Račun za spašavanje turističke sezone pod svaku cijenu pa i zatvaranjem očiju na realnost koronavirusa, među prvima su platile teretane i fitness centri.

U Dalmaciji ih je zbog pritiska rasta novooboljelih država preko noći zatvorila pa brže bolje povukla tu drakonsku mjeru nakon žestokih kritika o manjku dokaza pa i poziva na građanski neposluh, no šteta je učinjena.

Umjesto mjesta gdje se u zdravom tijelu gradi zdrav duh, teretanama je nalijepljena stigma rasadnika koronavirusa i to dok se biznis koji godišnje uprihodi 1,2 milijarde kuna već bori za preživljavanje.

Koliko im je pao posao u krizi, ima li mjesta za nove poslovne modele i pod kojim uvjetima mogu preživjeti ovu godinu, razgovaramo s vlasnikom lanca teretana FitnessOF i savjetnikom za poslovanje fitnessa Vanjom Rađenovićem Fijanom.

Vlasnik ste triju fitness centara, koliko je zbog korone pao promet?

U ožujku, travnju i svibnju, najudarnijim mjesecima koji nam generiraju dovoljno novca da preživimo ljeto, bio je lockdown. Orijentirali smo se online, svaki od trenera je vodio treninge putem interneta. Onda smo ušli u ljeto kad imamo smanjeni opseg posla, upola manje nego u ‘normalnim’ vremenima, no danas smo na 30 posto ukupnih kapaciteta. Putem Središnjeg državnog ureda za šport realizirali smo potporu za trenere, a razliku smo pokrili iz drugog dijela poslovanja, jednim većim poslom te prodajom i rentom opreme. Da nije bilo toga, ne znam kako bismo završili.

Kako gledate na mjere, odluku stožera da zatvori teretane u Splitu pa ih za par dana opet pusti u rad?

Kad morate rezati, onda ćete zabraniti sva okupljanja za koja mislite da su rizična. Je li jedna teretana u kojoj je istovremeno 50-ak ljudi rizična? Pa jest. No, ako nemate krovnu organizaciju koja štiti vaše interese Stožeru će biti najlakše tu udariti, pokriti svoju odgovornost i reći da su učinili sve u svojoj moći. Budimo realni, ceh ugostitelja je daleko jači od udruženja teretana na Facebooku ili zaleđa vjerskih institucija. Mi smo njima bili populistička mjera da nešto zatvore.

Kako danas izgleda vježbanje u teretani?

Sve što smo epidemiološki mogli poduzeti, to i činimo. Kod nas je svaka druga traka maknuta da se u kardio programu osigura razmak, prostor se kontinuirano čisti i dezinficira. Tijekom lockdowna nije bilo grupnih programa, a nema ih niti inače tijekom ljeta. Sad je naglasak na poluprivatnim treninzima na kojima je 2-3 ljudi. Ljudi koji sada dolaze u teretanu poduzimaju maksimalne mjere da se zaštite.

Tko dolazi? Pa neće doći oni koji se ne osjećaju dobro, za vježbanje morate biti zdravi. Puno se priča o vjerskim institucijama, činjenica je da je za ukupno zdravlje bitan i zdrav duh; netko nalazi utjehu i crkvi i vjeri, no to će biti dobrim dijelom stariji i bolesni, najrizičnije skupine koje uglavnom ne dolaze u teretanu. Također se zanemaruje da je u državu ušlo dva milijuna turista i da nam je populacija porasla za 50 posto. Što je sa zarazom u autobusima i javnim prijevozom? Kod nas svatko tko se digne sa sprave prska tu spravu i dezinficira, tek onda dolazi drugi.

Jedan ste od rijetkih koji je javno poručio da bi bilo bolje da vas država zatvori?

