Čim prođe navijačko ludilo, Vlada što prije treba smisliti kako će pokriti još jedan nagomilani dug u zdravstvu. Još jedno ljeto za redom dočekali smo s ukupnim dugom za lijekove visokim čak dvije milijarde kuna, zbog čega bi za svega nekoliko tjedana mogle krenuti i prve nestašice, čim veledrogerije potroše zalihe.

Kako su početkom prošlog tjedna objavili iz Koordinacije veledrogerija Hrvatske udruge poslodavaca, a to su izravni dobavljači bolnica, najstariji računi koje su bolnice fakturirale veledrogerijama prelaze 900 dana, a dug je u samo proteklih šest mjeseci narastao za 500 milijuna kuna. Josip Matusinović, predsjednik HUP-ove Koordinacije, u razgovoru za Poslovni dnevnik pojašnjava što će se dogoditi ako se problem ne riješi u nekoliko tjedana.

Svake godine ista priča. Ili je ove nešto drukčija?

Ova situacija je pokazatelj da je hrvatski zdravstveni sustav neodrživ i loše balansiran, što dovodi do toga da već 20 godina, svake godine, imamo eskalaciju oko naplate potraživanja od bolnica. Veledrogerije su kompanije koje imaju zaposlenike i vlasnike, koje moraju isplaćivati plaće stotinama zaposlenih i od kojih se očekuje pozitivan poslovni rezultat na kraju godine.

Smatram da su dobra volja i strpljenje s naše strane pokazani već puno puta, no unatrag godinu dana nas je zahvatio slučaj Agrokor koji je dodatno uzdrmao sustav i tako nas prisilio na još veći stupanj proaktivnosti po pitanju naplate potraživanja.

Ako se krenemo uspoređivati s ostalim zemljama članicama EU, ovakva situacija s dugim rokovima plaćanja zabilježena je samo još u Grčkoj, a to nije put koji želimo slijediti.

Gdje je najveća drama, navodno je najgore opet u općim bolnicama, a najveći dužnik bolnica Dubrovnik?

Kad je u pitanju bolnica Dubrovnik, imamo paradoks da se radi o jednom od najbogatijih gradova u zemlji, županiji koja od starih zidina naplati 140 milijuna kuna godišnje i naposljetku, bolnici koja je najveći dužnik, s dugovanjima od otprilike 100 milijuna kuna.

Krivnja ne leži u bolnici, bolnice nisu te koje treba optuživati, već sustav koji im ne dozvoljava da bez ometanja obavljaju svoj posao. Uz neodrživi sustav, ne postoji sustav redistribucije novca jer ne vidim razlog zašto oni koji imaju novac nemaju mogućnost pokriti dugove svojih bolničkih ustanova i omogućiti kvalitetnu uslugu stanovništvu koje za to izdvaja novac?

Činjenica je da sustav s generira dugove, a od nas se očekuje da budemo neograničeno socijalno osjetljivi i društveno odgovorni i da isporuka lijekova bude besprijekorna i neprekidna, međutim nitko ne postavlja pitanje kako i dokle veledrogerije to mogu financirati.

Kako vi to financirate?

Tako da dođemo do određene razine zaduženosti u bankama i onda jednostavno počnemo birati koje dobavljače ćemo plaćati, koje nećemo i s kojima ne možemo više ovako raditi. S druge strane vršimo pritisak na Vladu da podmiri svoje obveze. To je modus operandi veledrogerija zadnjih 20 godina, no ranije nije bilo Agrokora, i tu su se promijenile okolnosti.

Nakon poslovnog modela koji je prakticirao Agrokor, zdravstvo je zadnji takav model u kojem su rokovi plaćanja dulji od 6 mjeseci, na žalost kod nas i 26 mjeseci.

Imate li ukupne podatke o zaduženost zbog kreditiranja duga javnog zdravstva?

To su podaci koje veledrogerije drže za sebe, ipak su to neke poslovne tajne, no ja bih rekao da se tu radi o više stotina milijuna kuna.

Vlada, pa ni javnost vas baš ne doživljavaju, često s argumentom da i dalje poslujete s dobiti, pa se nemate zašto žaliti.

Zaista ne bih volio da poslujemo s gubitkom, pa da nas tek onda počnu doživljavati.

To je loša zamjena teza. Zna se tko je u vjerovničko-dužničkom odnosu i čije su obveze neplaćene. Od države, koja je osnivač bolnica, očekujemo da podmiri svoja dugovanja kako bi pacijenti imali adekvatnu terapiju na koju imaju pravo. Konačno, ta ista terapija o kojoj trenutno pričamo je već konzumirana od strane pacijenta i to prije nekoliko godina, a nije plaćena veledrogeriji. Problem je što nijedna vlada u ovih 20 godina nije uspjela senzibilizirati javnost da zdravstvo i liječenje imaju cijenu koja raste iz godine u godinu, a lijekovi su jedna od manjih stavki. Premalo se priča o visokim troškovima poslovanja bolnica.

Čini se da sve ipak nekako ide, koja je vaša točka pucanja?

To je dobro pitanje. Ohrabrujuća je činjenica da su sve prethodne vlade pronašle sredstva, u proračunu ili van njega, da saniraju situaciju. Ja ne kažem da je to održivo, svakako nije, no s druge strane nije pošteno čekati i vjerovati da će veledrogerije po dvije, tri godine financirati sustav.

Ne idete na ovrhe i tužbe?

Ne idemo, ali ima proizvođača koji traže da im se plati u roku od 90 ili 120 dana, na što imaju zakonsko pravo, no mi to ne možemo financirati, što će dovesti do toga da ćemo ostati bez nekih lijekova, a kako mi ostanemo bez lijekova ostat će i bolnice, pa i pacijenti.

Ima li već takvih primjera?

Ne mogu izdvajati pojedine lijekove, jer hrvatski sustav radi s oko 18 tisuća proizvoda, ali proizvođači vrše velik pritisak i mi više nemamo taj financijski bazen za zaduživanje u bankama. Prema tome, ono što imamo na zalihama ćemo isporučiti, možda ishodimo još jednu isporuku, ali dalje ne garantiramo. Ovdje se radi se o tjednima, mi nemamo ratne zalihe za pola godine. Stoga upozoravamo javnost na jedini način kako možemo o alarmantnom stanju u zdravstvu.