Predrasuda o Hrvatskoj koja je nesklona stranim investicijama ubrzano se mijenja. Prema zadnjim podacima koje iznosi Zdenko Lucić, ravnatelj Agencije za investicije i konkurentnost (AIK), za Hrvatsku su zapuhali novi, povoljniji ulagački vjetrovi. Stižu investicije koje nose veće plaće i ostanak kvalificiranih radnika u Hrvatskoj.

U prošloj godini rast investicija u privatnom sektoru premašio je 7 posto. Što je najviše pridonijelo tom povećanju?
Čekaju se još uvijek konačni podaci Državnog zavoda za statistiku, no iz naših aktivnosti mogu reći da je vidljiv pomak, imamo znatno više upita i raste broj projekata koje pratimo. Na kraju prošle godine imali smo 172 aktivna projekta, to su projekti u kojima je započela gradnja, instalacija opreme…

O kakvim projektima je riječ, koji sektori dominiraju?
U proizvodnji je 39 posto tih ulaganja, 38 posto projekata je u turizmu te IT i poslovne usluge, primjerice IBM-ov Client Innovation Center.

Što su pojedinačno bile najvrjednije investicije?
Belupova dva proizvodna pogona vrijedna 50 milijuna eura, više je velikih projekata realizirano u hotelijerstvu, primjerice Olimpia Sky, a ove godine je najvrjedniji hotel koji će biti uskoro otvoren Maistrin Hotel Park u Rovinju, kojeg Agencija prati od početka i proglašen je strateškim projektom, a koji će biti jedan od najluksuznijih hotela na Jadrana. Uz njega i ACI ulaže u rovinjsku marinu, diže ju na pet sidara, tako da će na toj mikrolokaciji u funkciji uskoro biti ulaganja od oko 1 milijardu kuna. Upravno smo imali otvaranje pogona švicarskog proizvođača parketa Bauwerk u Đurđevcu, u kojemu je zaposleno 250 radnika. Upravo čekamo odluku jedne IT kompanije za jednu veliku investiciju u razvojni centar za software, za koji je odabrana lokacija u Zagrebu.

Kolika je vrijednost investicije?
Otvorilo bi se 50 radnih mjesta, no kod IT sektora pravilo je da same vrijednosti ulaganja nisu velike, jer obuhvaćaju troškove osnovne opreme i iznajmljuju prostor, zbog čega je i spušten prag u zakonu o poticanju ulaganja na 50 tisuća eura u dugotrajnu imovinu u tri godine, jer oni teško dosegnu 150 tisuća eura koliki je bio raniji prag za poticaje. Međutim, ulaganja u tom sektoru izuzetno su vrijedna jer u njemu se dosežu najviše plaće, ta ulaganja nose veliku dodanu vrijednost, zbog čega ih svi i priželjkuju. Hrvatska se tu ne natječe s drugim konkurentima po kriteriju troškova plaće, nego kvaliteti radnika, u čemu prednjačimo. Europske i američke kompanije s kojima radimo odabiru Hrvatsku zbog toga što na testiranjima u predselekcijskom postupku analiza lokacija za ulaganja naši ljudi postižu odlične rezultate. Dakle, IT sektor u našem portfelju investicija koje pratimo čine oko 15 posto, no ta ulaganja donose daleko više radnih mjesta i znatno više prosječne plaće nego što je slučaj s ulaganjima u drugim sektorima, koja su financijski vrjednija.

Gdje se trenutno u proizvodnji odvija najviše ulaganja, koji su sektori "na meti"?
Proizvodnja autodijelova i proizvodnja strojeva i opreme. Upravo pomažemo u odabiru lokacije jednoj tvrtki koja želi proizvoditi strojeve za farmaceutsku industriju za izvoz. Tu je i drvna industrija, kao i proizvodnja vozila. Imamo njemačku tvrtku Ziegler, koja svoja vatrogasna vozila već proizvodi na zagrebačkom Žitnjaku gdje ima unajmljen prostor i oko 170 zaposlenih, a sada je kupila zgradu u Kutini gdje priprema veću proizvodnju i povećat će broj zaposlenih za još 100-njak. Ta tvrtka ima popunjene knjige narudžbi za naredni period. No, iako nisu medijski jako eksponirani, ne manjka dobrih primjera manjih ulaganja u manjim sredinama, koje konstantno rastu. Jedan od njih je Pakrac, kojeg bi izdvojio jer je to mali grad s malim proračunom, a koji je u deset godina puno napravio i iskoristio mogućnosti europskih fondova za razvoj poduzetničke infrastrukture. Tako se iz nekadašnjeg inkubatora iz projekata nekoliko mladih ljudi razvile proizvodnje u kojima danas radi oko 400 ljudi, što je za Pakrac vrijedan broj. To su tvrtke D.E.M. koja proizvodi komponente za elektroničku industriju, od kabelskih spojeva do matičnih ploča i konstantno ulažu i povećavaju proizvodnju, a druga je tvrtka Detas, dio talijanske korporacija koja postoji 120 godina, a proizvode rasvjetna tijela od javne rasvjete do signalizacije za tunele.

