Način upravljanja obrazovnim ustanovama koji bi davao čelnicima značajno više autonomije, ali bi istodobno tražio odgovornost za rezultate kroz financiranje usmjereno prema učeniku/studentu i ostvarenom rezultatu, ključna je promjena koja bi naš sustav obrazovanja učinila konkurentnijim, smatra Mislav Balković, dekan Visokog učilišta Algebra i predsjednik HUP Udruge poslodavaca u obrazovanju. Za Poslovni dnevnik govori o stanju u obrazovnom sustavu, analizira reforme i govori o problemima u tom sustavu s pozicije poslodavaca. 

Koliko je novi obrazovni curriculum prilagođen potrebama tržišta rada i prema vašoj ocjeni kreću li se stvari u pravom smjeru? 
Novi kurikulum koji objedinjuje predškolsko, osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje konačno nastoji integrirati trenutno slabo povezane elemente sustava obrazovanja, te srednjoškolske programe iz 1990 tih i osnovnoškolske iz 2006 nastoji zamijeniti cjelovitim i modernijim pristupom. Cjelovita kurikularna reforma jedan je od značajnijih elemenata Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i duboko sam uvjeren da bez takvog pristupa Hrvatska ne može očekivati značajniji razvoj svoga obrazovanja. S druge strane, ukoliko izradu kurikularnih dokumenata ne bude pratilo i temeljito osposobljavanje nastavnika te značajno unaprjeđenje sustava vrednovanja znanja, bojim se da ćemo dobiti Potemkinovo selo i potrošiti jednu od rijetkih prilika za stvarnu promjenu. Promatrajući do sada objavljene kurikularne dokumente svakako mogu pohvaliti produženje osnovne škole njenim ranijim početkom, produljenje školske godine za dva tjedna projektne nastave kao i veću individualizaciju programa, uvođenje posebnih programa (razlikovni kurikulum) za nadarene učenike, fokusiranje sa memoriranja činjenica na razumijevanje te međupredmetne sadržaje koji bi trebali pomoći u izgradnji generičkih kompetencija. Također, preloženi model vrednovanja koji zadržava numeričko ocjenjivanje od trećeg razreda osnovne škole, ukida zaključnu ocjenu razreda ali zadržava ocjene predmeta, zadržava državnu maturu kao oblik vanjskog vrednovanja i predlaže alternativu "maloj" maturi, djeluje promišljeno i uvjerljivo. On naime percipira postojeći problem neobjektivnog ocjenjivanja koji davanjem krive povratne informacije učeniku i roditeljima o stvarnom uspjehu i sposobnostima učenika stvara krivi sustav vrijednosti i očekivanja kod učenika i ne potiče osobnu odgovornost za vlastiti rezultat. S druge strane, uvođenjem hibridnog sustava vrednovanja koji uključuje državne ispite koje koristi i distribuira sam nastavnik, povećava njegovu objektivnost ocjenjivanja i daje istinitu povratnu informaciju učeniku i roditeljima, ali bez stesa i negativnih efekata vanjskog vrednovanja, budući da takav ispit završava samo sa "običnom" ocjenom. Sve navedeno, ako se ispravno i u potpunosti provede, mislim da može u dužem roku dovesti do značajnih društvenih koristi koje će pozitivno utjecati i na gospodarstvo. Direktnije povezivanje kurikuluma sa tržištem rada ostvareno je korištenjem metodologije hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HKO) kod strukovnih srednjoškolskih programa. Iz dokumenata nije potpuno vidljiva moguća veća dinamika promjena u tim programima slijedom promjena u zahtjevima tehnologije i zanimanja, ali vjerujem da se ona podrazumijeva jer je osigurana kroz HKO.

