Nerazumijevanje, predrasude i diskriminacija često su pojmovi koji se povezuju s osobama s invaliditetom. Tu sudbinu često dijele i mladi s invaliditetom, a što se događa na tržištu i u sustavu obrazovanja najbolje zna pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak.

Kako objašnjava, radni potencijal osoba s invaliditetom i dalje je zapostavljen, a najbolji način da se otklone predrasude je sama zaposlena osoba s invaliditetom sa svojim znanjem i vještinama na radnom mjestu.

Kakav je položaj mladih osoba s invaliditetom danas na tržištu rada i možemo li tu govoriti o pojmu dvostruke diskriminacije?

Mlade osobe s invaliditetom dijele „sudbinu“ svih mladih osoba na tržištu rada, s time da zbog invaliditeta često nailaze na predrasude, a posebice ako se radi o potrebi omogućavanja razumne prilagodbe tijekom provođenja natječajnih postupaka i na radnom mjestu kako bi svoje radne zadatke obavljali ravnopravno u odnosu na ostale zaposlenike. Na potrebu razumne prilagodbe još uvijek se u velikoj mjeri gleda kao na traženje povlaštenog tretmana. Dodatni problem stvara neusklađenost obrazovanja s potrebama tržišta rada, pa tako imamo situaciju da mladi s invaliditetom često godinama budu u evidenciji nezaposlenih više zato što nemaju odgovarajuće obrazovanje, zanimanje i vještine nego što bi se radilo o predrasudama. Jedan od problema svakako čini diskriminacija osoba s invaliditetom pri zapošljavanju. Diskriminacijski stavovi komisija u postupcima zapošljavanja koje iz vlastitog viđenja nečijeg invaliditeta procjenjuju sposobnosti kandidata koji je osoba s invaliditetom potpuno zanemarujući stručne kompetencije za radno mjesto koje osoba posjeduje, predstavljaju česti razlog obraćanja osoba s invaliditetom pravobraniteljici i veliku prepreku pri ulasku na tržite rada. Jedina tema razgovora tijekom intervjua za posao često je isključivo invaliditet, a ne obrazovanje, ocjene, radno iskustva i motivacija osobe za konkretno radno mjesto.

Prema Vašim riječima na kraju 2018. u Registru osoba s invaliditetom, bez onih s profesionalnom nesposobnošću, 170.556 tisuća je osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi, a od toga tek nešto više od 5 tisuća aktivno traži zaposlenje. Što dovodi do takvog nesrazmjera?

Nedvojbeno je da je od strane sustava zapostavljen ogroman radni potencijal osoba s invaliditetom. U Republici Hrvatskoj imamo veliki nesrazmjer između broja osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi i broja osoba s invaliditetom koje aktivno traže posao. Osim toga, već godinama imamo izuzetno visok broj osoba koje su izvan radnog odnosa zbog profesionalne nesposobnosti za rad odnosno djelomičnog gubitka radne sposobnosti. Preostale radne sposobnosti koje posjeduje ova kategorija osoba u potpunosti su zanemarene, ali jednako tako i radni potencijal osoba s invaliditetom u radno aktivnoj dobi koje su izvan radnog odnosa. Jedino se kroz postupke profesionalne rehabilitacije može u potpunosti utvrditi u kojoj mjeri su ove osobe zapošljive na tržištu rada ili bismo kroz ove postupke osnaživanjem radnih i drugih sposobnosti mogli očekivati njihovo uspješno zapošljavanje, ali i ono što se često zapostavlja, omogućiti zadržavanje zaposlenja za sve one osobe kod kojih invaliditet nastupi tijekom radnog vijeka. U slučajevima gdje invaliditet nastupa tijekom radnog vijeka, nerijetko svjedočimo otkazima, iako bi se uslugama profesionalne rehabilitacije primjerice kroz stručnu podršku na radnom mjestu omogućilo mnogim osobama zadržavanje njihovog zaposlenja. Veliki broj poslodavaca s ovim mogućnostima nije upoznat. Osim već spomenutog problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine neutemeljene predrasude i diskriminacija osoba s invaliditetom pri zapošljavanju i na radnom mjestu te prepreke iz okoline s kojima se svakodnevno suočavaju (npr. neprilagođen prijevoz, nepristupačnost radnog mjesta, uskrata razumne prilagodbe i slično). Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju njihov položaj npr. još uvijek nemamo zakonski uređen institut radnog asistenta. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti. Konstantno upozoravamo na problem nedostatka programa socijalnog uključivanja iako za njima itekako postoji potreba. Budući da provođenjem ovih programa uklanjamo prepreke za pristup tržištu rada i da možemo očekivati zapošljavanje osoba s invaliditetom koje su sada privremeno nezapošljive, neophodno je ove programe početi provoditi što prije kako bi se spriječilo daljnje narušavanje radnih sposobnosti i socijalnih vještina.

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom određuje obveznu kvotu za zapošljavanje osoba s invaliditetom, no poslodavci se opet često odlučuju na izdvajanje novčanih iznosa kako to ne bi činili. Dešava li se nešto pozitivno po tom pitanju, postoji li neki vidljiv pomak?

