Europska je komisija krajem 2019. objavila novu strategiju rasta, Europski zeleni plan, koji je uslijed rata u Ukrajini dodatno ojačan s ambicioznijim ciljevima i kraćim rokovima. Cilj strategije je omogućiti održiv i uključiv rast, provedbu Programa Ujedinjenih naroda do 2030. i ciljeva održivog razvoja te tranziciju prema pravednom i prosperitetnom društvu modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem 2050. neće biti neto emisija stakleničkih plinova.

Dodatno, nakon što je Vijeće Europske unije usvojilo prijedlog prvog europskog propisa o klimi – Europski zakon o klimi – postignut je i dogovor o postizanju klimatske neutralnosti do 2050. i smanjenju stakleničkih plinova za najmanje 55% do 2030. godine.

Onemogućavanje razvoja?

Svaka revolucija, bila ona industrijska, društvena ili energetska kao u ovom slučaju, donosi jednima napredak, ali isto tako neke druge dovodi pred veliki izazov. Činjenica je da su, uz sve pozitivne efekte koje će ona donijeti po pitanju ekologije i više kvalitete života cjelokupnog društva, Zelenu tranziciju u proteklim godinama izlobirale velike europske tehnološke tvrtke koje su na taj način sebi otvorile novo tržište i priliku da razvoj.

U samom početku zelene transformacije, primarno EU, ali posljedično i čitavog svijeta, pojavilo se pitanje tko će platiti najveći dio troškova tranzicije. S jedne strane razvijene zemlje su postavile stroga ograničenja emisija ugljičnog dioksida, čija je penalizacija s nekoliko dolara skočila i na 100 dolara po toni, a one koje se tek razvijaju, prije svega Indija i Kina, tvrde da su za postojeća onečišćenja odgovorne, prije svega, razvijene zemlje Zapada koje su u proteklim desetljećima prekomjerenom industrijalizacijom stvorile problem. To je tema koja će trajati još dugo vremena i pitanje je kako će se ta regulacija kretati.

Gdje je tu Hrvatska?

Kada je utvrđivan ugljični otisak pojedinih zemalja, Hrvatska je uslijed Domovinskog rata i gospodarske krize i deindustrijalizacije do koje je došlo sredinom 1990-ih, koje su postale referentne, iskazala vrlo nizak ugljični otisak. Hoće li to onemogućiti daljnji razvoj zemlje kroz razvoj privrede i troškove koje ćemo morati dodatno platiti zbog “većeg” ugljičnog otiska, veliko je pitanje. Koliko su hrvatske tvrtke spremne na zelenu tranziciju pokušala je nedavno ustanoviti Hrvatska gospodarska komora u svojem istraživanju koje je provedeno na 192 tvrtke.

Analiza spremnosti hrvatskih poduzeća na zelenu tranziciju za klimatsku neutralnost, koju su lani proveli HGK i konzultantska tvrtka Apsolon, pokazala je da više od 60 posto tvrtki ne percipira zelenu tranziciju kao priliku. Kao najznačajnije prepreke u provedbi zelene tranzicije tvrtke su identificirale financiranje projekata, zakonodavni okvir i administraciju, a veliku važnost pridaju financijskoj komponenti i najviše prilika za to očekuju od Višegodišnjeg financijskog okvira EU 2021. – 2027. i HBOR-a.

Iako zelena tranzicija nije dominantno percipirana kao prilika, više od 60% tvrtki ima projektnu ideju ili spremne projekte te žele ulagati u povećanje energetske učinkovitosti kroz ulaganje u infrastrukturu, povećanje udjela korištenja obnovljivih izvora energije te inovacije i nove tehnologije. Tvrtke smatraju i da će zelena tranzicija najviše utjecaja imati na poslovni model, infrastrukturu i prihod. Strategiju zelene tranzicije ima 15,7% tvrtki, dok 60% planira izraditi strategiju.

Nefinancijski izvještaj izrađuje 20% tvrtki ispitanika, dok ih 28% to planira. U pogledu planova, njih 27,1% već je započeo s intenzivnim pripremama, 24,7% planira započeti aktivnosti u sljedećih 12 do 36 mjeseci, a 15,7% planira započeti aktivnosti sljedećih 6 do 12 mjeseci. Podrška im je potrebna u pogledu informiranja i edukacije, to je potvrdilo 31,5% ispitanika, dok ih 28,3% posto treba podršku u pripremi, provedbi i financiranju projekata. Sektor poljoprivrede procjenjuje svoj poslovni model kao najspremniji za zelenu tranziciju.

Domaće tvrtke smatraju da će zelena tranzicija najviše utjecaja imati na poslovni model, infrastrukturu i prihod/N. Ćutuk/PIXSELL

Negativne posljedice

Nataša Mikuš Žigman, tadašnja državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, a od nedavno menadžerica Podravke, istaknula je komentirajući analizu da je porast temperature posebno izražen kod Mediterana, a s druge strane Europa ima ambiciju do 2050. postati prvi klimatski neutralan kontinent. “Svi smo svjesni da je zbog klimatskih promjena održivost postala glavni izazov vremena u kojem živimo”, kazala je Žigman.

Nataša Ćurić Martinčević, predsjednica Uprave Apsolona, istakla je da je krajnji trenutak da tvrtke počnu strateški razmišljati o svojoj zelenoj transformaciji, ne samo u kontekstu energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije, već i industrije 4.0 te novih poslovnih modela utemeljenih na inovativnim zelenim tehnologijama. “Iako će se plodovi ovakve investicije vidjeti tek kroz nekoliko godina, one tvrtke koje to ne učine sada kroz nekoliko će godina snositi negativne posljedice”, komentirala je Ćurić Martinčević.