Inicijalno sam na grupu na Facebooku napisao neka nas zatvore! Na to su me uglavnom napali treneri koji rade privatne treninge jer zarade koliko odrade. Ali, vlasnici teretana shvaćaju da ako imate 30 posto prihoda, a 100 posto troška, barem ste 50 posto u minusu svaki mjesec. S naslovima da su fitnessi žarišta mi smo stigmatizirani, prosječnom čitatelju ostaje dojam da smo rasadnici bolesti. Oni koji puno i često vježbaju ne nasjedaju na to, no mnoge će odvratiti od dolaska. Fama o rasadnicima se reflektira da službeno radimo, prihodi su pali, a nemamo prava na potporu. Koju logiku imam radniku smanjiti plaću ako je on odradio svojih 8 sati? Do kada ćemo tako? Zato sam izjavio da ako nas već stigmatiziraju, neka nas onda zatvore i isplate, ne samo potporu, nego i izgubljenu dobit.

Je li pitanje trenutka da se takve mjere presele na kontinent? Kako vidite rasplet situacije?

Mislim da nema smisla sjediti i brinuti se, to neće donijeti dobro nikome. Pokušavamo biti proaktivni i pronaći nove poslovne modele da osiguramo priljev novca ne samo za svoju obitelj već i 20-ak obitelji koji o nama ovise.

Koliko prostora ima za nove poslovne modele, gdje ste ih pronašli?

U prvom redu to je najam opreme. Taj model vagali smo još prije nekoliko godina, s intencijom da servisiramo centre u razdoblju od siječnja do svibnja kada vlada nedostatak opreme. U lockdownu je najam zaživio u sasvim novom svjetlu; iznajmili smo bicikle, trake za trčanje, ‘benchove’, šipke, gumene podloške, girje, kao i zalihe nove opreme. U prodaji smo imali pakete – joga paket, pilates paket, crossfit paket. Ovisno o modelu, najam trake je bio između 500 do 1200 kuna mjesečno. Čak smo ljude koji žive u stanovima odbijali zbog buke, manjka prostora, ali i potrebe sastavljanja opreme u zatvorenom. Na kraju smo iznajmljivali samo tamo gdje smo mogli ući u garažu, kućama u prizemlju gdje su ljudi sami mogli unijeti opremu.

Trenutačno nam je vani 12 traka, prodali smo još nekoliko rabljenih, ali i novih modela u rasponu cijena od 35 do 70 tisuća kuna.

Namjeravamo transformirati svoj showroom, u fitness centar po satu na način da će se teretana moći unajmiti po satu, individualno. Teško mi je reći koliko smo kumulativno uprihodili. Ugrubo, prodaja kućnog seta porasla nam je 300 posto, no teško je precizno reći jer nam ranije taj segment nije bio u prvom planu. U zadnje vrijeme bilo je dosta upita koje smo i odbijali zbog količine posla, uglavnom se orijentiramo na hotelski i korporativni segment.

O čemu je riječ?

Korona je otvorila segment potražnje fitness opreme u charter kompanijama. Primjerice, oni koji unajme jahtu od 40 metara žele tijekom plovidbe imati opremu za vježbanje, u konkretnom slučaju traku za trčanje i orbitrek. Imali smo upite iz SAD-a za opremu na jednom brodu, u Dalmaciji se snima reality show o životu posade, ali su u zaštiti privatnosti išli tako daleko da nam nisu željeli otkriti ni koja im oprema treba. Odradili smo veliki posao s jednom osiguravajućom kućom koja je iskoračila u zdravstveni i segment rekreacije.

I bez korone u priči, koliko je isplativo danas biti u biznisu fitness centara? Ukupna industrija odvrti oko 1,2 milijarde kuna godišnje?

Budući da nas država ne prepoznaje, od propisa minimalnih tehničkih uvjeta, edukacije pa do porezne politike, većina centara rade kao sportski klubovi. FitnessOF kao grupa kao grupacija koja uključuje prodaju i fitnesse godišnje ostvari između 5 i 6 milijuna kuna prihoda.

