Kvaliteta života u Hrvatskoj, ako je ocjenjujemo kvalitetom, brzinom, dostupnošću i cijenom javnih usluga, nije dobra i jako varira. Te usluge, a koje su brojne, i uključuju obrazovanje, dječje vrtiće, staračke domove, kulturu, uređenje naselja, prostorno i urbanističko planiranje, razne komunalne usluge, sport…. dužne su, prema zakonu, građanima pružati općine, gradovi i županije.

Sudeći prema analizi koju je napravila Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta Zagreb, naše jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, u tome nisu uspješne.

“Kvaliteta života nije dobra zato što županije, gradovi i općine nemaju kapacitete da pružaju usluge koje im zakon propisuje”, ističe Jurlina Alibegović.

Ovu ocjenu znanstvenica i bivša ministrica uprave temelji na analizi broja proračunskih i izvanproračunskih korisnika, odnosno javnih ustanova ili trgovačkih poduzeća, što su najčešće komunalna poduzeća, putem kojih županije, općine i gradovi pružaju javne usluge.

Nema ni autobusa
“Najgora je situacija među općinama”, kaže Jurlina Alibegović navodeći da njih čak 60%, odnosno 243 od ukupno 428, svojim građanima ne pruža apsolutno nikakvu javnu uslugu. U tim općinama, dakle, nema niti vrtića, niti škole, doma zdravlja ili staračkog doma.

Također, mnoge od njih nisu u stanju organizirati javni prijevoz, što znatno komplicira i poskupljuje život u malim sredinama jer su građani ovisni o osobnim automobilima. Naročito je loše u Osječko-baranjskoj županiji u kojoj 26 općina nema niti jednog proračunskog korisnika, a devet ima više proračunskih korisnika.

Kvalitetom usluga koje građani dobivaju znanstvenica se u ovom radu nije bavila, no napominje da se nada da će državna i lokalna vlast pokazati interes da se provede jedno takvo istraživanje.

Ono bi, uz financijske pokazatelje, gustoću naseljenosti, opskrbu javnim dobrima, poput prometne povezanosti, moglo biti jedan od instrumenata pri promišljanju reforme teritorijalnog ustroja, a kojoj je naša vlast vrlo nesklona. Uostalom, upravo je to bio povod Jurlini Alibegović da napravi analizu te da im dostavi još jedan dokaz koliko je reforma nužna.

Struka, naime, već više od desetljeća upozorava na preveliku teritorijalnu rascjepkanost koja se odražava u broju općina, gradova i županija, kojih je ukupno 576. Vladina je ideja da optimizira rad općina tako da ih financijskim sredstvima (13,2 milijuna eura) potakne na zajedničko obavljanje određenih poslova (tzv. funkcionalno spajanje). Ono bi, najavio je svojevremeno ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica, trebalo rezultirati i stvarnim spajanje, što bi dovelo do ukidanja nekih od njih.

No svima je jasno da bi to značilo i manje onih koji zahvaljujući politici zarađuju plaće, pa ne čudi da pravog interesa nema. Prema posljednjim objavljenim podacima za funkcionalno se spajanje javilo tek 23 općina.

Osam godina bez pomaka
“Taj je pristup teritorijalnoj reformi dobar kao prvi korak. No zakon je još 2015. omogućio povezivanje jedinica lokalne samouprave, i to susjednih općina i gradova u organiziranju zajedničkih javnih službi, odnosno zajedničkom pružanju usluga. Od toga je prošlo osam godina, a da u praksi još uvijek nemamo niti jedan slučaj funkcionalnog povezivanja”, kaže Jurlina Alibegović. Napominje i da još uvijek ne znamo kakvi su rezultati poticanja funkcionalnog spajanja, za što je javni poziv Ministarstvo financija raspisalo u rujnu prošle godine.

U konačnici spajanja bi dovela do ušteda, a onda i nižih cijena javnih usluga za građane. No, dostupnost javnih usluga nije kritična samo u općinama. Analiza Jurline Alibegović pokazuje velike razlike među županijama. Splitsko-dalmatinska županija tako ima 128 proračunskih korisnika, odnosno svojih građanima pruža 128 usluga, a Ličko-senjska županija tek 29. Usporedbe radi, Grad Zagreb pruža 330 usluga.