Na koji način manja mjesta na slabije razvijenim područjima uspijevaju privući ulagače?
Dosta surađujemo sa županijama oko pripreme projekata kako bi oni bili prilagođeni strukturi stanovništva koja obitava na tom području. No, svaka je lokacija specifična. Veliku važnost ima i tradicija, pa je lakše privući radnointenzivne djelatnosti u područja gdje su bili centri pojedinih industrija. Primjerice, Boxmark je došao u Varaždin kada je tekstilna industrija smanjivala broj zaposlenih, koji su mogli biti brzo prekvalificirani za njihovu proizvodnju. Dobar primjer je i Slavonski Brod, iz kojega potječem, gdje je francuski Saint Jean Industries raste i ulaže u proizvodnju gdje već ima 3 pogona za proizvodnju dijelova za automobile za sve velike proizvođače. Izuzetan primjer je i Boxmark Leather, koji je u nekoliko godina s proizvodnjom sjedala za automobile na tri lokacije postao treći najveći izvoznik u Hrvatskoj. Simplex iz Broda posljednje dvije godine nagrađivan je kao najbrže rastuća tvrtka, a nikla je doslovno iz stana i danas je cijenjen partner u postavljanju dizala za vodeće svjetske proizvođače. Tu je i naš stari klijent Press glass, koji i dalje širi svoj pogon za proizvodnju stakla u zoni Jalžabet kraj Varaždina. Ta je zona jedan od dobrih primjera suradnje s AIK-om, u njoj su ulagači koje smo doveli otvorili preko tisuću novih radnih mjesta.

Kako se na nova ulaganja reflektira činjenica da se iz Hrvatske kvalitetni i radišni ljudi iseljavaju u druge razvijenije zemlje EU?
Problem odlaska je problem cijele Europe, iz istočnih i srednjoeuropskih zemalja seli se u zapadne, iz Njemačke u SAD ili Bliski istok, povode se svi za većim plaćama. To postaje izazov za svaku zemlju i ono što mi nastojimo jest dovesti investicije koje donose veću dodanu vrijednost. S takvim investicijama dolaze i veće plaće, pa se time umanjuje i razloge zbog kojih ljudi traže poslove izvan Hrvatske. Dobar primjer je tu i IT industrija, u kojoj su tvrtke iz Njemačke, Švicarske i Velike Britanije uvidjele da ne mogu više motivirati ljude da dolaze kod njih, već otvaraju razvojne centre u zemljama poput Hrvatske dajući veće plaće nego što su tržišne.

Postaju li plaće, zbog manjka radnika, sve manje važna stavka za našu ukupnu konkurentnost za nova ulaganja?
Gledajući plaće mi smo i dalje konkurentni, naše su plaće skoro 60 posto ispod prosječnih plaća u EU. U nekim djelatnostima poput IT industrije naše plaće se približavaju prosjeku, no u radnointenzivnim proizvodnjama smo daleko ispod prosjeka i to još uvijek predstavlja prednost u očima ulagača. Nama je cilj privući što više investicija u sektorima i industrijama u kojima plaća nije toliko bitan element, nego kvaliteta ljudi i njihova inovativnost. Posljednjih godina u farmaceutskoj industriji otvoren je značajan broj R&D centara, njima nije toliko bitan trošak plaća, nego znanje ljudi koji će kod njih raditi.

Brine li ulagače u nove hotelske projekte činjenica da već ove sezone mnogi imaju problem s organiziranjem rada jer nedostaje dobrih radnika čak i nakon što su prisiljeni nuditi veće plaće?
Poslodavci su postali svjesni nužnosti ulaganja u privlačenje radnika, bilo da grade smještajne kapacitete za djelatnike, nude obroke i neke dodatne pogodnosti. U turizmu je došlo i do veće konkurencije i među poslodavcima, jer puno toga je izgrađeno zadnjih desetak godina, u prosjeku od 30 do 50 hotela godišnje u zadnjih nekoliko godina, pa će i natjecanje za dobre radnike biti još izraženije.

