Hrvatska se u povlačenju novca iz fondova EU proteklih godina ukupno nije pokazala baš uspješnom, ali 2017. i 2018. došlo je do velikog skoka u ugovaranju EU sredstva.

S početnih 2% u 2015. te 13% u 2016. došli smo do 64%. "S obzirom na to možemo biti zadovoljni, ali u usporedbi s drugima i dalje zaostajemo", kaže Ivana Maletić, danas članica Europskog revizorskog suda. Za više od 80% ugovorenosti, koliko su postigle najbrže i najbolje organizirane kohezijske države, trebala je, kaže, puno kvalitetnija priprema i brži start od samog početka razdoblja 2014.-2020. i u pripremnim godinama, dakle od 2012. do 2015.

Sada je najvažnije nastaviti ubrzano s pripremom projekata i ugovaranjem te dodatno graditi administrativne kapacitete za bržu i kvalitetniju provedbu kako bi zaista i došlo do realizacije projekata i povlačenja EU sredstava. A nakon što su i proračunski planovi vezani uz novac iz EU redovito ispadali preambiciozni, ove godine i proračun pruža nadu da bi se izvorni plan prvi put mogao i ostvariti.

Prihodi od tzv. pomoći međunarodnih organizacija te institucija i tijela EU, vezani za projekte financirane iz fondova EU i izravna plaćanja u poljoprivredi, s krajem svibnja dosegnuli su 7,2 mlrd. ili 65% više nego lani. Uz taj tempo dostižan je i rekordan planirani iznos od 17,1 milijardu kuna. Podići ugovorenost na 85% ukupno raspoloživih 10,7 mlrd. eura iz EU po okviru   2014.-2020., što je novi resorni ministar Marko Pavić naveo kao cilj, nije mali izazov. No, Brexit nameće prilagodbe (doprinos Britanaca proračunu EU je oko 12%) i promjene prioriteta financiranja pa će omotnica za 2021.-2027. biti i zahtjevnija. 

Prema prijedlogu EK, sredstva kohezijske politike bit će manje izdašna, a usto bi se na 30% povećao i angažman nacionalnih proračuna u sufinanciranju projekata. Hrvatska bi alokacija mogla ostati kraća za oko 1% BDP-a. To je manji očekivani pad nego za većinu ostalih iz EU10, pa  se kod nas i veći naglasak stavlja na povećanje nacionalnog sufinanciranja. 

Kako je srednja i istočna Europa (SIE), mjereno udjelom u BDP-u, najveći korisnik tih fondova, njemački Scope Ratings u analizi o perspektivama zemalja SIE s aspekta EU fondova 2021.-2027. ističe da će ishod pregovora o tome biti ključan i za stabilnu konvergenciju, tj. smanjenje ekonomskih razlika regije prema ostaku Unije.  Sredstvima proračuna EU koja se usmjeravaju kroz ESI fondove SIE financira znatan dio javnih investicija, a računice za novi 7-godišnji okvir impliciraju oko 35 mlrd. eura manje. Samo Bugarskoj i Rumunjskoj alokacija se povećava.

Zbog manje novca u okviru Kohezijske politike na važnosti dodatno dobiva fokusiranje na efikasnost. Napredak po zemljama i dosad je dosta varirao, a one koje su pokazale slabijima u povlačenju sredstava imaju i niži potencijal rasta. Analiza sugerira i da je korelacija potencijalnih stopa rasta i neto uplata iz EU u odnosu na BDP u razdoblju 2010.-2018. u Hrvatskoj izraženija nego u ostatku regije, a imamo i najnižu stopu apsorpcije. 

Poljska i Mađarska, koje imaju najveću stopu nakon baltičkih država, imaju visok i rastući potencijalni rast, kojega EK za 2019. procjenjuje na 3,9% odnosno 3,7% (lani 3,8% i 3,4%). Istodobno, za Hrvatsku se on procjenjuje na samo 1,8%, dok se kod Rumunjske, s trećom najnižom stopom apsorpcije u SIE, očekuje smanjenje potencijala rasta na 3,6% (još preklani 4,2%).

Uz kapacitete sufinanciranja, kao važno ograničenje manje uspješnih zemalja EU10 smatraju se slabosti institucija, pa i preporuke idu u smjeru njihova jačanja, pojednostavljenja postupaka javnih nabava, manje fragmentacije javne uprave, veće pravne sigurnosti.  No, u hvatanju većih stopa apsorpcije postoji i opasnost da se zanemari kvaliteta projekata, a onda i rezultata. To osobito vrijedi za zemlje sa slabijom apsorpcijom. Za dugoročni rast zato se važnim smatra (više) ulaganja u istraživanja i razvoj. Ti su rashodi (u % BDP-a) kod nas znatno ispod prosjeka EU. 

Hrvatska u EU10 trenutno ima najnižu stopu apsorpcije od 22,5% povučenog novca, a prve do nje su Slovačka i Rumunjska s 27 i 30,4 posto. "Ta vrsta podataka ne odražava nužno sposobnost vlade da dizajnira i izvršava politike, iako loš učinak u usmjeravanju sredstava EU može signalizirati šire poteškoće s učinkovitošću ulaganja javnih sredstava", ističu u Scopeu. S tim u vezi navode primjere triju zemalja.  Javne investicije u Rumunjskoj u 2017. su pale na najnižu razinu od pristupanja EU (2,6% BDP-a), s malim iskorištenjem EU sredstava koja od 2014. čine samo 1/4 javnih ulaganja.

Hrvatska se od ulaska u EU oslanjala na sredstva EU za javne investicije, ali su one od 2015. do 2018. u prosjeku bile na 3,2% BDP-a nasuprot predkriznih 6%. "Velika fragmentacija javne uprave, snažna prisutnost države u ekonomiji i restriktivni propisi u ključnim sektorima infrastrukture ometaju provođenje javnih politika i slabe učinkovitost uporabe resursa", zaključuju.

Nasuprot tome, za Mađarsku u kojoj se na EU fondove od 2014. u prosjeku oslanja 54% godišnjih javnih ulaganja, ove se godine predviđa daljnje povećanje javnih investicija, na 6,7% BDP-a. Uspoređujući ukupne prihode iz EU proračuna i uplate u nj, Hrvatska je i po tom kriteriju prema dostupnim podacima (za 2017. godinu, za prošlu još nisu objedinjeni) tek predzadnja: dobili smo 1,85 puta više od uplaćenog u proračun EU. Zadnja je bila Slovenija s 1,6 puta, dok je Mađarska npr. povukla 4,9 puta više od uplaćenoga u EU. "Taj odnos uplata i isplata uvijek je vezan uz brzinu povlačenja EU sredstava i što je država bolja u tome to je i veći (neto) dobiveni iznos iz EU proračuna", zaključuje Maletić.