Došlo je do povećanja broja upisanih osoba s invaliditetom u Očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, što je dijelom posljedica nedavnih zakonodavnih izmjena i dopuna propisa o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom tijekom 2018. godine, međutim, broj i dalje ukazuje na niski udio zaposlenih osoba s invaliditetom na tržištu rada. Mi smo predlagali da se prošire i pojednostave u primjeni zamjenske kvote koje mogu imati prijelaznu ulogu prema ispunjavanju kvote zapošljavanjem. Zakonskim izmjenama to je i učinjeno. Naravno da ima i društveno neodgovornih poslodavaca koji imaju predrasude, ali i onih koji unatoč potrebi i htijenju da zaposle osobu s invaliditetom ne mogu naći odgovarajuću osobu s obzirom na strukturu radnih mjesta i vrstu djelatnosti, što se pokazuje kao ozbiljan problem. Zato smatramo da su zamjenske kvote važne i to zbog poticanja odgovornijeg odnosa prema zapošljavanju osoba s invaliditetom i njihovom radu tijekom radnog vijeka. Sukladno preporukama Odbora UN-a potrebno je sadašnji sustav poticaja nadopuniti novima, za kojima itekako postoji potreba, poput poticaja kojima bi se financirao prijevoz na posao za teško pokretne osobe s invaliditetom, ali i naknada plaća kao nadomjestak do iznosa pune plaće za rad u nepunom radnom vremenu, jer rad u punom radnom vremenu i nemogućnost dolaska na posao kod mnogih osoba s invaliditetom predstavlja glavnu zapreku za prihvaćanje i zadržavanje zaposlenja.

Što se može učiniti po pitanju tog jaza između poslodavaca i osoba s invaliditetom. Na koji način je premostiv?

Sama zaposlena osoba s invaliditetom svojim znanjem, vještinama i doprinosom na radnom mjestu na najbolji mogući način ruši predrasude i ako poslodavac zaposli samo jednu osobu, ona otvara vrata i drugim osobama s invaliditetom. Ne zaboravimo da svaka osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, mora imati kompetencije za određeni posao. Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je u suradnji s HKG i HUP-om u zadnje četiri godine održao niz stručnih radionica diljem RH za poslodavce upravo na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom, kako bi ih se upoznalo sa zakonodavnim i institucionalnim okvirom podrške koji im je na raspolaganju i uklonilo moguće predrasude, ali i da upoznaju osobe s invaliditetom kroz njihove sposobnosti.

Pristupačnost građevina i dalje je jedan od najčešćih oblika diskriminacije osoba s invaliditetom. Na koji način nastojite dokinuti ovom problemu?

Pristupačnost građevina je i tijekom 2019. godine, kao i prethodnih godina, bilo jedno od najprioritetnijih područja u kojem su nam se osobe s invaliditetom, članovi njihovih obitelji, udruge, ali i drugi osviješteni građani, najčešće obraćaju sa svojim pritužbama, predstavkama i prijedlozima. Pri tome trebamo znati kako pristupačnost građevina, osobito pristupačnost onima koje služe u različite javne i poslovne namjene nije samo fizička, nego isto tako informacijska i komunikacijska. Općenito nepristupačnost građevina je izazov s kojima se mnoge osobe s invaliditetom svakodnevno susreću, a mnoge osobe bez invaliditeta teško mogu i zamisliti koliko ponekad samo nekoliko stepenica mogu biti velika prepreka u kretanju i življenju. Sigurno smo danas kao društvo postali svjesni da nije oštećenje ili invaliditet osobe ono što tu osobu onemogućava u sudjelovanju u životnim aktivnostima, već su to prepreke u našoj okolini. Međutim, unatoč donesenim zakonskim i podzakonskim propisima, ne dolazi do značajnijih promjena „na terenu“. I dalje su brojne građevine u kojima su smještena i u kojima rade javna tijela i ustanove, arhitektonski, orijentacijski i komunikacijski nepristupačne. Isto tako nepristupačne su i brojne građevine drugih pravnih osoba koje to ne bi trebale biti. Ovaj problem pokušavamo u okvirima naših zakonskih ovlaštenja dokinuti brojnim preporukama i upozorenjima koje svake godine upućujemo usmjerene točne određenim javnim tijelima i drugim pravim osobama. Činjenica je da danas nepristupačnost građevina, pa i građevina koje se koristi isključivo u javne svrhe, nije sankcionirano i sve dok ne postoji određeni način sankcioniranja, neće niti biti značajnih pomaka u osiguravanju ukupne pristupačnosti građevina u našim sredinama. Naša institucija kao umješač na strani nekoliko tužitelja sudjeluje u različitim parničnim postupcima koje se kao antidiskriminacijske parnice vode kod sudova opće nadležnosti, a koje su pokrenule same osobe s invaliditetom. Nadamo da ćemo kroz dogledno vrijeme i zbog toga imati sudsku praksu koja će pokazati i dokazati da je puno korisnije ulagati u osiguravanje pristupačnost građevina, nego plaćati naknade zbog dokazanih slučajeva sadašnje nepristupačnost. Moramo istaknuti kako svake godine u Izvješću o radu koje podnosimo Hrvatskom saboru, koje je zapravo izvješće o stanju prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u Republici Hrvatskoj, brojnim preporukama i otvaranjem pitanja ukazujemo kako u suvremeno vremenu u kojem živimo, pristupačnost mora biti standard, a ne izuzetak.

