Zaštita okoliša je proteklu godinu bila jedna od ‘in’ tema koje su gotovo svakodnevno punile novinske i televizijske izvještaje. Čini se kao da su svi reflektori bili uprti u novu regulativu i propise, pri čemu su najčešće spominjane EU taksonomija i Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti.
Ove teme pratimo kao građani Republike Hrvatske i EU, ali i kao stručnjaci iz područja zaštite okoliša i održivog razvoja, koji u sektoru posluju preko 30 godina. Stoga biste pomislili da bismo trebali osjećati zadovoljstvo jer je ‘naša’ tema zasjela na dnevni red, ali tome nije tako iz više razloga. Prije svega to je zbog manjkave kvalitete javne rasprave i dijaloga, koja često, kad se govori na ovu temu, skrene u negativni diskurs.
Nerijetko se događalo da su u javnom tumačenju i najavi propisa najglasniji akteri koji nemaju stručno zaleđe, traženo iskustvo niti znanje. Umjesto društvenog dijaloga motiviranog zajedničkim uspjehom i uspješnom implementacijom novih propisa, zalazilo se u raspravu punu buzzwordsa bez konkretnog zaključka.
CSRD i EU taksonomija
Pa tako dobivamo brojne zbunjene upite sa svih strana, a pretežito u vezi spomenutih tema EU taksonomije i Izvještavanja o održivosti. Ponovimo kratko ključne točke. Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD) počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2024. godine. Obveznici su velika, srednja i mala poduzeća koja su subjekti od javnog interesa i čiji su vrijednosni papiri uvršteni na burzi.
Obveza će se izvršavati tako da će u svoja poslovna izvješća uvrstiti i informacije o utjecaju poduzeća na održivost te utjecaj održivosti na razvoj, poslovne rezultate i položaj poduzeća. Samo izvještavanje o održivosti nije novina, brojne tvrtke su ga već dobrovoljno implementirale u svoje izvještavanje, ali ubrzo će to za mnoge činiti novu dodatnu obvezu. Prednost za širu javnost je što će se omogućiti veća transparentnost te prokazivanje nažalost nerijetke pojave greenwashinga.
Ovaj termin obilježava tvrtku koja naizgled gradi ‘zeleni’ imidž kako bi udovoljila trendu, dok joj je održivost poslovanja na niskim granama. Što je pak EU taksonomija? Prije svega recimo da to nije propis za rejting dobrih ili loših tvrtki ili projekata. Uredba o EU taksonomiji je alat kojim se definiraju, odnosno klasificiraju gospodarske djelatnosti koje se mogu smatrati održivima.
Očekuje se da će se na taj način potaknuti i olakšati investiranje u poduzeća koja imaju pozitivan utjecaj na klimu i čije su održive aktivnosti u porastu. U kontekstu EU regulative i financiranja, održivo financiranje označava proces razmatranja okolišnih, društvenih i upravljačkih (ESG) čimbenika prilikom donošenja odluka o ulaganju u pojedine projekte. Fokus ulaganja je pritom na projekte koji će unaprjeđivati ili mijenjati postojeće poslovne modele s ciljem postizanja održivog poslovanja.
Nedvojbeno je da nova regulativa donosi opterećenja za gospodarstvenike, koje će vjerojatno rješavati angažiranjem savjetnika ili dodatnim zapošljavanjem. To zvuči kao dobra vijest za savjetnike u području zaštite okoliša, ali kao što smo rekli uvodno, ne osjećamo se slavljenički, jer smo svjesni razloga iza rastuće regulative – alarmantno stanje okoliša. Gospodarski sustav temeljen na fosilnim gorivima je na izmaku snaga.
Problemi poput klimatskih promjena i gubitak bioraznolikosti prijete modernom načinu života i općoj egzistenciji u budućnosti. Spomenimo ovogodišnje poplave koje su potopile trećinu Pakistana i sušu u Kini koja je prekinula proizvodnju struje u hidroelektranama i primorala tvornice na zatvaranje. Ovi problemi imaju multiplicirajući učinak pa tako izravno uzrokuju i socioekonomsku nejednakost. Na ovogodišnjoj Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP27) upravo je fond za oporavak i pomoć najteže pogođenim područjima bio točka razilaženja zemalja sudionica.
Kritike na nedorečenost zaključaka COP27 su brojne, a ostalo je sasvim jasno da nedostaju odlučni koraci i urgentne mjere smanjenja negativnih učinaka kod najvećih zagađivača. Činjenica je da na naplatu dolazi cijena napretka, koju nećemo platiti mi, nego generacije koje dolaze. Visina tog duga ovisi o koracima koje poduzmemo danas.
Put ka klimatskoj neutralnosti
Premda je udio Europe u ukupnom zagađenju prema procjenama nešto veći od 10%, ona ipak ne bježi od svog dijela odgovornosti. Zelenim planom i Propisom o klimi obvezala se na smanjenje emisija ugljika do 2030., što će otvoriti put klimatskoj neutralnosti do 2050. kao pravno obvezujućoj. Iz čega slijedi danas aktualna regulativa, kao i obveze svakog od nas.
Zaključak je da svaka tvrtka, neovisno o svojoj djelatnosti, treba biti svjesna utjecaja svojeg poslovanja na okoliš i za isti preuzeti odgovornost i odgovarajuće mjere. U tom kontekstu regulativu i obveze ne treba gledati kao nametnutu obvezu već kao smjernice i alat koji će pomoći tvrtkama da bolje procjenjuju i upravljaju rizicima koji utječu na okoliš, društvo i upravljanje (ESG).
Međutim, uz bujajuću okolišnu regulativu, raste i pojava samozvanih stručnjaka koji se nekritički nameću institucijama prisvajajući iskustvo i stručnost u novim temama, poput EU taksonomije i čimbenicima koji utječu na ESG. Proces mogu uvelike olakšati i unaprijediti jedino etablirani savjetnici za zaštitu okoliša koji duži niz godina uspješno profesionalno djeluju na nacionalnoj i regionalnoj razini, a čiji je doprinos ključan za kvalitetu usluge. Stoga velika odgovornost obveznika leži i u odabiru savjetnika s referencama i relevantnim interdisciplinarnim iskustvom, koji će omogućiti realan i mjerljiv učinak, a ne samo (eventualno) puko zadovoljavanje obveze.
