU tržištu padne ispod 404 eura po toni.

Ona je već više od tri godine ispod te kritične razine, prema podacima Europske komisije sada je na 350 eura pa proizvođači u cijeloj EU “stežu remen” jer uz takve uvjete ne mogu profitabilno poslovati. Ono što im dodatno ruši perspektivu su i sve veći izdaci koje ih Bruxelles obvezuje plaćati za emisiju CO2, koju konkurencija iz Brazila i Indije nema u svojim troškovima poslovanja.

Za Hrvatsku je dodatan problem učestala damping ponuda viškova EU šećera na domaćim policama, koja je obilježila protekle dvije godine, kad je u maloprodaji plasirana roba koja ni u jednoj europskoj šećerani ne mogu pokriti ni troškove nabave osnovne sirovine.

Analiza koju je proveo HIŠ pokazala je da je riječ o cijenama koje su i ispod 50% cjenovne razine u zemljama proizvodnje ili u nama susjednim zemljama EU, pa čak su i ispod razine izvoznog pariteta za izvoz izvan EU.

Miroslav Božić, savjetnik uprave HIŠ-a, navodi u analizi tog slučaja da je riječ o primjerima nepoštene trgovačke prakse unutar samog EU tržišta, s obzirom na to da se ne može podvesti pod fer tržišnu utakmicu prodaja šećera ispod izvoznog pariteta i ispod cijene koštanja, pogotovo što naše početne pozicije nisu ravnopravne.

Naglašava kako samo osam najvećih kompanija u EU drži više od 92 posto tržišne prodaje, dok je hrvatska industrija šećera u skupini preostalih tek nešto više od 30-ak tvrtki koje posluju na tržištu EU, a čiji je zbirni tržišni udjel manji od 8%.

Ta praksa nije prekinuta, još traje, a jedini hrvatski proizvođač nada se da će biti zaustavljena u skladu s pravnim regulama koje moraju vrijediti za sve proizvođače u EU.