Hrvatskoj je u aktualnom europskom proračunu do 2027. na raspolaganju više od 24 milijarde kuna. No, oči poduzetnika usmjerene su u Fond za oporavak i otpornost u kojem je nepovratnih 6 milijardi eura za oporavak od šteta zbog koronavirusa.

Tko će imati pravo na novac, u kojem iznosu, kada će biti spremni – sve su pitanja na koja poduzetnici još uvijek traže odgovore iako Vlada do kraja travnja mora Europskoj komisiji podnijeti konkretan plan.

O novom budžetu, gdje leže zamke, prijedlozima s terena i kako ne ponoviti ranije pogreške, razgovaramo s Natalijom Zielinskom, iz Udruge profesionalaca za fondove EU HUP-a.

Tematiku povlačenja EU fondova neizostavno prati problem manjka apsorpcijskog kapaciteta administracije. Često se komunicira visina ugovorenih sredstava, a iznos povučenih je znatno niži. Primjećujete li napredak?

Prema zadnjim informacijama ugovoreno je oko 105,9 posto dodijeljenih sredstava, no stvarni pokazatelj je postotak isplaćenih koji iznosi nešto više od 45 posto. Za usporedbu, u Poljskoj smo imali 144 posto ugovorenih i više od 68 posto isplaćenih sredstava. S obzirom na to da su korisnici EU fondova sad suočeni s problemima likvidnosti, a sustav provedbe i pravdanja ima još niz nedostatka, bojim se da će postotak isplaćenih sredstava zaostati za europskim prosjekom. No, važno je naglasiti da tempo povlačenja EU fondova nije bio jednak za sve sektore; po prioritetnoj osi za poduzetnike povučeno je više preko dostupne alokacije za razliku od sektora prometa i zaštite okoliša gdje je postotak ugovorenih projekta znatno niži od predviđenog. To nam treba biti lekcija kako bismo pametno programirali nove programe za sektore koji bolje i najučinkovitije realiziraju projekte.

Oči gospodarstva uprte su u Fond za oporavak i otpornost. Koliko se dobro znaju detalji programiranja?

U Hrvatskoj proces programiranja Nacionalnog plana za oporavak i otpornost (NPOO) odvija se izvan dosega javnosti. Prošle godine regionalna tijela objavila su poziv lokalnim partnerima za dostavu popisa prioritetnih projekata, no bez detaljnijih uputa. To je rezultiralo time da su gradovi prijavili niz infrastrukturnih i komunalnih ulaganja koja nisu u skladu sa smjernicama EK, primjerice po pitanju zelene ili digitalne tranzicije. Osim toga, puno je dezinformacija; predstavnici lokalnih vlasti i institucija, civilnog ili privatnog sektora ne znaju što mogu očekivati od budućih programa niti kako se mogu uključiti sa svojim prijedlozima. Ovo je ključan problem u kontekstu ‘bottom up’ pristupa.

U Hrvatskoj je taj proces izuzetno centraliziran. Veliku ulogu ima Hrvatska udruga poslodavaca koja je od početka tražila od Vlade da se maksimalno uključi. Nakon prvog sastanka kada je ustanovljeno da se veliki dio sredstava planira u javnom sektoru, HUP je reagirao i upravo provodi anketiranje poduzetnika kako bi se utvrdile njihove potrebe i planirane investicije koje je nužno uključiti u programiranje. HUP će se ubrzo obratiti Vladi, ali i Europskoj komisiji s prijedlozima i prioritetima.

Kada bi taj novac trebao biti na raspolaganju?

Nije sada važno kada nego koliko. Prema informacijama s kojim raspolažemo, jer kao što sam rekla sav proces je poprilično netransparentan, većina sredstava iz NPOO planirana je za reforme javnog sektora. Nesporno je da su reforme, pogotovo digitalizacija javnih usluga ili reforma sudstva, prijeko potrebne. No, obzirom na vremensko ograničenje pitanje je koliko su one spremne da odmah krenu u provedbu. Ukoliko neke od reformi zahtijevaju prilagodbu zakonodavstva ili tek izradu zahtjevne tehničke dokumentacije, ponovit ćemo greške iz prethodnog razdoblja. Zato je bolje ove mjere obuhvatiti kroz Višegodišnji financijski okvir (VFO).

