Hoće li trg ispred londonske katedrale Sv. Pavla postati zapadnoevropski Trg Tahrir? Sudeći po vješto izvedenoj, ali ipak drvenoj ploči, pričvršćenoj za jedno od pročelja zgrada koje okružuju katedralu, demonstrantima, simpatizerima i novinarima načičkan prostrani trg to već jest – tamo, naime, lijepo piše: Tahrir Square, uz odgovarajući poštanski broj za taj dio Londona, EC4M. “Pa da, neki turisti stvarno misle da se trg tako zove, a i neki školarci …”, smije se jedan od aktivista s kojima sam započela razgovor ispred katedrale. Colin je doputovao iz Belfasta, u četrdesetima je i od samog početka sudjeluje u prosvjednom skupu Occupy London Stock Exchange, koji je po uzoru na američki pokret Occupy Wall Street prošle subote startao u londonskom Cityju, samo stotinjak metara od zgrade Londonske burze. Colin je uz oko 150 ljudi spavao na trgu: “Ostat ćemo ovdje dokle god bude trebalo”, kaže mi staloženo.

Dvjestotinjak aktivista
Protiv čega sve aktivisti Occupy London prosvjeduju, zapravo nije lako objasniti. Protiv načina na koji funkcionira današnji financijski sistem i korporacijskog upliva na rad demokratski izabranih institucija, odnosno vlade – tako bi se mogao sažeti njihov manifest. “Ne želimo više, ni krivi ni dužni, na vlastitim leđima snositi posljedice bankarske krize”, objašnjava Colin misao vodilju prosvjeda. “Samo jedan primjer: Posljedice hazarderskog ponašanja banaka snose svi oni koji misle studirati u ovoj zemlji, dakle sljedeća generacija. Školarine su skočile jer država štedi, a kredit za studij je sve teže dobiti. Uz to se postavlja i pitanje hoće li čovjek na osnovu stečene diplome uopće naći posao ili završiti na blagajni supermarketa.” Na to se nadovezao Ben, navodeći da će sljedeća generacija biti prva nakon Drugog svjetskog rata koja će živjeti lošije od generacije prije nje. “Do sada je sve išlo uzlaznom putanjom, a sada po prvi put nazadujemo.”Occupy London sa svojih trenutačno dvjestotinjak stalnih demonstranata i tri do pet tisuća prosvjednika proteklog vikenda naravno nema mnogo zajedničkoga s Trgom Tahrir u Kairu, gdje je egipatsku revoluciju pokretalo i do 250.000 ljudi, no situacija je, iako za sada vlada vrlo miroljubiva atmosfera, nepredvidiva. Londonska policija se, naime, dobro sjeća prošloljetnih nemira, koje su “bijesni mladi ljudi” nižeg socijalnog standarda u tren oka pronijeli gradom. Daleko od toga da bi Colin i njegovi kolege pomišljali na palež i pljačku izloga. Njihov put ka većoj društvenoj pravednosti potpuno je neagresivan: “Mi želimo korporacijama i bankama, koji su prava ‘vlada’ Velike Britanije, dati na znanje da smo ih prozreli, da smo nezadovoljni sistemom i da želimo pravedniju društvenu podjelu dobara i poreznog opterećenja”, kaže.

Ipak, Occupy London mogao bi se spojiti s velikim sindikalnim demonstracijama u sklopu štrajka javnih službi, koji će se održati 30. studenog (najavljen kao najveći takav štrajk od doba Margaret Thatcher), a već 9. studenog na ulicama Londona se očekuje 50.000 studenata, koji će izraziti nezadovoljstvo drastičnim povećanjem školarina. No to nije sve – aktivist Ben iz Liverpoola, koji nam se pridružio u jutarnjem ćaskanju o krizi financijskog sistema, spomenuo je i kako su iz nekoliko britanskih gradova ovih dana krenule povorke mladih demonstranata prema Londonu. Njih je zasad samo par stotina, a žele skrenuti pažnju na očajnu situaciju s nezaposlenoscu među mladima. Ben i Colin kažu da im se pridružila i delegacija iz Occupy Wall Street, te ljudi iz svih krajeva svijeta, ali posebno iz Portugala i Španjolske. No, u manifestu prosvjednog pokreta našle su se i želje poput “prestanak ratova i trgovine oružjem”. Dio britanskih medija zato je Occupy London opisao kao skup nesuvislih ciljeva i nepostojećeg vodstva, od kojeg neće biti puno efekta. “Pa upravo to nam ne treba, naime vodstvo, ako ovdje možemo funkcionirati po istinski demokratskim načelima”, odvraća Colin.

Plenumi dva puta dnevno
Svi prijedlozi aktivista razmatraju se na plenumima, koji se održavaju dva puta dnevno. Razmatra se mnogo ideja, od proširenja prosvjeda na druge lokacije u Londonu do “pratećeg programa” poput koncerata vikendom. Pitam je li ih itko iz vlade Davida Camerona već zvao na razgovor. “Ma ne, a i od toga ne bi bilo puno vajde. Vladu u šaci drže banke i korporacije”, smatra Ben. Ipak, ponosno kaže da su ga zvali u obližnje osnovne škole, da održi predavanje o prosvjedu. “Najbolje mi je kad nam prolaznici dobacuju da nek’ se radije primimo poštenog posla. Kao da mi ne tražimo posao i kao da ti koji nam to dobacuju ne mogu sutra isto dobiti nogu”, vrti glavom Colin. Radio je u građevinskoj industriji u Irskoj, zbog recesije je kao i desetine kolega u tvrtki dobio otkaz. Zato sad ima vremena danonoćno kampirati pred Svetim Pavlom – no napominje da ih dolaze podržati i ljudi koji preko tjedna rade puno radno vrijeme. “Neki dođu nakon posla na sat-dva, da s nama razmotre ideje koje su radne grupe predlozile taj dan ili jednostavno da bi nam dali moralnu podrsku. A neki spavaju ovdje i ujutro idu na posao”, priča mi.

