Iseljavanju iz Slavonije više se nitko ne čudi, ali ovaj put posljedice bi mogle biti nepovratne. Jer odlaze oni koji imaju posao, koji imaju izbora.

Egzodus nezaposlenih iz Slavonije nastavlja se i dalje, a nakon što je u zemlje Europske unije otišao prvi val, polako odlazi i drugi. Prvo su otišli oni koje je natjerala nevolja, neimaština i nezaposlenost. Oni su bili voljni zamijeniti mjesto boravka za mogućnost da plate režije, vrate dugove i školuju djecu.

No, sada odlaze i oni koji žele nešto više od života. Koji se ne mire s preživljavanjem. U Hrvatskoj polako sazrijeva svijest da je dom tamo gdje ti je dobro i gdje te cijene. Odlazi polako i drugi val ljudi koji su mogli preživjeti u Hrvatskoj, ali ne puno više od toga.

Dario Šabalić, 21-godišnji elektrotehničar, radio je u Osijeku neko vrijeme u Ericssonu, ali ubrzo su i tamo počela otpuštanja, pa je izgubio posao u struci. Radio je i povremeno preko student-servisa u pozivnom centru T-Com-a, pa je, čim mu se pružila prilika, odlučio s prijateljem otići u Irsku. Kaže da nije požalio, a to iskustvo mu je neprocjenjivo u svakom pogledu; zaradio je nešto novca, usavršio je jezik, upoznao je nove ljude i stekao iskustvo koje nije nalik ničemu što je doživio do sada. Kako sam kaže,  nije ni namjeravao ostati u Dublinu zauvijek, otišao je samo „probati“. I to je učinio.

„Otišao sam 12. veljače i ostao do 1. srpnja, posao sam našao u prvih deset dana. Radio sam kao pomoćni kuhar u Googleovoj menzi i to mi je mnogo pomoglo jer sam imao tri obroka dnevno, pesplatnu teretanu, besplatan ulaz na bazen, sve beneficije koje uživaju njihovi zaposlenici“, kaže Dario za Deutsche Welle i navodi da je Irska bila izbor uglavnom zbog najniže zagarantirane plaće od 9,15 eura po satu, a nije očekivao da će odmah naći bolje plaćen posao.

Pomoglo mu je što je i prije znao jezik i dobro se uklopio. Osim novca, sviđa mu se mjesto gdje je radio i odnos prema radu. „Možda moje iskustvo nije reprezentativno, ali meni je bilo odlično. Tamo se trud nagradi, samo treba raditi i svi to primijete. Takve stvari nekad znače isto kao i plaća“, kaže Dario.

Ivan Sili sasvim je druga priča. On je 43-godišnjak sa suprugom i dvoje djece. Jednog dana je samo „podvukao crtu“ i zaključio da nije dovoljno plaćen za svoj rad. Kako sam to slikovito kaže: „Nisam ja svoju kičmu u Lidlu kupio“. „Imao sam posao, ali sam pet dana prije nego što sam otišao dao otkaz. Prvo sam otišao u Njemačku i radio tamo neko vrijeme, a onda sam produžio u Irsku. Supruga će doći za mnom za mjesec dana, a onda i djeca, kaže Ivan koji je se definitivno odlučio na odlazak s cijelom obitelji. Njegov motiv prije svega je financijski, jer i on i supruga su imali posao, nisu opterećeni nekim velikim kreditima i dugovanjima, ali jednostavno su primanja premala za dostojanstven život.

Računica je za Ivana jednostavna. Mjesečni prihodi u Hrvatskoj jednaki su njegovim tjednim prihodima u Irskoj. Tu za njega prestaje svaka priča i nije više pitanje zašto odlazi, već zašto nije prije otišao.

Mnogi koji su posegnuli za putovnicom i dali otkaz imaju isti argument zbog kojeg odlaze: Nije toliko problem što je rad u Hrvatskoj slabo plaćen, već što je radnik podcijenjen. Na osječkom kolodvoru sve mlađi ljudi se ukrucavaju u autobuse, ali odlaze i majstori, zanatlije,  kuhari, konobari, medicinske sestre, ljudi sa zanimanjima i zanatima, onaj „dočasnički kadar“ svake radne populacije koji održava jednu ekonomiju živom. I svi se slažu da nije stvar samo u novcu, već i u činjenici da netko cijeni njihov rad i trud, piše Deutsche Welle.