I ulazak u zadnju godinu drugog desetljeća ovoga milenija iznova je protkan problemom poljoprivrede. Ako tome pridodamo i priče o raznim exitima, koje se okončavaju time da će doći od smanjenja dosadašnjih izdašnih potpora tradicionalnim sektorima kao što je i poljoprivreda, neupućenima se polako uvlači strah pod kožu.

Što će se to dogoditi, ili još bolje – što mi, kao mala država, trebamo učiniti da posljedice budu što manje. Kako ćemo odgovoriti i na sve druge moguće zahtjeve, kojima je zajedničko “klimatska katastrofa” i onda “neminovna migracija potaknuta glađu”? Pomalo umirujuće dolazi izjava ministrice poljoprivrede da će Hrvatskoj iz EU za razdoblje od 2021. do 2027. biti na raspolaganju oko 4,61 milijardu eura, ali uz još nedefinirane uvjete trošenja.

Prva pitanja koja se pojavljuju kod osoba koje ne prate redovito zbivanja u poljoprivredi jest tko puni EU proračun, te drugo, tko ga najvećim dijelom troši? Jednostavno, EU proračun najvećim dijelom pune razvijene članice, ali ga one i najvećim dijelom prazne. A periferne države takmiče se između sebe i unatoč naizgled velikim potporama, poljoprivredno zaostaju. I ne zaboravimo, novac iz EU proračuna istodobno je i novac hrvatskih poreznih obveznika s kojim moramo dobro gospodariti.

Drugo pitanje koje se često pojavljuje u raspravama jest da uz toliko do sada uloženog novca poljoprivredna proizvodnja stagnira ili se čak smanjuje, tako je vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje 90-ih godina iznosila 32 milijarde kuna, a 2016. samo 15,5 milijardi, dok je istovremeno u poljoprivredu od 2005. do 2016. plasirano oko 40 milijardi kuna poticaja, pa se s pravom možemo zapitati kako je moguće da smo proizvodnju uspjeli prepoloviti. Ali se i drugi pitaju što bi se dogodilo s poljoprivredom bez te izdašne potpore, kako domaće, tako i one iz EU.

Iracionalno trošene potpore
Odgovor je, kao i pitanje, moguć jedino hipotetski, a i svaki je prihvatljiv jer je teško provjerljiv. Malo je onih, a jedan sam od njih, koji će javno izreći da se ništa strašno ne bi dogodilo jer su potpore, ili bolje rečeno najveći dio njih, često bile iracionalno utrošene. Štoviše, za većinu njih i nije predviđena kontrola učinkovitosti nego samo tehničke ispravnosti tj. zadovoljenja kriterija dobivanja sredstava.

I nerijetko je istina da potpore, a ne poticaji “uljenjuju proizvođače”, umjesto da proizvođači sami nešto učine. A koliko su uspjele zaustaviti demografsku devastaciju ruralnog prostora, svjedočimo svakim danom. Koliko je bitno promišljati budućnost pa i poljoprivrednu, pitamo se i posljednjih mjeseci kod rasprava o novoj strategiji hrvatske poljoprivrede, a ni na one stare nismo pronašli odgovore.

Za početak, odredimo jasan cilj poljoprivrede, koji je samo jedan. Predlažem da to bude povećanje poljoprivredne proizvodnje, barem do razine samodostatnosti za veliki dio poljoprivrednih proizvoda te povećanje proizvodnje za izvoz u proizvodima kod kojih možemo postići i postižemo konkurentnost, cjenovnu i/ili kakvonosnu, na globalnom tržištu. Sve drugo je posljedica odnosno refleksija postizanja toga cilja.

I prehrambena sigurnost, i očuvanje prostora, i zaustavljanje demografskog egzodusa, i jačanje prehrambene industrije, i povoljnija vanjskotrgovinska razmjena. Da bismo to postigli, odlučimo se koji su to proizvodni organizacijski oblici kojima ćemo taj cilj postići. Smatram da su to i velika, postojeća gospodarstva te obiteljska poljoprivredna gospodarstva, međusobno poslovno povezana, ali i većim dijelom u poslovnom odnosu s većima, odnosno prehrambenom industrijom.

Oblik, model i jakost poslovnog povezivanja su nebitni, ali je važno da se ostvari cilj “i malo je veliko”. Na žalost, već sada je sužen prostor za proizvodno manje proizvođače, koji su čak već i nestali! Sljedeće bitno pitanje koje traži odgovor je kakvu poljoprivredu želimo. Industrijsku i/ili organsku? Možda je ovo i najosjetljivije pitanje jer još uvijek nemamo odgovor što će se dogoditi u sljedećih tridesetak godina u pogledu klimatskih promjena.

Kakvi će biti globalni odgovori na izazove? Kolike će inicijative iz EU biti podržane od ostatka vrlo heterogenog svijeta? Najjednostavnije je, a za to neki navode mnoštvo opravdanih razloga, Hrvatsku proglasiti ne samo GMO-free nego i Only Organic državom. I vratiti se autohtonim sortama, vrstama i pasminama daleko otpornijima nego laboratorijski uzgojenima.

Regionalizacija proizvoda
Ipak, realno je i očekivano da na polovici proizvodnih površina zadržimo industrijski kontroliranu proizvodnju, a na drugoj polovici imamo organsku proizvodnju s tendencijom povećanja organske. Tempo povećanja organske poljoprivredne proizvodnje ovisit će o mnoštvu čimbenika, kako domaćih tako i globalnih.

Hrvatska je bogata proizvodnim različitostima i potrebno je za svaku poljoprivrednu granu odrediti proizvodnje, odnosno proizvode, koji najbolje koriste tradiciju proizvodnje, proizvodne resurse, klimatske promjene te za koje postoji tržna potražnja. Sukladno tome, završimo nikada započetu regionalizaciju za odabrane proizvode, zonirajmo proizvodnju i proizvođače te na taj način dajmo poticaj umrežavanju proizvođača, ali i smanjenju mnogih fiksnih troškova kroz zajedničku uporabu u proizvodnom procesu (strojevi, skladišta, hladnjače, transfer znanja itd.).

Kada smo jednostavno postavili ovaj zamišljeni model, raspoloživa sredstva kolika god nominalna bila, ciljano usmjerimo, vodeći strogu kontrolu utroška sredstava te kontrolu samog tehnološkog procesa. I tada dva i dva mogu biti u konačnici i pet, a ne kao do sada, najčešće tri.