Od ulaska Hrvatske u EU puno se očekivalo upravo u segmentu pokretanja novih ulaganja, no dojam je da se taj val nije pokrenuo?
Statistički gledano, po ulaganjima per capita Hrvatska jako dobro stoji. Ranije nam je bio problem struktura ulaganja, jer su ona primarno dolazila u preuzimanje domaćeg tržišta u trgovačkom, financijskom i telekomunikacijskom sektoru, dok su izostajala greenfield ulaganja u proizvodnju. Za razliku od tranzicijskih zemalja koje su ušle u EU prije nas, velike kompanije sada ne mogu povlačiti sredstva iz fondova za izgradnju pogona, osim za R&D i energetsku učinkovitost, a takvu pomoć u financiranju gradnje proizvodnih pogona sada mogu dobiti samo mali i srednji poduzetnici. To se dijelom odražava i na strukturu ulaganja. Ono što bilježimo u zadnje vrijeme svakako jest povećan interes ulagača iz EU, koji žele iskoristiti pogodnost poslovanja na zajedničkom tržištu, ali i investitora iz Azije i SAD-a koji Hrvatsku razmatraju kao lokaciju upravo zbog činjenice da je dio EU. Za više investicija iz SAD-a koristilo bi nam postojanje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, o kojem su pregovori u tijeku.

A što to u Hrvatskoj zanima ulagače iz Azije?
Kineski ulagači manje su percipirani kao direktni ulagači, no oni su prisutni kroz svoje kompanije koje su posljednjih godina masovno preuzimali u europskim zemljama, od Njemačke, Austrije, Francuske, Švedske i drugih zapadnih zemalja. Jedan primjer je i tvrtka Ziegler iz Njemačke, koja ulaže u proizvodnju vatrogasnih vozila u Kutini, a koja je u vlasništvu kineske korporacije. Ili partnerstvo Rimac Automobila i Camel Group iz Kine. Trenutno imamo i dva projekta za koje uprave tvrtki iz Njemačke i Austrije čekaju odobrenje vlasnika iz Kine. Riječ je o proizvodnjama dijelova za autoindustriju i avionskih dijelova.

Gdje bi se pokrenulo proizvodnju aviodijelova?
Sama lokacija nije odabrana, odabrana je Hrvatska između više zemalja, a u idućem koraku birat će se najpovoljniju lokaciju između nekoliko područja na kojima je moguće realizirati takav projekt. Inače, presudno za odabir Hrvatske u tom slučaju bio je pozitivan feedback drugih stranih investitora. Taj je investitor u finalnoj fazi odlučivanja kontaktirao neke postojeće ulagače u Hrvatskoj i ispitivao njihova iskustva, na temelju kojih je odlučio pogon graditi u Hrvatskoj, u što će u prvoj fazi uložiti 30 milijuna eura i otvoriti 150 radnih mjesta u Hrvatskoj.

Strani ulagači redovito upozoravaju na iste prepreke kod ulaganja u Hrvatsku, ima li iz vaših kontakata vidljivih promjena u percepciji nakon provođenja porezne mini-reforme, promjena zakona o poticanju ulaganja,…?
Što se stranih ulagača tiče, naše je iskustvo da je percepcija Hrvatske puno bolja nego što se mi sami doživljavamo. Slične primjedbe o poreznim i administrativnim opterećenjima ulagači imaju za sve zemlje, a promjene svih poteza teško se mogu sagledavati u kratkom razdoblju. Usporedi li se uvjete od prije deset godina i danas, pomaci su itekako vidljivi, primjerice prije deset godina za građevinsku dozvolu za gradnju pogona trebalo je čekati i do tri godine, a sada govorimo o petnaest do dvadeset dana. Naravno, treba stalno raditi na daljnjem unapređenju uvjeta poslovanja, na nacionalnoj razini, kao i na regionalnoj. I na toj su razini razlike vidljive, neke regije doista su bolje interno organizirane za podršku investitorima, imaju izgrađene poslovne zone i imaju efikasniju, bržu administraciju i probiznis su orijentirane. Nekima još fali edukacije. Sa Svjetskom bankom upravo radimo usporedbe konkurentnosti pet velikih gradova, Zagreba, Osijeka, Splita, Rijeke i Varaždina, a rezultati analiza će biti objavljena u prvom tjednu srpnja. Iz nje će se vidjeti i usporedbe s nekoliko gradova iz još nekih zemalja, točnije Portugala, Češke i Slovačke, a to je odličan pokazatelj kako u istom pravnom okruženju stvari funkcioniraju. Mislim da će iz analize biti dosta materijala za gradove da se unapređuju i rade na sebi.