Programiranje se provodi temeljem preporuka Europskog vijeća za Hrvatsku koje nalažu, među ostalim, podržati gospodarstvo i potporu oporavku, ojačati mjere i institucije tržišta rada te provoditi mjere kojima se malim i srednjim poduzećima i samozaposlenim osobama osigurava dodatna likvidnost. Iz njih je vidljivo da je potrebno sredstva usmjeriti intenzivno na realni sektor kao nositelj gospodarskog razvoja.

Povećanje učinkovitosti i kapaciteta javne uprave za izradu i provedbu javnih projekata i politika na središnjoj i lokalnoj razini je samo jedna od četiri komponente, dok programiranjem prevladavaju javne investicije. To nije samo nelogično već nije ni u skladu s preporukama pa mi je drago da je Vlada ipak iskazala interes i volju te uključila HUP u proces konzultacija.

Što bi po vama trebala biti prioritetna područja za financiranje?

Prioritetna područja Mehanizma za oporavak su ad hoc definirana i moraju se odnositi na digitalnu i zelenu transformaciju u određenim postocima, a sam cilj je socijalno i ekonomsko ublažavanje posljedica krize. U ovom periodu potrebno je jasno identificirati najpogođenije sektore i ciljano raditi na njihovom oporavku. Dugoročne reforme su predmet VFO-a, no sada moramo djelovati brzo i ciljano.

U Hrvatskoj je potrebno osigurati potpore za likvidnost mikro i malih firmama, obiteljskim tvrtkama koje su najviše pogođene kao dobavljači. Turistički sektor mora biti u fokusu, tu mislim na ugostitelje, ali i prijevoznike, putničke agencije, event industriju. Osim zajmova, potrebno je omogućiti prelazak u bespovratna sredstva uz uvjet zadržavanja radnih mjesta. Likvidnost je ključna. Kod poduzeća treba ulagati u sektore koje najviše pridonose rastu BDP- a. Za zadržavanje i kreiranje novih radnih mjesta u vrijeme krize važno je omogućiti poticaje za investicije i velikim poduzećima. Moramo osigurati sredstva za obnovu potresom pogođenih područja pametno kroz revitalizaciju, a ne samo ulaganjem u obnovu infrastrukture.

Koliki će biti omjer alokacije u privatnom, odnosno javnom sektoru. Kako gledate na to?

Alokacija mora biti minimalno 50:50. Jako me zanima kako će EU zemlje planirati i kako će se Hrvatska pozicionirati u odnosu na druge. Treba gledati na spremnost projekata pogotovo u kontekstu Plana oporavka. Dugoročne reforme trebamo ostaviti za VFO 2021.- 2027.

Kakva je komunikacija potreba s terena i administracije koja programira natječaje?

To je spomenuti ‘bottom up’ pristup. On znači da lokalni čimbenici sudjeluju u donošenju odluka vezanih za strategiju i selekcioniranje prioriteta koji bi se trebali provesti na njihovom području. Zato je važan bio poziv gradovima i lokalnim jedinicama na dostavu projekata, no važno je definirati kriterije i planirati dugoročno. U Poljskoj se već provode javna savjetovanja i predstavljanje VFO-a u svih 16 županija, na internet stranicama možete preuzeti prezentaciju, letak sa svim relevantnim informacijama. Tako budući korisnici mogu planirati projekte i investicije, usmjeravati prioritete. U Hrvatskoj se ta razina transparentnosti tek razvija. Za razliku od NPOO-a, za VFO su u radne skupine uključeni poslodavci kao i druge interesne skupine.

U razdoblju 2014.-2020. kroz gransku Udrugu profesionalaca za fondove EU kontinuirano pratimo i uključujemo se kada je moguće u unapređenje priprema i provedbe natječaja, no postoji još puno prostora za intenzivniju komunikaciju institucija i ‘terena’. Upravo na inicijativu HUP-a prvi put je javno objavljen dokument Zajedničkih nacionalnih pravila koji definira pravila i procese institucija iz sustava EU fondova. HUP EUPRO je ovakvu transparentnost uime korisnika zagovarao i tražio i od ministrice Žalac i ponovno u rujnu od ministrice Tramišak. Objavom pravila korisnici su u ravnopravnijem položaju, a transparentnost će sigurno doprinijeti učinkovitijem i ujednačenom postupanju tijela sustava te manjem broju pogrešaka kod prijave i provedbe projekata.

