Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak podnijela je Izvješće o radu za 2021. godinu u kojem navodi da se najviše obraćanja pravobraniteljici odnosilo na područje socijalne zaštite. Slonjšak kaže kako je područje socijalne zaštite tradicionalno najintenzivnije po broju zaprimljenih pritužbi i obraćanja građana Uredu pravobraniteljice.

Sustav socijalne zaštite
“Naše društvo još uvijek nije doživjelo preobrazbu prema inkluzivnosti u punom smislu te riječi, pa je i očekivano da se osobe s invaliditetom na neki način gura prema socijalnim naknadama i potporama.

Osobe s invaliditetom su među najranjivijim kategorijama kada govorimo o siromaštvu, ali i kada govorimo o ostvarivanju njihove neovisnosti, samostalnosti, pristupu društvenim resursima. Posredno intenzitet obraćanja u području socijalne zaštite obrnuto je proporcionalan dostignutim standardima ljudskih prava i socijalne inkluzije”, ističe pravobraniteljica i navodi da je u užem smislu, prošla godina bila godina interesa za promjene koje je trebao donijeti najavljeni novi Zakon o socijalnoj skrbi, te su imali niz aktivnosti vezanih uz buduća zakonska rješenja.

Davali su preporuke, predlagali, održavali sastanke, sve kako bi postigli izmijene nekih loših zakonskih rješenja.”Uspjeli smo u dijelu koji se odnosi na osobnu invalidninu koja je trenutno najveća socijalna naknada koju ostvaruju osobe s najtežim invaliditetom.

Prema novom Zakonu o socijalnoj skrbi ta naknada od 1750 kuna sada je lišena bilo kakvog imovinskog ili dohodovnog cenzusa, odnosno osoba je može ostvariti samo na osnovi težine svog invaliditeta neovisno o tome prima li plaću, mirovinu ili ima neki drugi izvor prihoda”, kaže Slonjšak i navodi da se drugo izazovno područje u sustavu socijalne zaštite odnosi na usluge koje su nužne djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

To se odnosi na usluge rane intervencije u djetinjstvu, psihosocijalne podrške, usluge pomoći u kući i sl. “Nismo zadovoljni niti zakonskim rješenjima za njihovo ostvarivanje budući da su za neke od tih usluga određeni prestrogi cenzusi, a najviše brine nedostupnost tih usluga. Pritužbe nam ukazuju na to da su za pojedine usluge dugačke liste čekanja, za neke rehabilitacijske usluge nema dovoljan broj pružatelja, a nadležno ministarstvo ne sklapa nove ugovore o međusobnoj suradnji kojima bi na nekih način usluge ušle u sustav.

U pojedinim područjima države uopće nema potrebnih usluga za osobe s nekim specifičnim vrstama invaliditeta npr. Autizmom”, kaže Slonjšak i ističe da kada se sagleda cjelokupna potreba osoba s invaliditetom, čini se da je najlakše dati novčanu naknadu iako ona neće riješiti bitne izazove s kojima se susreću osobe s invaliditetom.

“Danas imate situaciju da osobe s težim i teškim invaliditetom imaju pravo na naknade, dok svi oni s manjom razinom ne ostvaruju nikakve naknade iako i oni imaju specifične potrebe i troškove zbog invaliditeta, a ne mogu ih podmiriti.

Mi moramo uložiti daleko više napora kako bismo im olakšali pristup obrazovanju i radu, stambenom zbrinjavanju, ranoj intervenciju u djetinjstvu, trebamo razvijati mobilne i dostupne usluge svakome u njegovom domu koje će omogućiti da se izbjegne institucionalizacija, odnosno osigura najveća moguća kvaliteta života i uključenost u zajednicu”, smatra Slonjšak te navodi da se stanje po pitanju zapošljavanja nije bitno popravilo te da su se i zaposlene osobe s invaliditetom zbog epidemije suočavale s poteškoćama i neizvjesnošću na radnom mjestu.

“Nedvojbeno je da se na državnoj i drugim razinama provode politike i poduzimaju mjere kojima se nastoji potaknuti zapošljavanje osoba s invaliditetom, i u odnosu na osobe s invaliditetom i u odnosu na poslodavce. Međutim, brojke i dalje pokazuju da osobe s invaliditetom nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada zbog različitih razloga.

