Mirovinski fondovi ušli su u ovu godinu s imovinom vrijednom 98,12 milijardi kuna i s prosječnim prinosom ostvarenim u 2018. od oko tri posto, između 2,6% i 3,3%. S dosadašnjim tempom uplata doprinosa i razinom prinosa, u travnju će štednja u drugom stupu premašiti vrijednost od stotinu milijardi kuna, što je znatan kapital čija se društvena vrijednost tek treba pokazati i opravdati.

Kako piše Večernji list, Hrvatska godišnje za mirovine izdvaja oko 40 milijardi kuna, što znači da privatna mirovinska štednja zasad može pokriti dvije i pol godišnje vrijednosti mirovina. No, taj će se novac usmjeravati u mirovine tijekom godina kako bi se njime pojačala primanja iz prvog stupa.

Devetnaest godina od početka rada fondova drugog stupa i usmjeravanja pet posto doprinosa u privatnu mirovinsku štednju, tek ćemo ove godine dobiti prvi znatniji broj umirovljenika koji su štedjeli u drugom stupu te dobiti priliku vidjeti učinke učinjenog. Za razliku od javnog mirovinskog sustava, čija je glavna odlika solidarnost, u privatnom bi trebala postojati čvrsta veza između uplata i iznosa mirovina.

Tko uplaćuje više i štedi dulje trebao bi imati i veću mirovinu, no stručnjaci koji se bave mirovinskim sustavom smatraju da će i nakon dva desetljeća štednje tek trećina osiguranika drugog stupa osjetiti pozitivne efekte privatne štednje te će im kombinirana mirovina iz dva stupa biti veća nego što bi bila bez drugog stupa.

Prema tim procjenama, idućih desetak godina za sedam od deset novih umirovljenika javni mirovinski sustav i nadalje će nuditi sigurniju starost i veća primanja – što puno govori i o cjelokupnoj gospodarskoj situaciji u zemlji te (ne)efikasnosti domaće političke i ekonomske elite.

Petina hrvatskih umirovljenika smatra se siromašnima, prosječna mirovina pala je ispod 40 posto plaće, a projekcije pokazuju da će padati i dalje. Hrvatske su mirovine male dobrim dijelom i zato što je broj umirovljenika gotovo izjednačen s brojem zaposlenih. Stanje u javnom mirovinskom sustavu takvo je da je samo petina sadašnjih umirovljenika zaradila svoje mirovine, odnosno njihov iznos potpuno je pokriven uplatama tijekom radnog vijeka, dok ostalih 80 posto koristi neki od benefita solidarnog sustava. Jedni su tijekom radnog vijeka bili prijavljeni samo na minimalac pa bi im mirovina bila tri ili četiri puta niža nego što jest da ne postoji zaštićeni minimum; drugi koriste pogodnosti rezervirane za povlaštene skupine građana (ratni veterani, političari…), treći su otjerani u prijevremenu mirovinu u ranim pedesetim godinama života te su dulje u mirovini nego što su radili. Dva desetljeća hrvatske tranzicije obilježena su masovnim otkazima, niskim primanjima i općenito sporim rastom plaća te dugom recesijom, zbog čega je i drugi stup slika i prilika sredine u kojoj djeluje.

Procjenjuje se da je prosječni član drugog stupa u proteklih 19 godina mogao na svom računu skupiti između 130.000 i 140.000 kuna – što je premalo da značajnije poveća vrijednost mirovine. Drugi stup preslab je da bi na sebe preuzeo sav trošak budućih mirovina, preuzet će otprilike četvrtinu, no ta četvrtina za veliku je skupinu zaposlenih premala da bi nadjačala pogodnosti koje ljudi crpe iz javnog mirovinskog sustava. Za neku pristojniju mirovinu i sigurniju starost štednja iz prvog stupa iz prethodna dva desetljeća trebala je biti oko 750.000 kuna, no kako stvari stoje s našim gospodarstvom, toliku ušteđenu svotu prosječno plaćeni hrvatski radnik neće moći skupiti ni da radi 40 godina.

Cijeli članak pročitajte ovdje.