Predsjednik Grupacije proizvođača tjestenine i vlasnik tvrtke Naše klasje Zoran Šimunić za Poslovni dnevnik govori o problematici s kojom se suočava ta djelatnost, ali i njezinim potencijalima koji na tržištu još nisu iskorišteni. 

Prije dvije godine oformljena je Grupacija, najavljivani su ambiciozni planovi, među njima i krovni brend za HR tjesteninu, što je ostvareno?
Početkom prošlog desetljeća proizvodnja tjestenine u Hrvatskoj gotovo je nestala. Uvozili smo 90%, no pojavili su se novi poduzetnici i uslijedio je oporavak proizvodnje. Međutim, riječ je o malim poduzećima s vrlo malim mogućnostima promoviranja i ograničene snage utjecaja. Stvaranju krovnog brenda pristupili smo ozbiljno. S namjerom izrade marketinške strategije HGK je u 2012. naručila istraživanje tržišta tjestenine. Zbog nedostatka sredstava projekt krovnog brenda zaostaje, ali smo rezultate istraživanja podijelili članicama kako bi ih implementirale u vlastito poslovanje.

Na samom startu Grupacija je od HGK-a tražila neka posreduje u trasiranju ulaska na police domaćih trgovaca, situacija je danas povoljnija ili ne?
Pritisnuti teškoćama u poslovanju proizvođači su kod osnutka imali različita očekivanja koja govore da je povezivanje i okrupnjavanje prijeko potrebno. Obzirom da su trgovci sugerirali da je zastupljenost domaće tjestenine mala jer je ponuda mala, pokušali smo definirati koje vrste tjestenine i u kojim količinama mi možemo proizvesti i ponuditi. Namjera je bila da tako pripremljeni, kao Grupacija, nastupimo prema značajnim trgovačkim partnerima. Na žalost, pokazalo se da članice ipak nisu bile spremne na ovakav iskorak i zajednički nastup je izostao.

Premda je posljednjih godina proizvodnja tjestenine višestruko povećana navodno još uvozimo 50% od godišnje potrošnje, a Mađari tek sedam posto.
Od 1991. do 2009. uvoz je porastao gotovo 30 puta, od 643 do 17.855 tona s tim da je bilo godina kada je uvezeno i 20.000 tona. U tom razdoblju uvezeno je preko 200.000 tona u vrijednosti većoj od 200 milijuna dolara. Od 2004. uvoz tjestenine je slobodan. Sloboda uvoza zatekla je mnoge proizvođače. Nekoliko poznatih hrvatskih brendova nestalo je s polica, tvornice su zatvorene. Nisu bili spremni na promjene, a u životu ne pobjeđuju najjači, nego najspremniji na promjene. Mađarska vlada je 2009. donijela zakon kojim je regulirala međusobne odnose između dobavljača i kupaca poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s ciljem zabrane transfera rizika vlastitog poslovanja na onog koji prethodi u lancu opskrbe hranom. Među ostalim, uvedena je i obveza plaćanja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u roku 30 dana što je doprinijelo poboljšanju investicijske klime i uvoz je sveden na minimum.

Među proizvođačima je veliki broj malih tvrtki koje se teško nose sa žestinom tržišne utakmice, je li moguće povezivanje u klaster, zadrugu ili su međusobne razlike nepremostive za suradnju? 
Poduzeća koja se bave proizvodnjom prehrambenih proizvoda u Hrvatskoj imaju slabe pokazatelje konkurentnosti u odnosu na EU-27. Proizvodnost rada je upola niža. Kod proizvođača tjestenine niža je 35% od hrvatskog prosjeka. Tjesteninu proizvodi 27 poduzeća i ostvaruju promet od oko 135 milijuna kuna. Neupitno je, žele li opstali morat će ići u proces okrupnjavanja. 

Turistički sektor veliki je potrošač hrane, kakva su iskustva u segmentu tjestenine jeste li se uspjeli nametnuti?
 Prema statistici od 2000. do 2009. potrošnja tjestenine u Hrvatskoj porasla je 85%, primarno kroz potrošnju u domaćinstvima. Istraživanje tržišta koje je provedeno za potrebe Grupacije otkriva da su ugostitelji ovako snažan trend slabo uklopili u svoje poslovanje. Ponuda jela od tjestenine je mala, monotona i neprimjereno skupa. Veliki izazov proizvođačima je zadovoljiti uvjete mnogih hotela. Traže isporuka u roku 24 sata koja je najskuplja, a na natječaju prolazi najjeftinija ponuda. Turistički sektor izravno od proizvođača kupuje tek 14% tjestenine.

Imamo li neke autohtone, tradicijske proizvode koje bi više mogli promovirati na turističkom tanjuru? 
Imamo ih, ali malo. Poznatija su samo tri: fuži, šurlice i pljukanci. Vrijednost tjestenine je više u jelima od tjestenine, nego u samim oblicima. Tu je prilika za autohtonost, kreativnost i poduzetništvo. Potrebno je više hrabrosti kako bi se ponuda odmakla od špageta bolonjeze i sličnih standarda.

Koje količine tjestenine izvozimo, što je tu otežavajuća okolnost proizvođačima? Može li država dati veću potporu? 
Lani smo izvezli 1.469 tona. Smatram da država treba stvoriti okvire, a ostalo je na poduzetnicima. Prehrambena industrija Hrvatske osuđena je na izvoz, takvu budućnost određuje nam geografski položaj.  

Jesu li halal i košer certifikati niše za veći izvoz i povećanje zaposlenosti?
Halal i košer su certifikati koji omogućuju prodaju u tržišnim nišama. Bitno je de imaju značajan kapacitet potrošnje i uzlazni trend. Zahvaljujući halal i košer certifikatima moja tvrtka je plasirala proizvode na vrlo zahtjevno francusko tržište.

Kako se sektor nosi s investicijskim problemima, likvidnošću?  
Investicija gotovo da nema. Nadam se da će bespovratna sredstava iz EU fondova potaknuti i ohrabriti poduzetnike te da će se dogoditi okrupnjavanje u sektoru. Kada je riječ o likvidnosti, najveći problem je što su proizvođači tjestenine male tvrtke i kao takvi u našem poslovnom okruženju nalaze se na repu prioriteta plaćanja pa ispada da financiraju velike.