Je li ideja o registru strateških investicija neuspjela, vidimo da se projekti koji su dobili status strateških sporo realiziraju?
Projekti koji se prijavljuju za taj status u pravilu su projekti koji imaju problema tipa rješavanja kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa i neki od projekata su izuzetno brzo "otkočeni" zahvaljujući toj zakonskoj mogućnosti. Dobar primjer je Hotel Park koji možda ni danas ne bi bio u gradnji da nije zakona o strateškim investicijama kojim su Maistra, Grad Rovinj i RH riješili imovinsko-pravne odnose na zemljištu koji su priječili realizaciju projekta više godina.

Ima puno velikih projekata kojima ni status strateškoga ne pomaže, jer nailaze na otpor lokalne zajednice, od LNG-a do golf terena ili reverzibilne elektrane Vrdovo?
To su projekti visokog profila, a čije rješenje nije samo u domeni zakona o strateškim investicijskim projektima RH. No, s projektima koje prati Agencija, a to su privatna ulaganja, nismo imali takvih iskustava, nismo nailazili na otpor lokalnih zajednica, naprotiv, prihvaćale su ih zbog zapošljavanja i aktivnosti koje im donose na njihovom području.

Zašto izostaju veća ulaganja u sektoru poljoprivrede?
Poljoprivreda je zanimljiv sektor, dostupno je dosta sredstava za ulaganja, no za veće projekte slaba točka je manjak zemljišta, odnosno nepovoljna struktura jer zbog velike isparceliziranosti nema dostupnih većih površina, od nekoliko tisuća hektara, koje bi zadovoljile neke velike ulagače.

Očekujete li na temelju vaših aktivnosti da će se pozitivna statistika ulaganja iz prošle godine nastaviti i u 2018.?
Da. Interes je pojačan. Samo u zadnjih mjesec dana javilo nam se 15 ulagača s novim projektima, od kojih je izgledno već sad da će sedam biti realizirano, jer su tvrtke već registrirane i rade na kupnji zemljišta u poslovnim zonama. Radi se o ulaganjima u proizvodnju hrane, autodijelova, optičkih kabela. Od tih 15 novih projekata, deset je u proizvodnji, a pet u IT sektoru, a vrijednost im je oko 100 milijuna eura i donose 500 novih radnih mjesta.

Kakve su reakcije iz investicijskih krugova na slučaj Agrokor, ocjenjuje li se reakciju države u slučaju krize najvećeg gospodarskog subjekta ispravnom i dobrodošlom ili ne, je li za ulagače lex Agrokor ohrabrujući potez ili ostavlja negativan dojam?
Do sada nismo čuli negativne komentare. Takvih složenih slučajeva s velikim kompanijama bilo je i u drugim zemljama, Hrvatska nije izuzetak. Država se dobro postavila, odreagirala je na vrijeme, a ono što mi primjećujemo jest izražen interes ulagača za sam rasplet i nagodbu vjerovnika.

U uvjetima novih globalnih zaoštravanja odnosa ide li Hrvatskoj na ruku njezina geostrateška pozicija i kako ju može bolje iskoristiti?
Nama ide u korist blizina zapadnoj Europi jer trend je da tvrtke za snabdijevanje europskog tržišta sve manje otvaraju pogone u Aziji, žele biti blizu svog sjedišta i tu se otvara prilika za nas. Još imamo radne snage za takve poslove, izgrađenu poslovnu infrastrukturu u zonama i urede za najam, a prometno smo dobro povezani. Što se tiče trenda povratka industrijske proizvodnje iz Azije, dobar primjer je tvrtka Haix koja u Maloj Subotici kod Čakovca proizvodi obuću, već su preselili proizvodnju iz Vijetnama. To je ozbiljna proizvodnja, riječ je o vrhunskim proizvodima za specijalnu namjenu, vatrogasce, policiju i vojsku.