Potpredsjednik HGK za industriju i održivi razvoj Tomislav Radoš procjenjuje da će samo za tranziciju hrvatskog energetskog sektora do 2030. godine biti potrebno više od 18,6 milijardi eura. I Luka Burilović, predsjednik HGK, naglašava da je krajnje vrijeme za promjenu načina razmišljanja i ponašanja. “Upravo će gospodarstvo biti ključni pokretač promjena. Globalna ekonomija radi sve jači zaokret prema održivosti i to je trend koji će se sve intenzivnije nastaviti jer alternative nema.

Veliki se igrači već snažno pozicioniraju u tom novom svjetskom poretku, a svoje mjesto pod ‘zelenim suncem’ što prije moraju naći i domaće tvrtke. U tom procesu prelaska i promjene te hvatanja koraka sa svijetom koji se mijenja, moramo imati na umu hrvatske prilike i tražiti vlastite modele za uspjeh. Moramo znati gdje se sada nalazimo kako bismo utvrdili kako možemo do cilja. Upravo smo se iz tog razloga odlučili provesti ovo istraživanje, prvo ovakve vrste na našim prostorima”, kazao je Burilović.

Zelena tranzicija nije izazov samo za relativno slabo razvijenu Hrvatsku, nego i za čitavu Europsku uniju, a i svijet. Naime, kako upozorava Jean Pisani-Ferry, viši suradnik Instituta Bruegel iz Bruxellesa, budući da Europa želi postati prvi na svijetu ugljično neutralan kontinent, mora postići istančanu ravnotežu. Istodobno se pita može li Europska unija transformirati svoje gospodarstvo uz istodobno jačanje konkurentnosti? I može li postići te ciljeve zadržavajući svoj status oblikovateljice globalnih standarda i pridržavajući se svojih načela fiskalne odgovornosti?

“Odgovor na ova pitanja je glasno ne. Kompromisi su neizbježni, a utvrđivanje ustupaka potrebnih za postizanje prave ravnoteže moglo bi se pokazati većim izazovom nego što misle donositelji politika. Kada je Europska unija predstavila svoj Zeleni plan 2019., te se obvezala da će do 2050. postići ugljičnu neutralnost, njezin je primarni cilj bio ojačati Pariški klimatski sporazum iz 2015. i pomoći u ograničavanju emisija stakleničkih plinova. Međutim, donositelji politika imali su drugi, jasno definirani cilj: pretvoriti Europsku uniju u predvodnicu u zelenoj industriji. Zbog toga je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen opisala taj politički okvir kao europski trenutak čovjeka na Mjesecu”, ističe Pisani-Ferry.

Nova realnost

Dodaje da se može samo nagađati bi li Pariški sporazum propao bez predanosti Europe ugljičnoj neutralnosti. Unatoč tome, navodi, EU zaslužuje velike pohvale za osmišljavanje sveobuhvatnog zakonodavnog paketa u roku od nekoliko godina, što su mnogi smatrali nemogućim. Europski zeleni plan oslanja se na širok raspon alata, od propisa (poput zabrana prodaje novih automobila s unutarnjim izgaranjem nakon 2035.) do određivanja cijena ugljika (širenjem trgovanja kvotama emisija).

“No, situacija se promijenila od 2019. godine. Prvo, Kina se nametnula kao globalni predvodnik u raznim zelenim tehnologijama, uključujući solarne panele i baterije za električna vozila (EV). Opseg i brzina kojom provodi zelenu industrijsku politiku možda su učvrstili njezinu komparativnu prednost. Drugo, carine na kineski uvoz bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje su i dalje na snazi, rezultirale su trajnom štetom multilateralnom sustavu.

Ukratko, Svjetska trgovinska organizacija sada je samo sjena nekadašnje sebe. Treće, ruska invazija na Ukrajinu lišila je Europu neograničenog pristupa ruskom zemnom plinu, što joj je prethodno dalo prednost u globalnoj borbi za energetske resurse. Naposljetku, Sjedinjene Američke Države pridružile su se globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, premda na svoj način.

Zakon o smanjenju inflacije, Bidenov zakon koji predstavlja preokret u području klime, isključuje određivanje cijena ugljika, ne ograničava subvencije i uvjetuje pristup tim subvencijama na temelju distorzivnih zahtjeva za lokalnim sadržajem. Zbog tih je značajki Zakon o smanjenju inflacije prekretnica, a dosljedna i pomno planirana strategija EU sve je ranjivija”, ističe ovaj međunarodni stručnjak.

Unatoč tim izazovima koje navodi, Europska unija je i dalje nepokolebljiva u svojoj predanosti postizanju ugljične neutralnosti do 2050. Iako se nastoji pozicionirati kao globalni akter u zelenim industrijama u nastajanju, također je odlučna po pitanju poštivanja multilateralnih načela i pravila. Međutim, nova realnost uskoro bi mogla primorati EU na preispitivanje svojeg stajališta.

S obzirom na značajan politički kapital koji je uložen u ostvarivanje ugljične neutralnosti, teško je zamisliti da se Unija eksplicitno odrekne toga. No, mogla bi se nastaviti pretvarati da radi na tome, ne ispuniti svoje ciljeve za 2030. godinu, a zatim postupno prihvatiti svoju novu poziciju sljedbenice, a ne vođe. Taj se scenarij čini sve vjerojatnijim jer Unija nije uspostavila mehanizme unutarnjeg upravljanja potrebne za osiguravanje usklađenosti država članica.