Smatrate li da se ponovo bavimo lektirom i vjerskim odgojem umjesto potrebnim vještinama budućnosti koje bi nas učinile konkurentnima? 
Pitanje sadržaja nastavnih programa uvijek je donekle ispolitizirano, kako zbog svjetonazorskih razloga tako i zbog promicanja partikularnih interesa pojedinih grupa. Pokušati ću se stoga odmaknuti od komentiranja pojedinih predmeta ili raščlanjivanja elemenata kurikuluma i sagledati prijedlog dominantno iz pozicije konkurentnosti mladih na kraju obrazovanja. Ako me već pitate za vještine i znanja budućnosti, pozdravljam uvođenje informatike od prvog razreda osnovne škole ali nisam siguran da je njeno zadržavanje samo u formi izbornog predmeta najbolji izbor. Tim više što do petog razreda učenici nemaju niti tehničku kulturu, dok u isto vrijeme i dalje ostaje prostor za likovnu i glazbenu kulturu od početka školovanja, za što mislim da u svijetu kojim sve više dominira tehnologija nije sasvim opravdano. Drugi potencijalni problem za razvoj konkurentnosti mladih u neizvjesnim uvjetima budućeg tržišta rada je i (pre)rano usmjeravanje učenika u trogodišnjim strukovnim programima prema pojedinačnom zanimanju te izrazito mali udio općih znanja koji daje slabu osnovu za kasnije prilagodbe na nove tržišne uvjete ili za vertikalnu prohodnost prema visokom obrazovanju za one najbolje. Konačno, kod četverogodišnjih strukovnih programa ovaj je problem donekle riješen izborom podsektorskog kurikuluma u prva dva razreda (npr. računarstvo), ali se bojim da u druga dva razreda nema dovoljno fleksibilnosti za izbor općih predmeta u strukama u kojima su oni potrebni i gdje se obrazovanje nastavlja u sustavu visokog obrazovanja. Naime, Hrvatska u svom strukovnom obrazovanju ima više od 70% ukupne srednjoškolske populacije i to se neće u kratkom roku promijeniti. Upravo zbog toga je nužno imati na umu da naše strukovne škole ne trebaju imati sasvim jednake ciljeve kao i one u zemljama gdje je primjerice samo 40% učenika u tom sustavu, pa im je vertikalna prohodnost i stvaranje jake baze općih i generičkih znanja značajno naglašeniji zahtjev nego na mnogim drugim mjestima u Europi.

S pozicije Hrvatske udruge poslodavaca što bi najhitnije trebalo mijenjati u obrazovnom sustavu? 
Način upravljanja obrazovnim ustanovama koji bi davao čelnicima značajno više autonomije ali bi u isto vrijeme tražio odgovornost za rezultate kroz financiranje usmjereno prema učeniku / studentu i ostvarenom rezultatu mislim da je ključna promjena koja bi naš sustav obrazovanja učinila konkurentnijim. Dok ne krenemo vrednovati rezultate i temeljem njih davati financijske i druge poticaje svima koji su odgovorni za njihovo dostizanje, nećemo rezultate svoga obrazovanja uspjeti približiti onima u zemljama sa kojima bismo se željeli uspoređivati. Nažalost ne vjerujem da je takva reforma u današnjoj Hrvatskoj realno provediva jer bi se politika morala odreći kadroviranja u ustanovama, čelnici bi trebali istinski naučiti odgovarati za vlastite rezultate a zaposlenici bi trebali prihvatiti mjerenje učinka i rezultata kao osnovu za izračun svoje financijske kompenzacije. Iako ovakav pristup osigurava uspjeh i konkurentnost u realnom sektoru, bojim se da je želja za zadržavanjem postojećeg stanja jača od svijesti o potrebi promjene. Na kraju, obrazovanje je ipak sektor u kojem i uspjesi i neuspjesi dolaze na naplatu sa višegodišnjim odmakom.   

Surađuju li privatni pružatelji obrazovnih usluga i država u dovoljnoj mjeri? 
Pitanje je, na kakvu vrstu suradnje mislite? Ako pod time mislite na zadovoljenje postavljenih zakonskih uvjeta iz djelatnosti – onda je dogovor, da. Ako pak mislite na punu suradnju u smislu financiranja učenika ili studenata u privatnom sektoru, onda je odgovor – apsolutno ne. Iako na svim obrazovnim razinama postoji zakonska mogućnost financiranja učenika i studenata u privatnim obrazovnim ustanovama, Ministarstvo tu mogućnost do danas nije primjenjivalo, često pravdajući takvo (ne)postupanje manjkom kriterija, što je primjer iz visokog obrazovanja, ili pak iz razloga što su odlučili da tu priliku studentima ne bi pružili. Osim što takvo stanje smanjuje konkurentnost čitavog sustava obrazovanja, jer jedino prava i istinska konkurencija dovodi do unaprjeđenja, ono istovremeno zakida građane u izboru šireg spektra mogućnosti za svoju djecu. Paradoksalno je da ti isti građani kroz porez financiraju sustav obrazovanja, a ako žele koristiti uslugu koji su platili u privatnom sektoru umjesto u državnom, moraju platiti ponovo. 

