Znajući kakvu će lavinu odbojnih komentara čitateljstva izazvati ovaj napis – ipak smo se odlučili da ga pišemo.

Baš zbog takve lavine komentara, u Večernjaku, nakon objave odluke Vlade od neki dan o povećanju naknade za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora i kogeneracije, kojom odlukom je dosadašnja naknada od 0,5 lipa/kWh za kućanstva podignuta na 3,5 lipe/kWh (dijelu industrije ostaje dosadašnja naknada). Odmah istaknimo bitan prigovor toj odluci: u dostupnoj dokumentaciji nije iskazano kako se došlo do baš tolike razine potrebne nove naknade, to bi doista bio opravdani razlog negativnim komentarima.

Međutim, nitko se u tim komentarima ne pita u što je ta naknada usmjerena nego samo napada ponovno poskupljenje električne energije. A ta je povećana naknada namjenjena dijelu plaćanja otkupa sve više električne energije proizvedene iz vjetra, Sunčeva zračenja, biomase… Onom dijelu, koji nadvisuje ta plaćanja iznad prosječne proizvodne cijene konvencionalne proizvodnje električne energije, sada u nas 0,53 kune/kWh. A za obnovljivu se proizvodnju, najvjerojatnije, većina tih komentatora svesrdno i bučno zalaže, ali u načelnim raspravama o OIE a protiv izgradnje bilo kakva elektroenergetskog objekta, koji nije na OIE – recimo protiv izgradnje TE Plomin C, ali i bilo kojeg drugog takvog objekta.

Pa ističu, primjerice, koliko četvornih metara fotonaponskih ćelija po stanovniku imaju stanovnici u Njemačkoj ali ne kažu – niti ih zanima – kolika je sadašnja tamošnja naknada za OIE i kako su s njom sve nezadovoljniji kupci u Njemačkoj. A sadašnja tamošnja naknada je u brojkama slučajno upravo isto tolika kao što će od 1. studenog biti i u nas, dakle 3,5! Jedino se tamo ne iskazuje lipama nego eurocentima, dakle oni zahvaljuju veliki rast korištenja obnovljivim izvorima upravo tome što izdvajaju za taj rast veliku količinu novaca (naprosto ne ide: i ovce i novce). Jer njihova 3,5 eurocenta/kWh znači oko 7,5 puta veći kunski iznos nego li naše 3,5 lipe/kWh i u posljednjih pet godina je utrostručena.

A naši solarci nekritički se zalažu za 100 tisuća krovova s instaliranih 10 kW fotonaponskih ćelija u nas. To bi značilo 1000 MW novih zelenih izvora električne energije, o kojima isti ti solarci zaboravljaju reći dvije važne stvari. Prvo, u nas – za razliku od Njemačke – nije vršno dnevno opterećenje elektroenergetskog sustava oko podneva nego u večer zimskih dana, kada nema obdanice. Time fotonaponski sustavi uopće ne mogu sudjelovati u namirenju godišnjeg vršnoga opterećenja, ma koliko ih tisuća megavata bilo. Svo vršno opterećenje moraju pokriti ostale elektrane u sustavu ili uvoz. Drugo, što ne kažu: koliko bi godišnje trebalo prikupiti novca za otkup fotonaponske proizvodnje iz tih 1000 MW, po sadašnjim tarifama otkupa (2,63 kune/kWh).

Godišnje bi se proizvela u tim sustavima okruglo jedna milijarda kilovatsati pa bi trebalo za to platiti 2,63 milijarde kuna i to narednih 14 godina, koliko traje zajamčeno razdoblje otkupa. Koliko košta 10 milijarda kilovatsati, koliko se okruglo godišnje proizvede u konvencionalnim elektranama Hrvatske? Pa, oko 5,3 milijarde kuna. Dakle, za dodatnu proizvodnju od 10% fotonaponskim sustavima, godišnje bi se trebalo dodatno plaćati 50% novaca u odnosu spram konvencionalne proizvodnje. Ima li to smisla? Naravno – reći će zagovornici – energija iz OIE je skupa pa se onda vraćamo na paradoks koji je uvodno istaknut: mi smo za obnovljive izvore energije ali ne smatramo da bismo ih mi trebali plaćati.

Inače, istovremeno s donošenjem odluke o iznosu nove naknade za OIE, Vlada je prihvatila prijedlog Nacionalnog akcijskog plana za OIE kojim se donekle prizemljuje naša orijentacija na obnovljive izvore do 2020. godine. U odnosu na orijentaciju utvrđenu u važećoj hrvatskoj Strategiji energetskoga razvoja. Ukratko i pojedno-stavnjeno: akcijski plan barata s nešto nižom neposrednom energijom očekivano ukupno potrebnom u 2020. godini (što je svakako loše, ali je – na žalost – rezultat naše višegodišnje gospodarske stagnacije) i usmjerava nas na veće korištenje biomase, biogoriva i bioplina te malih hidroelektrana spram prigušenja rasta korištenja vjetroelektrana i fotonaponskih sustava.

Uz zadržavanje cilja koji nam nalaže članstvo u Europskoj uniji: udio od 20% obnovljivih izvora energije (u obliku topline, električne energije i goriva za cestovni transport) u ukupnoj neposrednoj potrošnji svekolike energije do 2020. godine. Godine 2012. ostvarili smo taj udio od 15,5%. Takva orijentacija na biomasu, biogoriva i bioplin je europski utemeljena: dvije trećine obnovljivih izvora energije u 27 preostalih članica EU potječe iz biomase (dâ, usprkos u javnosti favoriziranom korištenju vjetra i Sunca!), također polovina ukupnih obnovljivih izvora koristi se u toplinske svrhe. Korišenje biomasom je posljednjih desetak godina u EU udvostručeno, najviše u toplinske svrhe i za proizvodnju biogoriva. 

