Krešimir Štih, glavni je operativac Hrvatske gospodarske komore po pitanju investicija u energetiku, ponajviše obnovljive izvore energije. Temeljem  svoje funkcije u stalnom je kontaktu s investitorima i stručnom zajednicom, te stoga ima dobar uvid u probleme s kojima se ulagači u ovom sektoru susreću.

Kako procjenjujete trenutno stanje poslovne klime u Hrvatskoj za investicije u energetske projekte?
Poslovna klima za investicije u energetske projekte dosta se promijenila unatrag desetak godina, ne samo u Hrvatskoj, već i globalno. Dok je u prošlosti tržište proizvodnje energije bilo vrlo sigurno s dugoročno garantiranim cijenama za proizvedenu energiju, liberalizacijom tržišta i uvođenjem novi općih pravila poslovanja tvrtki koje se bave proizvodnjom energije investitori više ne računaju na dugoročne ugovore te se mogu oslanjati samo na predviđanja potrošnje. Dodatno, pojavom novih izvora energije poput elektrana na obnovljivu energiju, prvo se pojavilo tržište koje je, zbog početne nekonkurentnosti poticano, a porastom cijena, prvenstveno plina, dolazi do približavanja cijena energije iz plinskih elektrana i vjetroelektrana te je pitanje dana kada će se premostiti tehnološke barijere povezane sa skladištenjem i regulacijom stohastičkih izvora čime plinske elektrane prestaju nositi etiketu interventnih vršnih elektrana. Hrvatska je dosta specifična jer polovinu kapaciteta još uvijek koristi u području hidroelektrana pa godišnja energetska bilanca uvelike ovisi o hidrologiji i godišnjoj raspodjeli oborina.Uz posljednje najave istraživanja Jadrana za plinom, svi ostali energetski objekti kao da su ostali po strani, nacionalni akcijski plan  za obnovljivu energiju obeshrabrio je čak i gorljive "obnovljivce", unaprjeđenje prijenosnih i distribucijskih kapaciteta isključivi je posao tvrtki koje se time bave, energetska učinkovitost drži se zgradarstva i svodi se na administriranje oglasa za prodaju i, uskoro, najam nekretnina, a razvitak nove "smart" mrežne tehnologije ostavlja se za neka nova vremena.

Koji su glavni problemi s kojima se investitori u Hrvatskoj susreću? Možete li dati neke konkretne primjere?
Izgradnja bilo kakvog energetskog objekta u Hrvatskoj, nažalost, za sada je problematična iz razloga što, figurativno rečeno, treba biti izgrađena u nečijem dvorištu. Zadnje tri izgrađene elektrane koje ne spadaju u poticane obnovljive izvore su HE Lešće (2010.), TE Plomin 2 (2001.) i HE Đale (1984.). Poznato je da je do sada svaki veći energetski objekt, kakav god on bio, obnovljivi ili konvencionalan, postao neprihvatljiv iz razloga što na lokaciji na kojoj je bio planiran nije zadovoljio neki od kriterija. Smjer kojim se trenutno kreće energetika obnovljivih izvora mogao bi dovesti do sustava koji će obnovljivu energiju prodavati u inozemstvo, a svoje potrebe zadovoljavat ćemo uvozom konvencionalne energije. U slučaju električne energije stvar će postati prilično paradoksalna jer će u potpunosti odstupati od uobičajenih prirodnih fizikalnih zakona. Električna energija raspodjeljuje se prema Kirchhoffovim zakonima i izvjesno je da će se, bez obzira na sve sustave certifikata ili sličnih administrativnih načina prodaje "zelene" energije, ta energija fizikalno iskoristiti u blizini mjesta generiranja, a na sličan način će se trošiti i energija koja se administrativno proizvodi izvan zemlje i fizikalno, u uravnoteženim uvjetima, neće biti korištena u Hrvatskoj.Konkretan primjer problema za investitore uopće nije teško pronaći, može se uzeti gotovo svaki projekt generacije u elektroenergetici, iznimke koje su "glatko" prošle potrebne procedure mogu se nabrojati na prste.