Da smo standardni fitness koji isključivo ovisi o članarinama, nema šanse. Svoje prihode uredno prijavljujemo, no mnogi to ne čine. Zato ih banke ne prepoznaju pa je mnogima teško iskoračiti u daljnja ulaganja, renoviranje, ponuditi sigurnost svojim trenerima… Primjerice, nama u Hrvatskoj član u prosjeku plati četiri članarine godišnje, u Njemačkoj gdje je fitness reguliran ugovorna je obveza plaćanje članarine pohađali vi treninge ili ne pa centri mogu računati sa stabilnim prihodima.

Druga strana medalje vašeg posla je (ne)sklonost vježbanju, a to je kategorija s kojom se Hrvatska ne može pohvaliti.

Kao nacija smo druga najdeblja u Europi, no stvari se polagano mijenjaju, to me jako veseli. Čak je i korona promijenila stvari jer su se ljudi početli više kretati. Kad smo krenuli u posao 2002. u prosjeku je oko 1,3 posto naših ljudi vježbalo, danas je to oko 5 posto, u Zagrebu je možda desetak.

Prostora za napredak ima u povezivanju zdravstvenog segmenta i fitnessa jer ljudi različito doživljavaju kad im doktor kaže da počnu vježbati i uputi ih na određenu adresu, umjesto da sve ostane na papiru. Premalo koristimo autoritet bijele kute, no ni mnogi doktori ne vježbaju. Kako prihvatiti savjet pretilog doktora ili doktorice koji kaže – idi vježbati? Ideja je da odgajamo djecu da vježbaju od malih nogu. Nadam se da će i odgovorni u ovoj državi shvatiti koliko smo bitni za ukupno zdravlje.

Imate li informacija iz branše koliko je centara dosad propalo?

Mi smo ove godine otkupili opremu dvaju centara iz Zagreba. Događa se da propadaju fitnessi koji su, recimo tako, u sredini. ‘One-man-show’ centri su većinom preživjeli, koji rade u vlastitom prostoru, a opremu su kupili za gotovinu. Neslužbeno se zna da su mnogi radili i za vrijeme lockdowna i zaradili plaću.

Veći fitnessi, poput nas, u najmu, koji imaju ljude na plaći i kredite u otplati – oni su u problemima ako nemaju zalihe otprije. Znam za slučaj fitnessa u prostoru od 800 kvadrata kojem najmodavac nije htio smanjiti cijenu zakupa pa su nakon tri mjeseca morali staviti ključ u bravu zbog 150.000 kuna duga. Cijena zakupa koju trenutačno plaćamo premašuje našu zaradu koju imamo s 30 posto prihoda. Do kraja godine vidjet će se tko je uspio preživjeti lockdown i ljeto, sada kad ulazimo u jesen kad bismo inače mogli početi disati, opet raste neizvjesnost.

Ako nas zatvore i/ili se nastavi stigmatizacija, vjerujem da bi se do siječnja iduće godine polovica mogla zatvoriti. Preživjet će ‘one-man-showovi’, oni sa svojim prostorima ili korporacija koja ima zalihu.

Što biste poručili državi, članovima i kolegama?

Jedino optimizam i proaktivna politika mogu nas izvući iz ove situacije. Kad je država u pitanju, mislim da je teško bosti se s rogatim na ovaj način, poput pozivanja na građanski neposluh. Po meni je jedini put formiranje krovnog saveza s legitimitetom koji danas nemamo, a koji danas-sutra može imati lobistu. Bez lobiranja ništa ne možete. Nekome je ovo prilika, a nekome kraj. Kao i u životu, kad ti je dobro stvari se ne mijenjaju puno. Sad kad su nedaće mi poduzetnici imamo priliku za promjenu modela i novi početak, to je naša odgovornost. Mi imamo viziju, ideje i znanje. Ne treba nam država pomoći, samo nam nemojte otežavati.