Ivan Bogdanović, student je povijesti i filozofije na splitskom filozofskom fakultetu i slijep je od rođenja. Zbog života u malom selu Seoca u omiškom zaleđu naučio je da se sam mora izboriti za vlastiti samoboljitak uz mnoga odricanja te uz veliku pomoć svoje obitelji. Uz fakultetske obveze njegovu pažnju okupira organizacija druge studentske konferencije “I mi studiramo zar ne” kojoj je cilj senzibilizacija i upoznavanje javnosti sa problemomima studenata s invaliditetom.

Odakle ideja za organizaciju studentske konferencije I mi studiramo, zar ne?

Nakon što sam postao prvostupnik zaključio sam da se ne mogu isticati svojim studentskim ocjenama, one nisu brilijantne, shvatio sam da moram djelovati brzo i efikasno. Kako je Split još uvijek na početku otkrivanja prema studentima s invaliditetom smatrao sam da imam iskustva i da ga mogu prenijeti na ostatak studentske zajednice.

Koliko je trebalo za ostvarenje konferencije? Tko je sve pomogao i sudjelovao uz vas?

Za organizaciju prve konferencije trebalo je nekih tri mjeseca, pomogli su mnogi, od moga matičnog fakulteta i sveučilišta do studenata sa i bez invaliditeta. Podršku je pružila i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom te udruga „Zamisli“ te im se ovim putem javno zahvaljujem.

Koliko razumjevanja imaju studenti i kolege za vas unutar fakulteta?

Studenti imaju razumijevanja, ali i vi morate biti korektni. Ne smije vam se dogoditi da invaliditet koristite kad vam to odgovara, a kad bi vam više odgovaralo da vas se percipira kao osobu bez invaliditeta svoj invaliditet niječete.

S kakvim ste se problemima do sada susretali tijekom obrazovanja?

Postoje tri vrste problema: arhitektonski, problemi s literaturom te financiranjem iste i mentalni problemi. Arhitektonski problemi se manifestiraju kroz nedostatak zvučnih semafora na teritoriju grada Splita, ali i kroz poteškoće sa neadekvatno parkiranim automobilima koji često znaju stvarati poteškoće. Što se tiče problema s literaturom i  financiranjem iste oni se manifestiraju kroz nedostatak jedinstvene zbirke literature u e-formatu koja bi u bitnome olakšala studiranje slijepim studentima. Slijepi nisu ravnopravni, moraju najprije knjigu skenirati, prepraviti skenerske greške pa tek onda početi učiti. A o problemima s udžbenicima na brailleovom pismu tokom osnovnoškolskog obrazovanja neću ni govoriti, cijena kompleta udžbenika na brailleovom pismu za jednu školsku godinu kreće se i do 8 tisuća eura. Zbog toga slijepi osnovnoškolac nikada neće imati sve udžbenike na svojoj školskoj klupi. Mentalni problemi su problemi koje su često nametnule same osobe s invaliditetom. Nalazimo se u začaranome krugu. Oni se od straha od stigmatizacije i predrasuda ne eksponiraju u dovoljnoj mjeri, a s druge strane predrasude se ne ruše jer se mali broj osoba s invaliditetom eksponira u javnosti na pravi način.

Kakvi poslovi vas zanimaju? Gdje se vidite u budućnosti?

Iako sam pri kraju studija i postati ću ako bude sve u redu profesor povijesti i filozofije, ne vidim se u školi. Volio bi raditi ili u nekom uredu za studente s invaliditetom, ili negdje gdje ću moći pomagati savjetima buduće studente.

Što se po Vvašem mišljenju još može učiniti kako bi se javnost upoznala s problemima mladih s invaliditetom?

Postoji mnoštvo koraka: od organizacija ovakvih konferencija do različitih performansa na javnim gradskim površinama. No da bi to uspjeli treba najprije osvijestiti osobe s invaliditetom da se one trgnu i zajedno počnu mijenjati najprije same sebe, onda svoju bližu okolinu te tek onda kvart, grad, državu.