Negativni stavovi i predrasude na temelju kojih se osobe s invaliditetom smatra teretom za društvo još su uvijek prisutni u društvu. I dalje su prisutni ponižavajući stereotipi prema osobama s invaliditetom zbog kojih im se ograničavaju ili isključuju prava u svim segmentima života, uključujući zapošljavanje i rad.

Unatoč postojanju zakonodavnog okvira, jednako dostupna i učinkovita zaštita od diskriminacije u ovom trenutku ne postoji, a osobe s invaliditetom toga su svjesne. Javljale su nam se osobe s invaliditetom koje ne žele otvoreno razgovarati o svom invaliditetu, bojeći se diskriminacije.

Diskriminacija je nezakonita pojava i negativno utječe na korištenje prava na osnovi invaliditeta koja pridonose izjednačavanju mogućnosti”, objašnjava pravobraniteljica i dodaje da se u vezi natječajnih postupaka, osobe s invaliditetom, koje su se pritužile Uredu, većinom uvjerene da je zapošljavanje netransparentno i da se pogoduje određenim kandidatima.

Nedostatak jasnih kriterija
“Pritužbe iz 2021. i dalje potvrđuju da je pravo prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima teorijsko i iluzorno pravo koje se u praksi ne realizira. Prema sadašnjem zakonskom uređenju pravo prednosti pri zapošljavanju je podložno manipulacijama na štetu osoba s invaliditetom.

Uočili smo da gotovo sve pritužbe o nemogućnosti ostvarenja prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima ukazuju da je razlog tome i bodovna manipulacija u natječajnom postupku koju je nemoguće dokazati. Utvrdili smo da nedostaju jasni kriteriji vrednovanja u odnosu na radno mjesto.

Kroz pritužbe uočavamo da su stavovi komisija u natječajnim postupcima problem koji žurno treba rješavati ukoliko želimo zapošljavanje osoba s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi i bez diskriminacije. Stavovi komisija u natječajnim postupcima utječu na ocjenu kandidata koja bi trebala biti što objektivnija.

Na to smo upozoravali u izvješću i prethodnih godina”, ističe Slonjšak i nadodaje kako često izneseno mišljenje članova komisija odražava negative stavove prema osobama koje imaju određene zdravstvene teškoće ili invaliditet imputirajući im nesposobnost kao opravdanje uskraćivanja jednakih mogućnosti i prilika za zapošljavanje i rad.

“Tržište rada postalo je sve zahtjevnije. Danas je tržište rada utemeljeno na obrazovanju, znanjima i inovacijama, ali kada govorimo o zapošljavanju osoba s invaliditetom i dalje je prvenstveno naglasak na onome što osoba zbog invaliditeta ne može raditi pa i onda kada ima sve kompetencije za radno mjesto.

Ljudi u svom poslu pronalaze osjećaj smisla, ulogu u društvu i osjećaj neovisnosti. Rad nije samo obaveza nego jedno od osnovnih ljudskih prava zbog utjecaja koje ima na ljudsko dostojanstvo i to ne samo kao mogućnost stjecanja sredstava za život već i mogućnost da čovjek ostvari svoje osobne potencijale, razvija se i napreduje i bude uključen u društvo.

Sudjelovanje u životu zajednice
Stoga nemogućnost da se pristupi otvorenom tržištu rada ili zadrži na njemu ima široke posljedice za pojedinca i društvo. Ostvarivanje prava na rad je zbog svega toga još značajnije za osobe s invaliditetom kao preduvjet ostvarivanja ostalih prava, usluga i mogućnosti koje u svojoj ukupnosti omogućuju aktivno i punopravno sudjelovanje u životu zajednice.

U suprotnom, osobe s invaliditetom su primorane živjeti nametnutim načinom života, ovisne o socijalnim naknadama koje su nedostatne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i potreba koje proizlaze iz invaliditeta, a kamoli za one sitnice za koje često kažemo da život znače”, zaključuje pravobraniteljica za osobe s invaliditetom