Prije 10 godina, negdje na proljeće 2008., jedan od najcjenjenijih hrvatskih ortopeda, svjetski priznati stručnjak za bolesti ramena, i formalno je prvi put u životu ušao u privatni biznis napustivši sigurno radno mjesto u javnoj bolnici, zagrebačkoj Šalati. Profesor Nikola Čičak sa svojim je kolegama kirurzima – Miroslavom Hašplom, Denisom Tršekom i Hrvojem Klobučarom pokrenuo tada najveću privatnu ortopediju u zemlji – Specijalnu bolnicu Akromion u Krapinskim Toplicama. Investiciju koja je premašila 45 milijuna kuna dominantno im je bio osigurao private equity fond Quaestus, dok su četvorica kolega vlastitim novcem zajamčili 10% ukupnog ulaganja. Danas ta „kirurška četvorka“ samostalno upravlja bolnicom, fond koji je držao 51% vlasništva u potpunosti je isplaćen i izašao je iz vlasničke strukture. Nedugo nakon svečanog obilježavanja prve okrugle obljetnice, ravnatelj Akromiona i jedan od njegovih najzauzetijih operatera za Poslovni dnevnik bez sustezanja priznaje:
„Tek smo ove i prošle godine sredili financije. Trebalo nam je 10 godina da sve repove počistimo“. Teška su, prisjeća se, vremena bila. Otvorili su, veli, u najvećoj krizi i morali raditi i zaraditi na tržištu koje nije regulirano. A onda dodaje:
„ Nikada nisam požalio!“

Desetljeće je prošlo od pokretanja Akromiona. Kada biste danas davali presjek tog privatnog poslovnog pothvata, u domaćim okolnostima tada velike poduzetničke priče u segmentu privatnog zdravstva, koje biste dosege istaknuli.

– I sama brojka 10 može simbolički odgovoriti na pitanje što smo postigli i jesmo li ispunili svoje planove i ciljeve. Najvažnije je da smo postali vodeća hrvatska bolnica po kvaliteti medicinske usluge. Dakle, ne broju pacijenata, pregleda ili operacija, već po činjenici da ono što pružamo, klijentima nudimo na razini višoj od one koju drugdje mogu dobiti. Osim toga, u nebrojenim smo se slučajevima dokazali kao svojevrstan posljednji spas pacijentima jer radimo i neke stvari koje drugi ne rade ili to čine u manjem opsegu. Jedan od detalja koji stručno, medicinski gledano imaju fantastičan doseg je činjenica da su kolege s našeg odjela anestezije, prvenstveno Krešimir Oremuš, napravili protokol u sklopu kojeg se pacijentima daje lijek koji smanjuje krvarenje za vrijeme i nakon operacije. Time smo uspjeli smanjiti gubitak krvi pacijentima te sniziti postotak primanja tuđe krvi tijekom velikih operacijskih zahvata, s 20 do 30 posto na nekih pet posto, dok je nacionalni prosjek iznad 60%. Koliko je uspješan bio taj protokol govori i činjenica da ga je preuzeo dobar dio hrvatskih bolnica i danas je on postao standard.

No kada govorimo o realnim dosezima, najveći je zapravo onaj osjećaj kojeg nam prenesu sami pacijenti kada nam kažu da nas doživljavaju kao vrhunsku ustanovu upravo po toj kvaliteti medicinske njege. Kvaliteta iznad svega prioritet je kojem smo stremili, a u praksi smo ga uspjeli zaživjeti i to najviše veseli. Danas mogu reći da smo na dobrom putu da ostvarimo našu viziju, a to je da bolnica nadživi osnivače i da nacionalnom zdravstvu maksimalno doprinosi te da jednog dana u njega budemo i ugrađeni, što zasad nažalost nismo.

Da ne mislite stati i da imate ozbiljne ambicije za daljini razvoj poslovanja Akromiona i kao biznisa i kao zdravstvene ustanove dokazuje i posljednja velika investicija u suvremenu dijagnostičku opremu. O čemu je riječ i kojem iznosu se radi?

– Nabavili smo novi digitalni rendgen i magnetsku rezonancu najnovije generacije. Stvar je jednostavna – ortoped bez rendgenske slike ne može vidjeti kakvo je stanje pacijenta i ne može ga pravilno liječiti. S tom novom dijagnostikom znatno smo poboljšali kvalitetu usluge jer u isti čas nakon pregleda možemo napraviti rendgen i po potrebi magnet te odmah pristupiti daljnjem liječenju. I terapeutski značaj je golem jer ovom opremom nakon svih zahvata možemo detaljno pratiti razvoj stanja pacijenta i reagirati na vrijeme pokaže li se potrebnim. Uložili smo ukupno 12 milijuna kuna.

