Za sanaciju šteta od potresa, koje samo u Zagrebu premašuju 10 posto BDP-a, nužna će biti europska sredstva, no ona imaju rok trajanja 18 mjeseci.

Je li to dovoljno i na koliko Hrvatska može računati iz EU razgovaramo sa zastupnikom Europskog parlamenta Karlom Resslerom (HDZ) koji je nedavno imenovan izvjestiteljem za europski proračun.

Europski parlament usvojio je Rezoluciju o ublažavanju posljedica potresa u Hrvatskoj. Koja su konkretno vaša očekivanja od rezolucije u praksi (od EK i od Vlade RH)? Na koliko Hrvatska u najboljem slučaju može računati novca?

Uz solidarnost i podršku Hrvatskoj, Rezolucija poziva Komisiju da u suradnji s hrvatskim institucijama osmisli brz način financijske i druge pomoći kako bismo osigurali obnovu i oporavak pogođenih područja. U tom kontekstu, dokument koji je rezultat rada svih hrvatskih eurozastupnika, također traži fleksibilnost Komisije u odobravanju Plana oporavka.

Najznačajnija sredstva za obnovu primit ćemo kroz Europski fond solidarnosti, koji jasno propisuje uvjete korištenja i iznos pomoći. Za sanaciju posljedica zagrebačkog potresa isplaćeno nam je već 684 milijuna eura, a za obnovu od potresa na Banovini kroz isti Fond očekujemo iznos od oko 5% ukupne štete. Preduvjet je popisivanje štete koje je u tijeku.

Dobar dio sanacije financirat će se sigurno i kroz ostale europske izvore. I inače 80% svih javnih investicija u Hrvatskoj dolazi upravo iz europskih fondova. Jasno je da europska sredstva neće moći pokriti sve troškove revitalizacije potresom pogođenih krajeva. Međutim, budimo toga svjesni, ona će biti važan doprinos obnovi. Ključno je da se obnova ne ograniči samo na rekonstrukciju razrušenih građevina nego da se prione i obnovi života u kraju koji nažalost još od Domovinskog rata gospodarski i demografski zaostaje.

U rezoluciji se poziva EK da razmotri produljenje 18-mjesečnog roka za korištenje sredstava iz Fonda solidarnosti u slučaju snažnog i razornog potresa. Prihvati li to Komisija, što će to značiti za Hrvatsku?

Premda Fond solidarnosti trenutačno jednako tretira sve prirodne katastrofe, jasno je da postoji suštinska razlika u sanaciji potresa u odnosu na sanaciju primjerice poplave ili požara. To se svakako očituje i u roku za korištenje sredstava koji iznosi 18 mjeseci, što jednostavno nije primjereno vrijeme za sustavnu rekonstrukciju i dugoročnu obnovu. Stoga smo zatražili da se napravi distinkcija između potresa ovakve razorne snage i ostalih prirodnih katastrofa te razmotri produljenje roka za korištenje sredstava, za što je potrebna izmjena posebne Uredbe o Fondu.

Drama oko donošenja proračuna za razdoblje od 2021.-2027. okončana je ‘pet do 12’ uz velik ustupak Mađarskoj i Poljskoj da će se povlačenje novca uvjetovati poštivanjem vladavine prava, no tek nakon što to utvrdi Sud EU i za projekte ugovorene u novoj perspektivi. Jeste li zadovoljni takvim raspletom? Jesu li time pod tepih gurnuti krucijalni prijepori članica koji bi se kasnije mogli pokazati još većim problemom?

Prevladala je svijest o tome da je snažan i brz oporavak važniji od međuinstitucionalnih razmirica ili pojedinačnih interesa. Dogovorili smo povijesni paket oporavka od više od 1800 milijardi eura. To je ključno, a to je bilo neodvojivo povezano s dogovorom o uvjetovanju korištenja europskih sredstava s poštivanjem vladavine prava.

