Deset mjeseci nakon zagrebačkog i mjesec dana nakon razornog potresa na Baniji još se slažu obrisi obnove. Dok gledaju na blatnu livadu gdje bi trebalo niknuti privremeno naselje za smještaj, u Petrinji i okolnim selima zbrajaju se štete.

Zagrepčani će uskoro dočekati prvu godišnjicu od potresa, a sve zahvate dosad su odradili uglavnom sami iščekujući državni fond za obnovu.

Premda barata s preliminarnim procjenama o štetama, koje samo u Zagrebu premašuju 20 posto BDP-a, država se obvezala sudjelovati u obnovi, no na pitanja koliko će to stajati proračun, što će biti s javnim dugom i je li posljedično realna odgoda uvođenja eura – nema odgovora.

Pred Saborom je glasovanje o amandmanu vladajućih na Zakon o obnovi Zagreba kojim je predviđeno da će država u potpunosti platiti obnovu objekata srušenih na Baniji.

“Financijska sredstva za izvršenje obveza RH za provedbu ovog zakona osigurat će se u državnom proračunu” – jedina je rečenica o financijskim učincima.

Iako se može razumjeti da se štete tek zbrajaju, revidiraju seizmološki podaci što može dovesti do promjena u zahtjevima (i cijeni) gradnje, stručnjaci upozoravaju da preuzimanje financijskih obveza naslijepo može imati ozbiljne reperkusije, pogotovo u zemlji koja je na brzom kolosijeku za euro.

“Čak i u ‘normalnim’ vremenima bez pandemije i eksplozije javnog duga morate imati procjene kako neki zakon utječe na javne financije, posebno u situaciji s toliko nepoznanica”, kaže jedan stručnjak koji nas je zamolio za anonimnost.

Na petrinjskom području za pregled prijavljeno je 35.000 objekata, broj oštećenih je ispod 6000 (procjena od 12. siječnja) što pogađa 15-ak tisuća ljudi na siromašnom području koje se nije oporavilo od rata.

Uz argument da se prostor ubrzano prazni jer je u dvije godine prije koronavirusa iz kraja odselilo gotovo 12.000 stanovnika, Vlada proglasila katastrofu.

Šteta na 25.000 objekata u Zagrebu doseže 86 milijardi kuna po metodologiji Svjetske banke, a obnova će se financirati u omjeru 60% država, 20% lokalne jedinice, a s 20% sudjelovat će vlasnici.

Na pitanje imaju analizu utjecaja na rashode i kako će dinamika trošenja izgledati po godinama te na koliko novca iz EU računaju, u Ministarstvu financija uputili su nas na Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Ipak iz Katančićeve jasna poruka: “Vlada ostaje pri ranijim procjenama smanjenja deficita i javnoga duga”. No, na pitanje je li izgledna odgoda eura čije se uvođenje tempira za 2023. nema decidiranog odgovora. “Uvođenje eura je Vladin strateški cilj”, kažu.

U HNB-u kažu da je inicijalni plan uvođenja eura u 2023. i dalje relevantan jer se u ovoj godini očekuje snažan oporavak te smanjivanje omjera javnog duga i BDP-a te proračunskog manjka.

Svjesni smo rizika

“Pritom smo svjesni rizika. Proračunski deficit mogao bi se pokazati najizazovnijim kriterijem. Pandemijska je kriza iznimna u mnogim aspektima, pa tako i u razmjerima fiskalnih potpora gospodarstvu pa je EU privremeno suspendirao primjenu fiskalnih pravila, prvi put otkad postoje. Hrvatsku su dodatno pogodili i potresi”, kažu u središnjoj banci.

“Objektivno je moguće da lošija epidemiološka, a time i ekonomska situacija spriječe uvođenje eura u najranijem mogućem roku, no to neće značiti zaustavljanje procesa, nego samo kratkotrajnu odgodu njegova dovršetka”, poručuje HNB.

Država računa na europski novac; iz Fonda solidarnosti bespovratnih oko 5,1 milijardu kuna (683 milijuna eura) pokriva tek 6 posto vrijednosti zagrebačke štete.

Taj se novac računaju u javni dug, za razliku od 500 milijuna USD zajma Svjetske banke iz lipnja ili najava da šefa Fonda Damira Vanđelića da su na dispoziciji izvori EBRD-a, i dr. Vlada je s EK krenula u razgovore da se dio novca iz novog višegodišnjeg okvira preusmjeri i za potrese, kao i iz Fonda za oporavak i otpornost ‘teškog’ 9,6 milijardi eura koji mora biti poslan Bruxellesu do kraja travnja.

“Ne vidim veću opasnost za euro jer će se u obnovu ići postepeno, dijelom i zbog ograničenih kapaciteta. Sad će fokus biti usmjeren na EU novac jer se on mora iskoristiti u 18 mjeseci što je realno kratak rok. Veću opasnost za deficit i dug predstavlja epidemija Covida 19”, kaže naš sugovornik upoznat s EU fondovima.

Oko uspjeha rezolucije o ublažavanju posljedica potresa, izglasanu na inicijativu hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, da Komisiju da razmotri produljenje roka za povlačenje novca, ne skriva skepsu. “Pravila EK su jasna, vrijede za sve”, napominje. Ekonomist Velimir Šonje, koji se bavi i pitanjem javnih financija, ogradio se od pokušaja da predvidi rasplet situacije.

“Meni je situacija s troškovima obnove potpuno nejasna pa mi je teško odgovoriti konkretno. U svakom slučaju, kašnjenje s uvođenjem eura i povećani zahtjevi za zaduživanjem značili bi skuplje zaduživanje što postavlja neke objektivne limite na mogućnosti tog istog zaduživanja s obzirom na veoma visok javni dug”, ističe Šonje.

Eksplozija rashoda zbog Covida pogurala je javni dug na 325,2 milijarde kuna ili 86,4% BDP-a krajem rujna. Cijena pandemije u tri je kvartala dosegnula 32,8 milijardi. Potrebe za financiranjem proračunskog manjka i obveza u 2021. mogle bi dosegnuti 17% BDP-a, procjenjuju u RBA, no ne uključuje sanaciju potresa.

Ostanak na kolosijeku

Unatoč štetama od potresa i koroni naši sugovornici očekuju da će Hrvatska ostati na kolosijeku eura. “Prema projekcijama o kretanju javnog duga trogodišnji proračunski plan predviđa stalno smanjenje razine duga u odnosu na BDP za 2 postotna boda svake godine što je u skladu s maastriškim kriterijima. I dok Covid ostaje gorući problem, prioriteti Vlade se ne mijenjaju uz aspiraciju za usvajanjem eura visoko na ljestvici prioriteta”, kažu u RBA.

S imperativom da EU novac brzo iskoristi s jedne, te zadrži kontrolu nad deficitom s druge strane, Vlada se izgledno odlučila za strategiju “leta ispod radara”.

Nakon ulaska u tečajni mehanizam političkih prepreka više nema, ostaju tek brojčani kriteriji visine deficita i (s tendencije pada) duga te se nakon najmanje dvije godine otvaraju vrata za euro. Jednom pod kišobranom eurozone članicama se gleda kroz prste, a najbolji je primjer susjedna Italija.

U takvoj konstelaciji obnova bi se mogla rastegnuti godinama, a stanovnici Banije pridužiti se 20-ak tisuća Zagrepčana (i 200-njak tvrtki) koji su, po procjenama, iselili iz srušenog centra metropole jer nisu mogli dočekati početak obnove.