Za Poslovni.hr kao gost kolumnist tekst je napisao Darko Graf, predsjednik Hrvatske udruge javnih ovršitelja, u kojem se osvrće na najnoviji prijedlog Ovršnog zakona: 

U saborskoj je proceduri 26. rujna 2012. godine okončana rasprava o najnovijem konačnom prijedlogu Ovršnog zakona, te konačnim prijedlozima s njim povezanih zakona koji tvore pravni okvir za prisilno ostvarenje tražbina u hrvatskom pravnom sustavu, a za koja zakonodavna rješenja  resorno ministarstvo tvrdi kako će dovesti do prave revolucije u ovršnom sustavu, ubrzanja postupaka i snižavanja troškova svih sudionika. Kada nas u to ova Vlada uvjerava, ne preostaje nam drugo nego upitati se je li to baš tako?

Naravno da nije, i to iz vrlo jednostavnog razloga: tekst "novog" Ovršnog zakona u 95% svoga sadržaja identičan je starom Ovršnom zakonu iz 1996. godine, a o učinkovitosti njegove primjene u hrvatskom pravnom sustavu ne moramo trošiti riječi. Svatko tko je ikada pokušao naplatiti svoju tražbinu od dužnika u ovršnom postupku pred hrvatskim sudom, zna o kakvoj se brzini i učinkovitosti radi.

Upravo zbog toga, izrađen je Ovršni zakon iz 2010. godine, zajedno s pripadajućim Zakonom o javnim ovršiteljima, na kojima se radilo od 2006. godine u sklopu tzv. BERP projekta ("Balkan Enforcement Reform Project"), i u izradi kojih su zakona sudjelovali mnogi strani i domaći pravni stručnjaci u odnosnom području, jer je komparativni pristup problematici ovršnog postupka pokazao da u devetnaest država članica Europske unije javni ovršitelji kao privatne osobe s javnim ovlatima izvrsno funkcioniraju kao zamjena za, i inače trome, sustave državog pravosuđa. Zanimljiva je činjenica da su za ova zakonska rješenja 2010. godine glasovali i oni kojima su danas usta puna neartikuliranih pokliča o "bezobzirnim šerifima", "privatnim vojskama", "divljem zapadu", "privatnim utjerivačima dugova", "gulikožama" i sličnih jeftinih, prozirnih smicalica kojima se bezočno laže, poslovično neupućenu i za bilo kakvo dublje propitivanje nespremnu, većinu hrvatskih građana (vidjeti i poslušati poučne istupe saborske zastupnice Ingrid Antičević Marinović u raspravama o donošenju i ukidanju Zakona o javnim ovršiteljima).