Vizita iz Cityja
Dolaze i ljudi koji rade u financijskoj industriji. “Mnogi od njih su svjesni nepravednosti sistema u kojem rade, no imaju osjećaj da ništa ne mogu promijeniti”, dobacuje Ben. Malo nakon ovih riječi, kampom su opuštena koraka prošli muškarci odjeveni u fina odjela. Od njih petorice, jedan je zastao da bi preletio pogledom plakate. Dok stojimo kod štanda s informacijama, kod vanjskog zida katedrale na kojem su polijepljene obavijesti, šutke nam prilazi muškarac od četrdesetak godina, tutne nam u ruku gusto natipkani papir i produži dalje. Smeteni, počinjemo čitati – potresna priča, imenom i prezimenom, o deložaciji uslijed pravnog spora s vlasnikom stana u Croydonu, ne baš elitnom dijelu južnog Londona. Pri kraju teksta stoji da dotična osoba planira samoubojstvo dođe li do deložacije. “Daj, pa moramo pomoći tom tipu… Kamo je nestao?”, govori Colin. U taj čas ulijeće aktivistica, očigledno angažirana u organizaciji. Ispisujući raspored plenuma za danas na ploči, govori nam da je u tijeku nasilna deložacija ilegalnog naselja na sjeveru Londona, te da ako želimo odemo tamo vlakom prosvjedovati protiv djelovanja policije. “Kažu mi da je policija došla s pendrecima i elektrošokerima, da je stvarno gadno …” priča aktivistica. Posrijedi je slučaj naselja “Dale Farm”, u kojem su se prije mnogo godina naselili irski nomadi, na zemljištu čiji je pravni status neriješen. Aktivisti Occupy Londona, iako nemaju formalno vodstvo, ipak imaju određena pravila organizacije a morali su se pobrinuti i za određenu infrastrukturu na licu mjesta. Definirali su pravila ponašanja u slučaju uhićenja (pozvati određeni odvjetnički ured i ne odgovarati na pitanja policije), kuha se za sve na jednom mjestu, i to samo veganski, zbog trenutno nepostojećih higijenskih uvjeta za pripravu mesa. Smeće se uredno dijeli na reciklažu i ostalo, a općina im je dostavila i kontejnere za odvoz smeća (što po dužnosti mora učiniti). Donacije, što u novcu, što u vidu drugih artikala, dostavljaju se na licu mjesta, a kako sam čula, pošta im uredno donosi i donacije na njihovu “nepostojeću” adresu u podnožju Sv. Pavla. I na kraju, kamo ići na WC, gdje se istuširati i oprati zube? Za hitnu nuždu postavljeni su mobilni WC-i. “U Starbucks nas više ne puštaju”, smije se jedan od aktivista.

Tamara Depolo/Wirtschaftsblatt

Izvan formalnih okvira

Ne žele da ih prigrli politika
Pokret “Occupy” iz New Yorka se posljednjih dana simultano proširio na više od 900 gradova diljem svijeta, a zajednički cilj je podignuti “glas naroda” protiv gramzivosti i korupcije u svjetskom financijskom sistemu. Aktivisti Occupy London Stock Exchange, kao i njihovi kolege u drugim gradovima, ističu da nisu povezani s političkim strankama niti to žele biti. Ipak, djelomice ih se povezuje i s desničarskim strujama.

Smjena generacija

Samo manji dio obiteljskih tvrtki ima konkretan plan nasljeđivanja

Savjeti stručnjaka

Zašto je usavršavanje engleskih komunikacijskih vještina ključno za poslovni uspjeh

Kamp s pogledom na Londonsku burzu i banku Goldman Sachs

Šatori i barikade pred katedralom
Neki prosvjednici noću žele stvoriti “nešto poput party atmosfere”, no Colin iz Belfasta kaže da se nastoji da iza 23 sata bude mir. Napominje da u podnožju Sv. Pavla mogu ostati dok im to dozvoljava vodstvo katedrale, a njihovo strpljenje je izgleda na sve većoj kušnji, jer broj sudionika skupa ipak raste, a mjesta pred katedralom sve je manje. Sinoć je vodstvo katedrale poslalo priopćenje u kojem između redaka izražavaju bojazan da je veličina prosvjeda na trgu ipak malo “too much” – jer, naime, broj posjetitelja katedrali se zbog prosvjeda osjetno smanjio, a zbog sigurnosnih razloga zatvoreni su i suvenirnica i restoran u katedrali. Inače, turističko razgledanje katedrale kosta 14 funti, a “gubitak” se od subote vjerojatno popeo na nekoliko tisuća funti. Ispočetka su se prosvjednički šatori i prateća infrastruktura planirali smjestiti na Paternoster Square, samo nekoliko metara dalje od katedrale, dakle ispod prozora Londonskoj burzi i investicijskoj banci Goldman Sachs. No, taj naum osujetila je činjenica da je Paternoster Square privatno vlasništvo, radi čega je policija prosvjednicima zabranila prilaz trgu te i danas dežura na barikadama.