Mnogo se očekivalo od ulaska u Europsku uniju, posebno po pitanju rješavanja i smanjenja korupcije. Međutim, očekivanja su bila uzaludna. Gotovo 11 godina od ulaska u tu gospodarsku i političku uniju korupcija, ne da se nije smanjila već je – povećana.

Ukazuje na to nedavno objavljen rad znanstvenika s Ekonomskog instituta Zagreb Jelene Budak i Brune Škrinjarića ‘Korupcija i povjerenje u institucije u Hrvatskoj prije i poslije ulaska u Europsku uniju’.

Uspoređujući ankete o stavovima građanima o percepciji korupcije i povjerenju u institucije prije i nakon ulaska u EU (ankete iz 1999., 2008., 2010. i/ili 2017. te 2022.) autori zaključuju da je percepcija korupcije u porastu.

Gotovo polovina (49 posto) građana smatra da se opća razina korupcije povećala u odnosu na stanje prije ulaska u EU, dok njih 44 posto smatra da je razina ista. “Proizlazi da čak 93 posto građana deset godina nakon punopravnog članstva u EU-u ne vidi rezultate u smanjenju korupcije”, ističu autori.

Također, korupcija je danas, unatoč visokoj inflaciji koja uvelike narušava životni standard, građanima najvažniji problem. Tome nije bilo tako prije 14 godina kada su kao najveće probleme isticali nezaposlenost i rad Vlade. Gospodarski rast i kontinuirane afere, učinile su svoje.

Istraživanje Jelene Budak i Brune Škrinjarića pokazuje i da su koruptivna ponašanja javnih djelatnika česta i u porastu, kao i učestalost koruptivne prakse u javnim institucijama. Dapače, u 14 godina je srozano povjerenje u gotovo sve ustanove. Tako građani danas smatraju da ne postoji institucija u Hrvatskoj u kojoj nema korupcije. “Korupcija najviše obuhvaća lokalnu i središnju vlast, političke stranke i sudstvo”, kažu Budak i Škrinjarić u istraživanju.

Posebno je to poražavajuće kada se u obzir uzme činjenica da je upravo korupcija bila kamen spoticanja ulaska u EU. Uostalom ulazak je zapinjao upravo zbog problema oko zatvaranja poglavlja 23. Pravosuđe i temeljna prava, a što je bilo uvjetovano dokazivanjem posvećenosti borbe protiv korupcije, prihvaćanjem regulative te konkretnom provedbom u praksi, napominju autori.

Plaćanje ‘na ruke’
Danas, konkretnu provedbu u praksi ne karakterizira antikorupcijska politika. Dapače, stvar je otišla u potpuno obrnutom smjeru. Zbog redovnih korupcijskih afera u najvišem političkom vrhu (od 28 ministra koji su napustili Vladu Andreja Plenkovića njih 10-ak je otišlo zbog ozbiljnih sumnji u korupciju i kriminal), građani više gotovo nikome ništa ne vjeruju. Ovakva percepcija nosi posljedice. Kada su građani uvjereni da su državne institucije prožete korupcijom i sami su joj skloniji.

“U uvjetima niskog povjerenja građana u institucije, u njihovu spremnost i sposobnost da se obračunaju s korupcijom, građani su skloni opravdavati ili čak i sami posegnuti za koruptivnim praksama koje će riješiti problem umjesto nedjelotvornih institucija”, navode autori. Također, u takvim uvjetima građani će lakše i češće pribjegavati plaćanju ‘na ruke’ kako bi izbjegli plaćanje poreza.

Usto, kada ne vjeruju pravosuđu, policiji i državnom odvjetništvu teško da će prijaviti korupciju. Istraživanje znanstvenika s Ekonomskog instituta otkriva da sve veći broj građana smatra da će oni koji prijave korupciju to i požaliti. Borba je to koja, smatraju građani, nema smisla.

“Moguće je da stav potječe iz slučaja zviždačice Maje Đerek koja je otkrila i prijavila sumnju na korupciju u 2022. Nakon što je upozorila na nepravilnosti u upravljanju državnom imovinom, zviždačica je bila izložena pritiscima i nezakonito otpuštena”, ilustriraju. Takvih primjera, bilo je bezbroj, a sudbina je svih gotovo ista (ostali su bez posla), dok država nije napravila gotovo ništa da bi ih zaštita, osim formalnih izmjena zakona.

Koči reforme
S obzirom na pažnju koju građani pridaju korupciji (smatraju je problemom broj jedan u državi) zapravo čudi razina do koje su je skloni tolerirati. Međimurci tako Matiji Posavcu uopće nisu zamjerili primanje mita. Dapače, nagradili su ga funkcijom župana, a sada i saborskog zastupnika.

Uostalom, kampanja opozicije koja se temeljila na borbi protiv korupcije nije polučila rezultat. Stranka koja je dva mandata vodila Vladu, a izgledno će voditi i dalje, borbi protiv korupcije samo se načelno posvećuje. Iako su još 2022. donijeli Akcijski plan sprečavanja korupcije, za čije su provođenje predvidjeli oko 10 milijuna eura, konkretne promjene obični građanin ne osjeća.

Niska razina povjerenja u institucije i percepcija široko rasprostranjene korupcije zabrinjavajuća je jer koči toliko potrebne reforme dok istovremeno otvara prostor neformalnim aktivnostima, upozoravaju Budak i Škrinjarić.

Koliko to sve stoji? Konkretnih procjena za Hrvatsku nema, no s obzirom na korupcijske afere, pa i činjenicu da ona prodire u trošenje europskog novca, za koji je poznato da podliježe strogom nadzoru i kontroli, iznos sigurno nije mali. U zemlji u kojoj su građani skloni opravdati korupciju jedino Vlada te državne i javne institucije mogu uvesti red postavljanjem strogih antikorupcijskih standarda. Toga pak nema na redu domaće politike.