Surađuju li obrazovne institucije u dovoljnoj mjeri s poslodavcima u državi? 
Dvije vjerojatno najčešće spominjane teze u posljednjih dvadesetak godina su kako se obrazovne ustanove i poslodavci "ne razumiju" te kako postoji neusklađenost između obrazovanja i tržišta rada. Pored navedenog naglašava se i nedovoljni broj mjesta na kojima bi se mogla organizirati i provesti učenička ili studentska praksa. Sva tri naglašena problema donekle stoje, ali krenimo redom. Razumijevanje poslodavaca i obrazovnih ustanova uglavnom bi trebalo biti vezano za pomoć poslodavaca u identifikaciji potreba za znanjima i vještinama u nekom od zanimanja koja zapošljavaju. Ova identifikacija nije trivijalna i ne rješava se nekim pro-forma sporazumima o suradnji. Naprotiv, Ministarstvo rada je u okviru hrvatskog kvalifikacijskog okvira razvilo metodologiju istraživanja potreba poslodavaca po zanimanjima. Budući da sam i osobno sudjelovao u izradi standarda više zanimanja, mogu potvrditi da postupak traje otprilike 30 minuta za ispunjavanje on-line ankete o potrebama poslodavaca  te nakon toga, za one poslodavce koji zaista žele pomoći, još okvirno 3-6 sati sudjelovanja na radionici na kojoj se do detalja opisuje zanimanje. Primjenom ove službene metodologije prestaje svako nerazumijevanje između gospodarstva i obrazovanja. Kad pak govorimo o neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada onda treba ovaj problem sagledati iz dvije perspektive – prvo: neusklađenosti sadržaja koji se uči sa stvarnim potrebama u zanimanjima; drugo: neusklađenost broja upisanih u pojedine programe u odnosu na stvarne potrebe za pojedinim profilom zaposlenika. Prvi izazov se vrlo jednostavno može rješavati kroz već opisani postupak izrade standarda zanimanja, no drugi je pitanje obrazovne politike i na ovim se prostorima teško rješava jer zadire u mnoge partikularne interese institucija i pojedinaca, iako se zapravo zalaže za opći interes. Konačno, pitanje kvalitetne i sadržajne prakse kod poslodavaca za sve učenike i studente pokušava se riješiti već godinama, ali na krivi način. Naime, umjesto da se poslodavce poziva na domoljublje i da se ukazuje na njihovu odgovornost za napredak sustava obrazovanja, trebalo bi promijeniti pristup jer poziv na emociju i društvenu odgovornost, u uvjetima otežane poslovne aktivnosti ne daje očekivane rezultate. Treba u tom smislu zaista akceptirati kako angažman mentora kod poslodavca koji treba kod praktikanta izgraditi tražene ishode učenja, zahtijeva vrijeme i ozbiljan angažman. U rijetkim strukama (npr. ugostiteljstvo), taj se angažman možda kompenzira besplatnim radom praktikanta, ali u bilo kojoj iole složenijoj struci to nije tako. Model koji smo predlagali kroz povjerenstvo GSV-a za obrazovanje, tržište rada i zapošljavanje i koji je načelno prihvaćen od strane svih socijalnih partnera je da se procijeni trošak rada mentora u obrazovnom procesu te da se on, ukoliko se utvrdi da je učenik ili student na praksi uspješno stekao potrebne ishode učenja nadoknadi poslodavcu. Bojim se da će bez toga plan o povećanju udjela prakse u četverogodišnjim strukovnim programima, koji predlaže cjelovita kurikularna reforma, tražiti ogromne i neopravdane investicije u nove školske radionice i centre kompetencija koje ne mogu učenicima dati iskustvo stvarnog rada kod poslodavca. 