U vašem biznisu to nije mali iznos. Zašto ste se upustili u investiciju, kakav je cost benefit?

– U pravu ste. No, ja pratim financijske rezultate naših konkurenata i uočio sam da jednom od njih 'magnet' kojeg su kupili donosi čak 50 posto prihoda, dok smo zarađivali čistom ortopedijom, dakle samo operacijama. Tad sam odlučio da tako više neće ići. Partneri u Akromionu dali su mi zeleno svjetlo, negdje lani u ovo doba pala je konačna odluka i nakon što sam istražio svu ponudu na tržištu, raspisali smo natječaj i sve smo završili u roku šest mjeseci. To je razlika između privatne i državne tvrtke. Ovdje se odluke donose brzo i brzo se realiziraju.

Dakle očekujete da će se taj potez itekako osjetiti na prihodovnoj stavci Akromiona?

-Već se osjeti. Magnet može postići puno i u medicinskom i u poslovnom smislu. Nabavili smo najbolji mogući aparat od 1,5 Tesla koji je za ortopediju imperativ i trenutno je to najjači uređaj te vrste na našem tržištu. Najbolja oprema daje najbolje rezultate – više ljudi dolazi, manje se kvari i dulje traje.

To je ulaganje „isprovociralo“ i nova zapošljavanja. Koliko ste ljudi morali dodatno zaposliti?

-To vam je kao nogometni klub. Nabavili smo uređaj i sada trebamo vrhunske liječnike,. Ali i prije nego li smo krenuli u nabavku magneta prvo smo si osigurali 'igrače'. Kolegu Dražena Lovrića koji je radio u poliklinici Sunce doveli smo jer smo pratili njegove rezultate čitajući njegove nalaze magnetskih rezonanci i rekli smo to je čovjek za nas. Onda smo tražili inženjere radiologije koji su tu izuzetno bitni i našli smo one koji su na takvoj opremi radili i poznaju sustav te mogu isti čast početi s radom. Jedna je kolegica prešla iz Svete Katarine, drugi kolega iz Avive. Kako posao bude išao zaposlit ćemo još jednog radiologa i inženjera radiologije. Osim toga, pojačali smo i tim sestara, u bolnici smo zaposlili i ekonomistu, te smo ovog ukupno nakon ulaganja u radni odnos primili osmero novih ljudi.

A u svih ovih 10 godina, koliko je ljudi u Akromionu ukupno?
– Trenutno 57. Počeli smo s tridesetak.

Nedostatak pravog kadra i masovnost iseljavanja ljudi iz Hrvatske prerasli su u najbolniji uteg brojnih sektora. Liječnička struka tu je posebno ranjiva i pogođena. Kako se s tim nosite u Akromionu i što bi na nacionalnoj razini valjalo učiniti da se taj trend ako ne zaustavi, onda barem ublaži?

– Godinama javno upozoravam na činjenicu da dok privatno zdravstvo postupno raste, javno drastično pada. Zato je prva stvar koju treba napraviti ukidanje monopola Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

I sami kažete da to godinama govorite, inicirate, ali nitko ne čuje. Ili ne sluša?

– Pa evo i sam resorni ministar to je nedavno javno i sam natuknuo rekavši da neki monopoli moraju biti ukinuti.

A zašto je takav monopol toliko koban?

– Monopol treba ukinuti kako bi došle nove osiguravajuće kuće. Tada bi se počela napokon gledati kvaliteta usluge, ali i njezina cijena. Danas je oboje neodrživo. Nema novca u zdravstvu, gubici su golemi, a medicinska usluga prejeftina. U takvim okolnostima, radite li po cijenama koje diktira HZZO, nema šanse da preživite, bez obzira u kojoj bolnici radili. I što se onda događa – kolegama se sugerira da rade što manje zahvata koji su skupi. I liječnici ne mogu korektno raditi svoju medicinsku struku. E tu je ključna sinergija privatnog i javnog zdravstva. Jer želimo li zadržati mlade ljude trebamo im omogućiti ono temeljno – da mogu napredovati u struci i raditi u više bolnica, bez obzira javne ili privatne. I, naravno, da im to bude pošteno plaćeno. Tako bi kvaliteta liječnika i medicinskog osoblja došla do izražaja, oni bi postali tržišno tražena roba jer bi ih vlasnici ili voditelji bolnica birali po sistemu 'ovaj je dobar, on će mi donijeti i pacijente i prihod' pa bi ga angažirali i dali mu dobru plaću.

