Europska unija, nastala na ideji da će ekonomski boljitak ugasiti porive za sukobima i ratovima ako će njezini građani solidno živjeti, ima još itekako puno posla na tom polju. Razlike među članicama su iznimne; plaće u najsiromašnijim država zaostaju čak 11 puta za najbogatijima, a Hrvatska je, očekivano, gotovo pri dnu ljestvice.

Gledajući bruto medijalne nadnice po satu, iznos koji ostvari polovica zaposlenih radnika ili manje, iz Eurostatovih brojki za 2018. (zadnje dostupne) može se iščitati upozorenje koje baca novo svjetlo na problem konvergencije.

Covid će promijeniti sve

Najvišu medijalnu plaću u listopadu 2018. imali su radnici u Danskoj koji su za sat svog rada bili plaćeni 27,2 eura. Slijede Luksemburg s 19,6 eura, dok je na trećem mjestu Švedska s 18,2 eura po satu. Radnik u Belgiji i Irskoj po satu je plaćen bruto 18 eura, uz bok Finskoj sa 17,5 te Njemačkoj sa 17,2 eura.

Na suprotnoj strani ljestvice uglavnom su novije članice, među kojima i Hrvatska, ali ima i ‘starih’. Najslabije su za rad plaćeni radnici u Bugarskoj, 2,4 eura po satu, potom Rumunjskoj s 3,7 eura te Mađarskoj i Litvi gdje je sat rada 4,4 eura. Latvijski radnik plaćen je 4,9, poljski 5 eura.

Slijede Hrvatska i Portugal gdje je bruto satnica bila identična – 5,4 eura, vrlo blizu slovačkih 5,6 eura. Pritom treba podcrtati da se brojke odnose na godinu kada gospodarstvo EU raste petu godinu zaredom, 2,1 posto (1,9 u eurozoni).

Dobri trendovi nastavit će se 2019. prije nego epidemija Covida-19 unese neizvjesnost poslodavcima i radnicima što će za mnoge donijeti gubitak radnih mjesta i pad primanja. Plaća međutim, ne znači puno, izvan konteksta troškova života.

Uzmu li se oni u obzir i važe kupovna moć koju medijalna nadnica može donijeti, razlike se ipak bitno smanjuju. Izražene standardom kupovne moći (PPS), koji eliminira razlike u razinama cijena među članicama, najviša nacionalna bruto medijalna plaća tada je 4 puta veća od one najmanje.

Egzodus u bogatije

I u tom slučaju, mjereno PPS-om, najbolje će biti radnicima u Danskoj (19,2), Njemačkoj (16,1), Belgiji (15,7) i Luksemburgu (15,1), slijede Švedska i Nizozemska.

Najslabije plaćeni su zaposleni u Bugarskoj (4,6), Portugalu (6) i Latviji (6,4), slijede Litva, Mađarska, Rumunjska, Slovačka pa onda Hrvatska. Usporede li se, primjerice, Hrvatska i Portugal u kojima je medijalna satnica ista, analiza po kupovnoj moći pokazuje da se s istom plaćom više toga može kupiti u Hrvatskoj jer su razine cijena niže.

Dok nam usporedba s nekolicinom zemalja ide u korist, kao i primjerice, podaci da po udjelu niskih plaća u ukupnima stojimo bolje od Irske ili Njemačke, brutalne brojke o razlikama u plaćama ne mogu se sakriti. To su uostalom pragmatično zaključile tisuće građana koje su se od ulaska u EU do danas iselile u Njemačku, Irsku, Austriju i druge zemlje s boljim standardom života.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, od ulaska u EU 2013. godine iz Hrvatske je iselilo oko 229 tisuća ljudi, no demografi procjenjuju da je realno stanje puno lošije, između 350 i 400 tisuća ljudi. Istraživanja pokazuju da plaće nisu jedini pa čak ni prvi razlog pakiranja kovčega za život u inozemstvu, već da su to ukorijenjene društvene nepravde; korupcija, pravna nesigurnost, nepotizam i nemoral političkih elita.

Budući da Hrvatska tu nije napravila veći (ako i ikakav) pomak zadnjih godina, izvjesno je da bi se iseljavanje moglo nastaviti nakon što Europa pod kontrolu stavi epidemiju Covida-19 i ponovno otvori granice.