Često se govori o deficitu obrazovanih programera, developera… u IT sektoru. Prema vašim spoznajama, nedostaje li obrazovanih radnika i u drugim industrijskim sektorima? 
IT sektor mi je osobno najbolje poznat tako da za njega mogu potvrditi kako danas pati od značajnog manjka stručnjaka, ne samo u Hrvatskoj nego i u EU. Sektor je u Hrvatskoj ostvario rast izvoza od gotovo 50% u zadnje dvije godini, ima višegodišnji porast broja zaposlenih, a broj oglasa za radna mjesta je premašio onaj iz pred krizne 2008. godine. Pored zanimanja u digitalnim industrijama gdje broj radnih mjesta kontinuirano raste, lokalni manjak kvalificiranih radnika primjerice u turizmu ili nekim strojarskim zanimanjima također postoji već više godina. Manjak ili višak zaposlenika posljedica je najčešće neadekvatne upisne politike u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju, gdje se upisna kvota određuje uglavnom kopirajući prošlogodišnju, ne razmišljajući o aktualnim potrebama. Dodatni faktor je i slaba mobilnost radnika uvjetovana razmjerno visokim troškovima života izvan matičnog prebivališta i nedovoljno atraktivnim plaćama koje bi potakle mobilnost. Iseljavanje visokoobrazovanih stručnjaka u EU i prekomorske zemlje moglo bi problem manjka stručne radne snage otvoriti u još nekim industrijama, što bi pak moglo umanjiti našu ionako razmjerno slabu konkurentnost.

Još prije nekoliko godina prigovaralo se kako obrazovna strategija nije usklađena s industrijskom strategijom i obrnutom, imali li ikakvih promjena na tom planu? 
Naime, takvi prigovori dolazili su često od onih koji ili nisu čitali Strategiju obrazovanja ili ne razumiju mehanizam usklađivanja obrazovanja i gospodarstva. Istina je da u Strategiji ne stoji kako bi se hrvatski obrazovni sustav trebao profilirati u bilo kojem od područja, pa tako niti u nekom od onih koje je prepoznala industrijska strategija kao potencijalne za razvoj gospodarstva. Ipak, ta ista Strategija snažno promiče HKO kao instrument usklađivanja obrazovanja i gospodarstva i na taj način zapravo osigurava trajnu dinamičku poveznicu obrazovnih programa sa aktualnim ali i budućim gospodarskim potrebama. Naime, HKO kroz standarde zanimanja uvodi kontinuiranu analizu potrebnih znanja i vještina u ključnim zanimanjima za društvo i gospodarstvo, te kroz standarde kvalifikacija osigurava vezu studijskih i nastavnih programa sa tako definiranim potrebama gospodarstva. Dodatno, takva veza nije zapisana za narednih 20 godina u nekom strateškom dokumentu nego se osvježava čim nastanu potrebe ili čak očekivanja za novim znanjima i vještinama, ako treba i svake godine.

Pitanje o kojem se manje govori sažeto bi glasilo – koliko obrazovanje nastavnika utječe na rezultate učenika i studenata i radi li Hrvatska na tom polju dovoljno? 
Nastavnik je ključna osoba u obrazovnom procesu, važnija od kurikuluma, udžbenika ili infrastrukture. Upravo zbog toga je važno u nastavničku profesiju privući motivirane i kvalitetne ljude koji će kod učenika zapaliti iskru interesa za područje koje predaju. Sjetit ćete se vjerujem i sami da su možda jedan ili dva motivirana nastavnika u velikoj mjeri odredili i vaš izbor karijere. Razmišljajući o aktualnom stanju u Hrvatskoj te o načinima njegovog poboljšanja ne treba zanemariti jedan od ključnih nalaza OECD-ovog PISA istraživanja znanja mladih. On naglašava kako plaće nastavnika, a ne broj učenika u razredu u bitnome određuju obrazovne rezultate nacije. Aktualne plaće, ali i društveni ugled nastavnika u Hrvatskoj može biti bolji. Naime, prema najnovijem OECD istraživanju TALIS iz 2013, samo 9.6%, učitelja u Hrvatskoj vjeruje da je njihovo zanimanje cijenjeno u društvu, dok je prosjek u uključenih 34 države 30.9%. Sve navedeno zapravo rezultira slabim interesom mladih za nastavničke profesije, posebno u prirodnim i tehničkim znanostima (STEM), što Hrvatsku drži u začaranom krugu u kojem bi željela školovati što više mladih u tim područjima ali s druge strane tu joj najviše nedostaju budući kvalitetni i motivirani nastavnici. Cjelovitom kurikularnom reformom, ali i aktualnom Strategijom obrazovanja, posebno su istaknute teme poput ulaganja u školovanje postojećih nastavnika za provedbu novih programa te povećanja atraktivnosti nastavničke profesije. Vjerujem da će njihova implementacija biti uspješna jer znam da su za nju dijelom osigurana sredstva i iz EU izvora. Naime, primjer uvođenja tridesetak novih kurikuluma u pilot provedbu u strukovnim školama od prije nekoliko godina, kada je postojao novac za razvoj programa ali nisu bila planirana sredstva za obuku postojećih nastavnika koji će te nove programe provoditi ne bi se smio ponoviti.