Kad je u pitanju manjak radne snage čak će i potpuni laici rezonirati posve ispravno – plati radnika pa ćeš ga i dobiti. Funkcioniraju li u Akromionu stvari po tom principu?
– Da. Mi imamo vrhunske stručnjake, među ostalim i zato što ih dobro plaćamo. Baš najesen idemo s povećanjem plaća, i to svima, ali ne jednako, već prema zaslugama. Ali plaća nije jedina stavka. Primjerice, svaki naš liječnik ima službeni automobil 24 sata dnevno. Treće je definitivno timska atmosfera. Svi svako jutro sjedimo uz kavu ili čaj i stručno, ali u prijateljskom ozračju komentiramo svaki pojedini slučaj, savjetujemo se, vrhunski surađujemo… Takav je pristup, osobito za mlade ljude neprocjenjiv. I, naravno, edukacije koje su kod nas obaveza i pravilo. Nema tu puno filozofije – liječnici da bi ostali u nekoj ustanovi moraju biti zadovoljni. A većini mladih liječnika novac nije prvi na listi želja. Već mogućnost neometanog rada i napredovanja. Takav sam i sam bio. Kada stekneš znanje i 'grizeš' kako se kaže, novac će sam doći. Jer mladi doktor koji u startu počne trčati za novcem, gotov je. Bit će kad-tad uništen. Prvo karijera, struka i mogućnost napretka pa poslije ostalo. Mi smo dokaz da takav pristup funkcionira. Imamo vrhunske liječnike, eksperta za doslovce svaki zglob. Ali tražimo od njih da budu u hrvatskom vrhu. Među prva tri. Ako je moguće, najbolje – prvi.

Nikad se niste libili vrlo oštro govoriti o problemima hrvatskog javnog zdravstva i to činite godinama. Često ste upozoravali da se bespotrebno, ali svjesno koči put ka nekom održivijem i isplativijem modelu. Je li se, otkad ste se upustili u privatan biznis, po vama išta berem pomaklo s mrtve točke?
– Nažalost ne. Evo vam primjer bolnice u kojoj sam ja radio. Bila je vodeća u bivšoj Jugoslaviji i šire. Danas to više nije niti u hrvatskim granicama, Akromion je ispred. Kvaliteta medicinske usluge je ukupno gledano pala. S druge strane, u nekim stvarima smo dobri poput prevencije ili primarne zdravstvene zaštite. Imamo i neke bolnice i odjele koje su vrhunske u globalnim okvirima, ali tu razinu održava isključivo entuzijazam njihovih liječnika. I kad već imamo dobre primjere, kvalitetne odjele, zašto te bolnice ne bi smjele primati pacijente iz vana, unositi ih u sustav i zarađivati na njima? Takvim dodatnim prihodom rasteretio bi se nacionalni zdravstveni sustav i moglo bi se zaraditi.

Ali kako je to moguće upariti s ionako kaotičnim listama čekanja?

– Tako da eliminiramo 'prazan hod', a podignemo produktivnost. Imamo 64 bolnice. Da sam ja ministar istog časa bih prepolovio tu brojku. Tako bi se povećala kvaliteta usluge, ujedinili biste neke odjele i okrupnili timove i liječnike čime biste isprovocirali njihovo međusobno, zdravo stručno natjecanje. Dodate li tome smanjenje broja nemedicinskog osoblja i uvođenje privatnog osiguranja te mogućnost da liječnici mogu raditi u više ustanova, dobili biste održiviji sustav iz kojeg ljudi ne bi bježali.

A kako bi liječenje u takvom zdravstvu plaćao netko tko s plaćom od 3000 kuna hrani cijelu obitelj?