Novi državni akcijski plan za obnovljive izvore energije izazvao je brojne polemike u stručnoj zajednici. Kakvo je Vaše mišljenje o tom dokumentu? Neki investitori najavili su tužbe, smatrate li da je to realno?
Vrlo je teško reći bilo što o nacionalnom akcijskom planu za obnovljive izvore energije (NAP). Taj je dokument bio dostupan kao prijedlog na web stranicama Vlade RH neposredno prije usvajanja u listopadu 2013., a moglo ga se preuzeti i s Bloomberga. Prema našim saznanjima, dokument se službeno ne nalazi objavljen u Narodnim Novinama pa je i eventualna potencijalna tužba diskutabilna jer je teško očekivati da će bilo koji sud donijeti presudu bez temeljnog službenog dokumenta na koji se može pozvati. S druge strane, objava takvog dokumenta u osnovi bi bilo kome u Hrvatskoj izvjesno onemogućila korištenje europskih fondova u svrhu izgradnje elektrana za korištenje obnovljive energije osim korištenja bioplina i eventualno biomase te hidroenergije.

Koje su komparativne prednosti Hrvatske u odnosu regiju, kad se govori o obnovljivim izvorima energije?
Hrvatska i regija u prirodno su sličnim uvjetima. Hrvatska je prije deset godina bila lider u razvoju tehnologije i projekata. Na žalost, tu svoju prednost još uvijek nismo kapitalizirali i neće biti neobično pretekne li nas netko od susjeda. Najveći nedostatak leži u činjenici da Hrvatska nije uspjela steći reference na vlastitom terenu za što ipak ne bi trebalo kriviti one koji se time bave, već sustav u cjelini koji tako nešto nije omogućio. Treba odati priznanje poduzetnicima koji većinom vlastitim sredstvima financiraju vlastiti razvoj, u tvornicama u pogonu drže čitava postrojenja, instaliraju vlastite vjetroparkove i proizvode vlastite parne turbine. Razvijene zemlje Europe takvim su vlastitim proizvođačima najviše pomogle regulativom koja je rezultirala organiziranjem odgovarajućeg tržišta na kojem je njihov proizvod postao tehnički prihvatljiv.

Često se raspravlja o udjelu domaće industrije u takvim projektima. Kako povećati taj udjel?
Bez otvaranja domaćeg tržišta za domaću industriju teško je očekivati znatnije povećanje udjela domaće komponente. Prosječno, ti se udjeli kreću, ovisno o tehnologiji i nositelju projekta, na razini između 20 i 90%. U uvjetima u kojima praktično svaki proizvođač koji razvija određeni proizvod sam treba izgraditi prototipno postrojenje, domaća komponenta vrlo teško nalazi svoje mjesto u projektima, iako interes postoji. Sretna je okolnost da se sam razvoj postojećih projekata i izrada pojedinih komponenti naprosto investitorima isplatilo odraditi s hrvatskim poduzetnicima pa udio hrvatske komponente ipak postoji. 

Imate li prijedlog kakve konkretne mjere koja bi u kratkom roku poboljšala investicijsku klimu u ovom sektoru u Hrvatskoj?
Bilo kakvo poboljšanje investicijske klime prvo mora riješiti osnovni problem: želimo li uopće izgraditi koji energetski objekt? Trenutno, teško je uopće očekivati poboljšanje investicijske klime u kratkom roku, osim eventualno za već dugo najavljivane projekte te za projekte obnovljive energije koji su ionaku već dugo u proceduri (pojedini se projekti doslovno administrativno zavlače od samog početka donošenja Pravilnika 2007. godine, a danas se niti ne nalaze u famoznoj kvoti 400MW).

Treba li nam energija

Kako zadovoljiti potrebe za povećanjem proizvodnje zelene energije, a istovremeno spriječiti cjenovni udar na potrošače?

Pitanje je postoji li, čitajući spomenuti NAP, potreba povećanja proizvodnje bilo kakve druge energije. S druge strane, premalo se valorizira ekološka komponenta konvencionalnih izvora, a što se može usporediti sa pušačem koji zna da je cigareta štetna, no to ga ne sprječava i dalje pušiti. Prava prilika za obnovljivu energiju je to da će konvencionalna energija izvjesno cijenom preskočiti obnovljivu uz napomenu da će tada značajnu ulogu dobiti vrste energije kod kojih se neće plaćati obnovljivi energent.