Koju bi poruku u ovom trenutku poslali novom ministru?
Pred desetak dana imali smo priliku razgovarati sa Ministrom i njegovim timom te smo ponudili puno partnerstvo HUP-a u budućim razvojnim aktivnostima Ministarstva. Tada smo ukazali na nužnost nastavka započetih pozitivnih promjena poput pune implementacije Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru (HKO), kao i mjera Strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije. Također, naglasili smo važnost zdrave konkurencije kao poticaja za razvoj kvalitete cjelokupnog sustava obrazovanja. Stoga smo predložili uvođenje modela financiranja kojim bi se financiranje usmjeravalo na učenike i studente, a ne kao do sada na ustanove, gotovo neovisno o rezultatu njihova rada. U takvom sustavu bi građani, koji financiraju sustav obrazovanja kroz poreze, bili u mogućnosti izabrati najbolju uslugu obrazovanja za svoju djece, kao što biraju primjerice liječnika opće prakse ili stomatologa. Otvorena konkurencija svih akreditiranih ponuđača obrazovanja, kako državnih, tako i privatnih, poticala bi kontinuirano povećanje kvalitete obrazovne usluge i ukupne razine sustava obrazovanja u Hrvatskoj. 

Kako gledate na proračunske rezove kada je obrazovanje u pitanju i jesu li u konačnici financijska sredstva najveći problem našeg obrazovnog sustava?
Hrvatska nažalost već predugo troši više nego što privređuje i takvo je stanje na duži rok neodrživo jer prije ili kasnije morate krenuti vraćati i glavnicu i kamate na zaduženja koja ste preuzeli. Kad je novac posuđen i nakon toga uložen u razvoj, onda to ima smisla, ali kada je utrošen za potrošnju, onda treba mijenjati model. Mislim da pred Hrvatskom jest promjena modela trošenja u javnom sektoru i u takvim okolnostima je pošteno svaki resor objektivno analizirati i tražiti mjesta za racionalizaciju. Baš zato što duboko vjerujem kako je dugoročno najvažniji za razvoj društva i gospodarstva, sektor obrazovanja ne treba isključiti iz takve analize i eventualne promjene modela. Naprotiv, vjerujem da on može još bolje i učinkovitije. Činjenica kako smo u posljednjih desetak godina npr. povećali broj zaposlenih u osnovnim školama za 5,5% dok je u isto vrijeme broj učenika u istim školama pao za čak 13%, govori u tom smislu ponešto. I u visokom obrazovanju može se postaviti pitanje efikasnosti, jer je prema agenciji Europske komisije Eurydice, Hrvatska 2008. bila jedna od europskih država koja je u odnosu na svoj BDP ulagala proporcionalno najviše novaca u po studentu u visokom obrazovanju (više su tada ulagale samo Malta i Švedska), da bi se u 2011. to se smanjilo, ali je Hrvatska i dalje u gornjoj trećini država koje najviše ulažu. Tome u prilog govori i činjenica kako smo u odnosu na bogatstvo društva, prema izvještaju Europske komisije, Education and Training Monitor 2015, ukupnim javnim izdvajanjem za obrazovanje u odnosu na BDP čak smo i malo premašili EU prosjek. Da zaključim, novac nije ključni problem učinkovitosti našeg obrazovanja. Drugačijim modelom upravljanja i financiranja, koji uključuje dobrim dijelom i poticanje kompetitivnosti ustanova, moglo bi se sa novcem koji sada trošimo postići puno više.