Rekordne iznose europskih sredstava logično treba pratiti učinkovita kontrola trošenja. To je bio ključni cilj i zato su se države članice, kao i Parlament usuglasili oko mehanizma koji će zaštiti vladavinu prava i europski proračun od prijevara.

Dogovor o Paketu oporavka, što uključuje i Višegodišnji financijski okvir, iznimno je važan i za Hrvatsku. Imamo na raspolaganju više od 24 milijarde eura – dvostruko više nego u prošlom sedmogodišnjem razdoblju – koje će morati biti usmjerene na oporavak, kao i digitalnu i zelenu tranziciju. To je ogromna prilika koju ne smijemo propustiti, osobito u pogledu digitalizacije. Naša uspješnost u tom zadatku će uvelike oblikovati položaj Hrvatske u svijetu i Europi nakon pandemije, koja je ubrzala digitalizaciju naših života.

Kada digitalna ekonomija raste sedam puta brže od ostalih grana, jasno je da digitaliziranje javne uprave i gospodarstva nije pitanje izbora nego pitanje nužnosti ako želimo biti otporni i ravnopravni u eri u kojoj živimo.

Otvoreno je ostalo pitanje financiranja oporavka odnosno kako će se sanirati zajednički troškovi borbe protiv Covida-19, kako će funkcionirati garancije dugova, verifikacije i pravedna raspodjela troškova. U kojem smjeru vidite rješenja?

Najveća europska investicijska injekcija financirat će se zaduživanjem Europske komisije na financijskim tržištima pod uvjetima povoljnijim od gotovo svih država članica, koje bi se trebalo otplatiti između 2027. i 2058.

Kao proračunski izvor uveden je novi nacionalni doprinos na temelju nerecikliranog plastičnog ambalažnog otpada, a kroz prvu polovicu ove godine Komisija će predložiti i prijedloge novih izvora prihoda, u području trgovanja emisijama i mogućim porezom za najveće digitalne kompanije.

Glavni okvir je već uvelike dogovoren, ali rasprava i pregovora o prijedlozima će sigurno biti jer je važno da se dogovore svi detalji realnog plana otplate. Hrvatska će u svakom slučaju biti na neto dobitku.

Kad je migrantska kriza u pitanju; Frontex se povlači iz Mađarske, u Grčkoj se sumnjiči za sudjelovanje u ‘push backovima’, Human Rights Watch traži reakciju EU-a za Hrvatsku zbog nasilnih vraćanja migranata u BiH… Istodobno, Institut za migracijske politike (ICMPD) predviđa da će zbog Covida 19 još više izbjeglica i migranata pristizati u Europu. Kako komentirate situaciju? Jesu li temeljne europske vrijednosti pale na testu migrantske krize?

Pitanje migracija je postalo jedno od ključnih pitanja kako Hrvatske, tako i modernog svijeta te svi društveni, demografski i gospodarski trendovi u Europi i njezinom okruženju pokazuju da se to neće promijeniti. Prije šest godina, dva milijuna ljudi je stiglo na obale Europe u bijegu od rata ili potrazi za boljim životom.

Migracijski pritisak danas nije toliko intenzivan, ali se nastavlja. To posebno osjećamo mi, Hrvatska, kao i primjerice Grčka. Za razliku od velike migracijske krize 2015. i prijedloga zajedničke migracijske politike 2016., danas postoji svijest da je ne samo moguće, nego i da je nužno zaštititi europsku granicu, kao i da se stihijske nezakonite migracije ne smiju tolerirati.

Novi prijedlog Europske komisije, tzv. migracijski pakt na kojem radim u najužem timu Europske pučke stranke, izlazak je iz petogodišnje pat pozicije. Moj stav je ovdje potpuno jasan. Bit ćemo humani prema svima koji bježe od ratnih sukoba, razumijemo želju za boljim životom u uređenim europskim društvima, no odlučni smo prema svima onima koji zloupotrebljavaju sustav azila ili profitiraju na krijumčarenju i trgovanju ljudima.