Tim dokumentom definirana je obveza nadležnih tijela za redovnom objavom indikativnog plana natječaja što je ključno da bi potencijalni korisnici mogli pripremati investicije. Zasad je rijetkost bila da su se ti planovi izvršili u zadanim rokovima pa se, osim transparentnosti, nadležne institucije moraju početi držati zadanih kriterija.

Hoće li se sustav najbržega prsta’ primjenjivati i dalje? Ima li efikasnije alternative?

Nakon toliko apela i razgovora ta praksa je, nažalost, opstala pa se bojim da će i nastaviti. Hrvatska tu nije iznimka, najbrži prst primjenjuju i drugi, no uz osiguravanje ravnopravnih uvjeta. Ponekad, ali zaista iznimno, kad se radi o projektima gdje kvaliteta nije toliko relevantna (tipa nabave vozila, opreme, fiksne potpore) to je najbolji način jer znatno ubrzava proces. Ali, u ovom slučaju trebamo osigurati ravnopravne uvjete i ne smije doći do situacija da je online prijava zakazala zbog grešaka u samom sustavu. To je neprihvatljivo, a tome smo nažalost svjedočili.

Kad već provodimo najbrži prst, odnosno otvoreni modalitet prijave, trebamo osigurati vrijeme za pripremu. Primjerice, natječaj se otvara 1. u idućem mjesecu, a prijave kreću 30. u tekućem mjesecu. Neprihvatljivo je da se s datumom otvaranja poziva otvaraju i prijave, to utječe na kvalitetu i dovodi u pitanje transparentnost. Svakako nije u redu da se načelo najbržeg prsta primjenjuje kod Europskog socijalnog fonda, kod takozvanih ‘soft’ projekata, kod kojih je uključenost lokalnih udruga, aktera i sama kvaliteta projekta od velikog značaja.

Ako se već organizira, potrebno je digitalizirati proces da u svakom trenu znamo koliko je prijava i u kojem iznosu stiglo. Kod ESF-a, primjerice, zna se dogoditi da se prijave s istim brojem bodova razvrstavaju po vremenu dolaska na adresu posredničkog tijela što je apsurd jer prijave poslane istog dana iz Zagreba ili nekog otoka nisu u ravnopravnoj situaciji.

Koliko su EU fondovi prilika za obnovu i revitalizaciju potresom pogođenih područja?

U kontekstu obnove trebamo gledati dvije stvari: jedno je obnova infrastrukture, stambenih zgrada i objekata poput škola ili bolnica, a drugo je revitalizacija. U pogledu revitalizacije trebamo osigurati uvjete za razvoj gospodarskih aktivnosti, kroz infrastrukturu, ali i potpore gospodarstvu.

Dugoročno, naročito u kontekstu VFO-a, potrebno je osigurati da se projektima unutar urbanih područja, a tu je relevantan novi Operativni program za integrirana teritorijalna ulaganja, osigura što veća povezanost gradova i njihovih funkcionalnih područja.

Jedan od mojih prijedloga u radnoj skupini za taj program, gdje nastupam kao predstavnik HUP-a, bio da se određeni postotak ulaganja mora odvijati izvan urbanog centra. Primjerice, ako gradimo turistički centar u Rijeci, dio ulaganja mora se provoditi na području Gorskog kotara, investicije u Karlovcu moraju obuhvaćati što više manjih gradova iz te županije, i slično.

Hrvatska je relativno mala i treba osigurati što veću mobilnost i povezanost regija. Nećemo revitalizirati ruralna područja ulaganjem u lokalnu infrastrukturu jer to neće riješiti problem depopulacije, prirodno je da se krećemo prema aktivnijim sredinama s boljim uvjetima za život. Recimo, bilo poželjno osigurati sredstva za razvoj podružnica u ruralnim gradovima, pogotovo danas u vrijeme digitalizacije i rada na daljinu. Najveće firme u Poljskoj danas razvijaju poslovanja van glavnih gradova, to trend koji moramo pratiti kako bismo dosegli nivo gospodarskog razvoja u Europi.

Europski fondovi su velika prilika, no potrebno je razgovarati o potrebama s terena. Zahvaljujući suradnji sa HUP-om, s mnogim kolegama mogu sudjelovati u procesu programiranja i predlagati slične mjere, samo je na Vladi kako i u kojem omjeru će ih prihvatiti. Komunikacija i partnerski odnos su ključni na lokalnom, regionalnom i državnom nivou. Na kraju krajeva, svi imamo istu misiju – osigurati bolje uvjete za život naše djece u Hrvatskoj.