Povjeravanje javnih ovlasti vođenja ovršnog postupka javnim ovršiteljima trebalo je na hrvatski pravni sustav imati višestruke pozitivne učinke. Učinkovita i brza ovrha sastavni je dio prava na suđenje u razumnom roku. Ako to suđenje, uključujući ovršni postupak, predugo traje, onaj tko je zadužen za vođenje toga postupka, a to su u konkretnom slučaju sudovi odnosno država, dužna je isplatiti sudionicima postupka, čije je pravo na suđenje u razumnom roku povrijeđeno, pravičnu naknadu štete. Na godišnjoj razini, Republika Hrvatska isplaćuje približno 38 (trideset i osam) milijuna kuna iz Državnog proračuna strankama različitih postupaka samo zbog loše organizacije pravosudnog sustava. Prenošenjem dijela tih postupaka u nadležnost javnih ovršitelja, država bi  oslobodila dio financijskih sredstava za neke druge, važnije potrebe. Vjerovnici bi pred sobom imali jednu osobu koja bi bila zadužena za naplatu njihove tražbine i to je ono što su javni ovršitelji u medijskim istupima nazivali "ljudskim licem ovrhe", za razliku od sadašnjeg sustava u kojemu niti vjerovnik niti dužnik nije siguran kome se, na tom apstraktnom Sudu, obratiti u svezi ovršnog postupka u kojemu sudjeluju. Kao nebično važna ovlast javnih ovršitelja bilo je predviđeno posredovanje između stranaka radi postizanja dogovora o načinu podmirivanja dužnikovog duga i prije pokretanja bilo kakvog ovršnog postupka, koje, primjerice u Belgiji, predstavlja način rješavanja dužničko-vjerovničkog odnosa u 80% (osamdeset posto) predmeta pred javnim ovršiteljem. Time se izravno izbjegavaju troškovi ovršnog postupka, pozivanja stranaka i drugih sudionika, pljenidbe, različitih procjena vrijednosti pokretnina i nekretnina i drugi s tim povezani troškovi. Široj je javnosti neobično teško prikazati činjenicu da nisu samo banke, država, korporacije i slični "zločesti" entiteti vjerovnici i ovrhovoditelji u ovršnom postupku. Veliki je broj radnika kojima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad, te su oni također vjerovnici u odnosu na svoje poslodavce, a mogu biti i ovrhovoditelji, ako se odluče prisilnim putem, kroz ovršni postupak, doći do svoga novca. Najveća prednost javnih ovršitelja u odnosu na sadašnji sustav ovrhe, a u svezi  radnika i njihovih plaća, bila je mogućnost da s obračunskim listićem neisplaćene plaće ili otpremnine jednostavno dođu u ured javnog ovršitelja i usmeno zatraže ovrhu, bez potrebe za pisanjem bilo kakvih prijedloga za ovrhu ili ispunjavanja bilo kakvih drugih formalnosti, što je "de facto" značilo angažiranje i plaćanje odvjetnika. Ista je procedura bila predviđena i za pravomoćne sudske odluke.

Ako ste se, kao i pisac ovih redaka, ponadali da bi stvari s ovršnim postupkom napokon mogle biti bolje, Vaša nada nije dugo trajala. S danom 15. listopada 2012. godine prestat će važiti Ovršni zakon iz 2010. godine, iako nikada nije u cijelosti niti stupio na snagu, kao i Zakon o javnim ovršiteljima, a kao novi, revolucionarni propis, na snagu će stupiti Ovršni zakon iz 2012. godine. Jedini je njegov problem što se izmjene koje sadrži u odnosu na stari Ovršni zakon iz 1996. godine, odnose na samo 9% svih ovršnih predmeta. Ako bismo bili izrazito dobronamjerni, pa pretpostavili da su malobrojna nova rješenja iz "novog" Ovršnog zakona izrazito učinkovita, barem na papiru, moramo se upitati je li ubrzanje i povećanje učinkovitosti u 9% ovršnih postupaka dovoljno da dovede do smanjivanja broja zaostataka i osjećaja velike većine građana da je došlo do napretka u pravosuđu? Mislimo da nije. Evo i primjera. Medijski je donošenje novog Ovršnog zakona popraćeno gotovo isključivo kroz poruku kako će radnici, napokon, moći sami ovršiti svoga poslodavca za neisplaćene plaće već temeljem obračunskog listića plaće, kojeg je poslodavac po Zakonu o radu dužan redovito dostavljati radniku za svako obračunsko razdoblje, a kojeg će radnik dostavljati Financijskoj agenciji. Međutim, svaki poslodavac – početnik u traženju zakonskih rupa zna, kako je za izbjegavanje ovrhe na temelju obračunskog listića plaće dovoljno da radniku uruči  obračunski listić bez pečata i svoga potpisa, što sudska praksa tumači nedostacima dovoljnima da obračunski listić proglase neodgovarajućim u smislu propisa o ovršnim ispravama i time zapravo onemoguće radnika da izravno vodi ovršni postupak. Koja alternativa ostaje radnicima? Voditi parnični postupak u trajanju od približno 3 (tri) godine i na temelju presude koju dobiju pokrenuti  ovršni postupak. Predstavlja li to novi i učinkovitiji sustav ovrhe? Mislimo da ne. Ponovno se pokazalo da među vladajućima nema želje niti volje da se stvarna pitanja učinkovitosti pravosuđa napokon uistinu riješe. Upravo suprotno. Zbog toga se slažem s nedavno izrečenom tvrdnjom da  imamo drugu, ali ne i drugačiju vladu.