Nepreskočivo svojstvo biomase kao obnovljivog izvora energije je to da je uskladištiva te ne traži rezervu u drugim izvorima (kao što traže vjetar i Sunce) jer je raspoloživa za korištenje u ritmu potražnje. To je osobito važno za energetske sustave kakav je naš, sa zatečenim podizgrađenim kapacitetima i skromnim vlastitim raspoloživim kapitalom, pa se moramo ponašati što štedljivije.

Šteta, što Nacionalnim akcijskim planom nije jače poduprto nastojanje oko masovnijeg korištenja Sunčeva zračenja toplinskim kolektorima; doduše, ističe se cilj od 0,225 četvornih metara kolektora po stanovniku u 2020. godini. Ali ne i najsigurniji način kako do tog cilja doći, a taj je uvođenje jednokratne novčane potpore od recimo 100 eura po četvornom metru instaliranog kolektora bez kompliciranog administriranja. Jer oni daju prosječno oko tri puta više toplinske energije ostvarene jednim četvornim metrom kolektora od električne energije, ostvarene četvornim metrom fotonaponskih ćelija. Usput, toplina se može koristiti donekle odgodivo: sačuvana u dobro izoliranom bojleru iz doba podnevnog osunčanja koristi se predvečer i navečer kao potrošna topla voda u sanitarne svrhe. Nije prihvatljivo da krovove u priobalnim kućama zauzmemo fotonaponskim ćelijama i onemogućimo time masovnije postavljanje kolektora. Osim, dakako, suvremenom primjenom osobitih hibridnih rješenja – koja ostvaruju istovremeno toplinsko i fotonaponsko korištenje.

Vjetroelektranama se Akcijskim planom bitno snižava granična instalirana snaga do 2020. godine, na ukupno 400 MW, spram benevolentne orijentacije iz Strategije od 1200 MW. Naime, za vjetroelektrane vrijedi da je njihov vjerojatni udio u pokriću vršnoga opterećenja sustava relativno malen (oko 5% ukupne instalirane snage). A zbog vrlo dinamične pojave vjetra, mora postojati visoka raspoloživa snaga regulacijskih elektrana ostalog elektroenergetskog sustava – da uskaču ili se obustavljaju kod naglog izostanka ili naglašenije pojave vjetra. S tog razloga, sadašnji elektranski park Hrvatske omogućuje prihvat oko 400 MW vjetroelektrana (točna granica bila je utvrđena donedavno na 360 MW).

Iz razloga (fizikalnih i financijskih) koje smo već naveli, snaga fotonaponskih elektrana ograničena je Akcijskim planom na ukupno 52 MW. Dakle, radi se o staloženoj i razumnoj orijentaciji koja će biti podržana – nadamo se – i razumnom sniženju otkupne tarife za nadolazeće fotonaponske sustave. Sadašnja naša otkupna tarifa je – kako je već rečeno – 2,63 kn/kWh, kada se primjenjuje na najuobičajenije izvedbe do 10 kW. U Njemačkoj je sadašnja otkupna tarifa oko 14 eurocenta/kWh, dakle oko 2,5 puta niža od hrvatske, i snižava se postupno svakog mjeseca. Dakako, stara otkupna tarifa se u Njemačkoj – kao i u nas – primjenjuje na sve one sustave koji su do donošenja novih tarifa zatečeni u pogonu.

U trenutku pisanja ovog članka nije bio raspoloživ novi tarifni sustav za otkup električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora i kogeneracije, te on nije mogao biti komentiran (moguće: u slijedećem broju EnergoTesle).

Obrazlažući Akcijski plan, ministar Vrdoljak ispravno zaključuje: za razliku od vjetroelektrana, koje ne zapošljavaju mnogo domaćih radnika u pogonu, naglašeno korištenje biomasom, bioplinom, ali i biogorivima i energetsko korištenje otpadom, trajno zapošljava tisuće novih radnika u poljoprivredi i šumarstvu, ali i u pratećoj industriji, stoga što su komponente sustava za njihovo korištenje većinom dostupne hrvatskoj proizvodnji. To je od iznimne važnosti uz našu zatečenu visoku nezaposlenost i sve teži položaj poljoprivrednih proizvođača.

Istaknimo, na kraju, a vrlo važno: čitav je ovaj prikaz usmjeren na poticano korištenje OIE u proizvodnji električne energije, a ukupno korištenje OIE (koje treba dosegnuti 20% neposredne potrošnje energije iz OIE u 2020. godini) obuhvaća nepoticanu proizvodnju električne energije (velike HE i javne termoelektrane-toplane), toplinu iz OIE (osobito i značajno: nezapuštanje korištenja ogrjevnog drva) te biogoriva. Zapravo, najveća zadaća koja stoji pred nama je povećanje udjela biogoriva u potrošenom gorivu za cestovna  motorna vozila, koji udio sa sadašnjih oko 1% treba podići na 10% u 2020. Predstoji odlučno značajnije usmjeravanje državnih potpora poljoprivredi na proizvodnju sirovina za biogoriva. 

Marijan Kalea