– Zato i treba reorganizirati osiguranje. Hrvatska mora ostati socijalna država i zato se oduvijek zalažem. Dapače, zašto Akromion ne bi bio u tom sustavu? Ali tu uslugu netko treba platiti. A da bi se to napravilo treba napraviti tzv. zdravstvenu košaricu usluga koja bi svima pokrivala osnovne medicinske usluge koje bi išle automatski. Ali tako da ih pacijent može obaviti i u privatnoj ili javnoj bolnici. A do novca u sustavu se može doći i promjenom modela izdvajanja za zdravstvo u sustavu plaća. Doprinosi iz plaće od 15% su neodrživi, odnos onih koji uplaćuju na one koji ne uplaćuju je 1:3. Predlažem pokretanje nove ustanove Hrvatskog nacionalnog zdravstvenog servisa, kao svojevrsnog regulatora, neovisnog od politike, nešto kao u Nizozemskoj. HZZO treba pak pretvoriti u javnu osiguravajuću zdravstvenu kuću koja ugovara medicinsku uslugu sa svim davateljima usluge bez obzira na vlasništvo, te u sustav uključiti privatna osiguravajuća društva s 15-30%. Ponavljam, svaki stanovnik Hrvatske mora imati policu osnovnog zdravstvenog osiguranja. Sustav bi se financirao plaćanjem zdravstvenog doprinosa, ali bi se to raspodijelilo se između poslodavca i zaposlenika. U Francuskoj je recimo omjer 8% zaposlenik, 13% poslodavac. Za nas treba naći odgovarajući omjer, a osobnim izdvajanjem iz plaće zaposlenik će više brinuti o svom zdravlju. Tu je i mogućnost financiranja preko poreza, kako rade Britanci i Šveđani, uz trošarine vezano za utjecaj na zdravlje ljudi (auti, alkohol, duhan, konditorski proizvodi, igre na sreću i dr). Danas upravo najsiromašniji najviše pate. Plaćaju zdravstvo, a ne mogu doći na red ili dobiti pravu uslugu bez nekakve veze. A novac za privatnike nemaju. Osim toga, i pacijenti koji na kraju odu kod privatnika itekako gube – kroz plaću su platili javnu uslugu, a osuđeni su na to da isto opet plaćaju privatniku.

A zašto to nitko ne napravi pa vi i ja već 10 godina vodimo isti razgovor?

– Trebate imati premijera koji istinski želi reforme, a onda i ministra koji će ih biti spreman i sposoban provesti. Iskreno, sadašnji ministar želi nešto napraviti, ali je u godinama kada se teško povlače tektonski potezi. Zato nam trebaju ljudi srednjih godina u naponu snage. Nekoga tko je pun energije i želje, ima viziju, ali hrabrost da ne uzmakne na prvoj kritici i prepreci. I ne plaši se ničega. Stariji to ne mogu, previše kalkuliraju. Treba napraviti jak tim vrhunskih liječnika, ekonomista i financijera koji će sjesti i osmisliti za hrvatske prilike kompletnu reformu. Ja sam spreman pomoći u svakom trenutku. Bez lipe nadoknade.

Deseta godina Akromiona označila je i vaš poslovni rastanak s inicijalnim ulagačem Quaestusom. Je li prošao u miru?
– Naravno, korektno i pošteno. Prošle godine isplaćen im je dogovoren iznos. Danas smo suvlasnici bolnice nas četiri liječnika s početka priče.

U priču ste ušli s fondom, biste li možda ponovili takav ili sličan aranžman?

– U početku vam treba novac i zahvalni smo Quaestusu jer su nam ga osigurali izvrgnuvši se velikom riziku. Bez njih ne bismo bili gdje smo danas. No sada da mi netko ponudi – ne bih prodao Akromion. Nema šanse. Ni za velike pare.

Rekli ste da je vizija osnivača da ih Akromion nadživi. Znate li kako je ostvariti?

– Tu nešto bitno za reći, a dijelom je i odgovor na pitanje kako zadržati mlade. Kolege i ja, osnivači Akromiona, lomili smo se oko toga kako riješiti Društveni ugovor koji definira pravila igre sada kada Quaestusa u našoj prići više nema. Što dalje? I došli smo do pitanja nasljeđivanja. Ideja je bila moja, a partneri su prihvatili da viziju bolnice koja će nadživjeti osnivače osiguramo tako što ćemo suvlasništvo postupno prenositi na mlađe kolege. Svaki od nas odrekao se simboličnog udjela u korist mladih liječnika, trojice kolega kako bi oni ušli u vlasničku strukturu sa simboličnim novcem, po povlaštenoj cijeni. Dakle, osnivači su suvlasnici dok su živi odnosno dok se sami ne odluče povući. No kad to učine svoj udio mogu prodati samo partnerima. S tim da najstariji dobiva najviše, ali i mladi suvlasnici rastu udjelom. Malo po malo, najmanji će doći u situaciju da bude najveći. I krug je zatvoren. Znači imamo liječnike koji imaju razloga ostati u Akromionu truditi se da rade što bolje jer će ovo jednoga dana biti njihovo.