Prateći provedbu Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom 2017. – 2020., koliko toga je provedeno, a koliko toga je ostalo slovo na papiru?

U travnju 2017. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Nacionalnu strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2017. do 2020. godine. Zadaća ove Nacionalne strategije je usklađivanje svih javnih politika djelovanja na području prava osoba s invaliditetom s dostignutim
standardima na globalnoj razini, ali i svim trendovima koji imaju za cilj da sva područja života i djelovanja budu otvorena i pristupačna osobama s invaliditetom. Strategija se sastoji od 16 područja djelovanja, 78 mjera i 200 aktivnosti. Provedbu Nacionalne strategije pratimo kroz objavu godišnjih izvješća koja se sastavljaju i objavljuju svake godine. U do sada objavljenim izvješćima (za 2017. i 2018. godinu) uočili smo kako pojedini nositelji i sunositelji aktivnosti, a to su različita tijela državne uprave i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, izvještavaju o aktivnostima i financijskim sredstvima na jedan općeniti način pri čemu se izvještava te prikazuju podaci i rezultati zbirno sa sveukupnim podacima koji se vrlo često odnose ionako na uobičajeni dio djelokruga tih tijela, a ne prikazuju se u kojem se točno dijelu određene aktivnosti i točno utrošena financijska sredstva dosita odnose na osobe s invaliditetom. Nacionalna strategija je sigurno osigurala da se danas vodi računa o osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju u strateškom smislu, čime se omogućava provođenje brojnih aktivnosti što da nema Nacionalne strategije ne bi bilo tako. Podaci i činjenice ukazuj kako Republiku Hrvatsku danas karakterizira fragmentiranost sustava usluga, regionalne neujednačenosti u dostupnosti usluga, nedostatak kvalificiranih stručnjaka, nedovoljna suradnja između pružatelja raznih usluga i drugih dionika kao i nedostatna financijska podrška, što su sve teme i područja za koja bi Nacionalna strategija morala osiguravati izjednačavanje mogućnosti osoba s invaliditetom s osobama bez invaliditeta. S obzirom na to kako je ovo posljednja godina provedbe važeće Nacionalne strategije, nadamo se kako će sve one mjere koje su od 2017. godine bile djelomično provedene, biti tijekom 2020. godine u potpunosti provedene i dovršene, a sve kako bi u sljedećem razdoblju neke buduće Nacionalne strategije ta ostvarenja mogla biti nadograđivana, a područja života biti zaista jednako dostupna i dostupnija svim osobama s invaliditetom bez obzira koje su dobi, koje su vrste invaliditeta i/ili gdje žive na području Republike Hrvatske.

Prošle godine 3. siječnja usvojen je Nacionalni plan za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj 2019. – 2021. Što on donosi u standarde obrazovanja za studente s invaliditetom, koji problemi će se nastojati riješiti?

U odnosu na osobe s invaliditetom, Nacionalna strategija predviđa ciljeve kojima nastoji unaprijediti pristup visokom obrazovanju, ukloniti prepreke pri ulasku i omogućiti jednake prilike svim studentima tijekom studiranja. U istoj je predviđeno, da kada se radi o kandidatima s invaliditetom, potrebno je uvesti obvezno dodatno savjetovanje o mogućim teškoćama pri realizaciji ishoda učenja studijskog programa koji kandidati žele upisati, a koje bi trebali provesti koordinatori za studente s invaliditetom, voditelji studijskih programa i prodekani za nastavu. Sve informacije o studijskim programima, savjetovanju, postupcima upisa i tijeku studija, mjerama izjednačavanja mogućnosti, financiranju studija i zapošljavanju studentima moraju biti dostupne, a kada se radi o studentima s nekim vrstama invaliditeta, predstavljene i u alternativnim formatima. Također je predviđeno uspostavljanje učinkovitog sustava nematerijalne potpore za studente tijekom studija tako da se uspostavi sustav savjetovanja na visokim učilištima sa sljedećim elementima: psihološko savjetovanje; karijerno i financijsko savjetovanje; akademsko savjetovanje; savjetovanje i potpora studentima s invaliditetom, te da se promovira sustav nematerijalne potpore, uključujući dostupnost informacija na mrežnim stranicama visokih učilišta i druge oblike informiranja, a što bi trebala provoditi Visoka učilišta, Hrvatski zavod za zapošljavanje, MZO, MRMS (Uprava za upravljanje operativnim programima Europske unije) Udruge koje se bave relevantnim oblicima podrške mladima.