Piše: Ivica Mudrinić, predsjednik HUP-a

Nedavno je na jednom javnom skupu na kojem se govorilo o očekivanjima u 2014. godini jedan od čelnih ljudi HNB-a nasmijao dvoranu parafrazom izjave koja kaže da je dobra vijest to što je kriza gotova kada i zadnji optimist postane pesimist. U dvorani u kojoj su glavni ekonomisti najvećih hrvatskih banaka predstavljali kroz brojke što možemo očekivati od sljedeće godine, nakon njihovog izlaganja zaista nije bio ostao niti tračak optimizma.

Osim ako ga ne pronađemo upravo u činjenici da smo došli do dna, da je po cijelom nizu pokazatelja samo Grčka u većim problemima od Hrvatske, te da će hrvatsko gospodarstvo – možda presporo i s puno više potresa i trauma nego bismo željeli – na kraju ipak krenuti putanjom nabolje. Kad pogledamo nedavno predstavljeni HUP-ov skor koji pokazuje u kakvom smo stanju što se rezultata napretka i reformi tiče u zadnje tri godine, onda Skor, koji se u sve tri godine kreće na oko 30 bodova od mogućih maksimalno 100, jasno pokazuje da živimo stagnaciju. Čime naravno nikako ne možemo biti zadovoljni i ključno pitanje je – kako ćemo situaciju preokrenuti nabolje?

Hrvatska je iscrpljena dugotrajnom krizom. Potrošeni model rasta koji se zasnivao na državnim investicijama presporo se i nedovoljno uspješno pokušava transformirati u novi, koji bi trebao biti pokretan privatnim investicijama i izvozom. Najvećim dijelom riječ je o posljedicama vlastitih slabosti, recesija u Europi samo je jedan od vanjskih izgovora ali nikako ne i presudan za probleme s kojima se susrećemo. Zato se konačno moramo suočiti s našim slabostima, realnima i financijskima, i krenuti ih rješavati. Realne su one slabosti koje neposredno ometaju investicijse: spora administracija, loša i skupa regulacija, tromo pravosuđe, nedovoljna zaštita vlasničkih prava i prava kreditora, antipoduzetnička klima i – zadnje, ali ne i najmanje važno, obrazovni sustav koji nije prilagođen znanjima i vještinama koji su neophodni za sudjelovanje u modernim gospodarskim tokovima.

Financijske se slabosti samo iskazuju kao financijske. Eksplozija javnog duga, troškova kamata i deficita po svojoj suštini predstavlja posljedicu izostanka reformi u javnom sektoru, prvenstveno u zdravstvenom, mirovinskom i teritorijalnom sustavu te – ponovo zadnje, ali ne i najmanje važno, u glomaznom i neefikasnom sustavu javnih poduzeća. U mnogima od spomenutih problematičnih područja dublje reforme tek kreću, a u nekima nisu ni započete. Prosječna očekivanja ekonomskih prognostičara za sljedeću godinu kada je riječ o realnom rastu BDP-a kreću se oko 1 posto i složio bih se da je ta procjena u danim okolnostima realistična Pitanje o očekivanjima za 2014. ne smije se svesti samo na stope rasta. Pravo pitanje je pitanje kvalitete. Mogu li nam se u 2014. dogoditi politički i ekonomski katalizatori koji će ubrzati reforme? Može li u Hrvatskoj nova, zdrava gospodarska struktura zasnovana na privatnim investicijama i izvozu, potpomognuta sredstvima iz europskih fondova, s pristupom većem tržištu nego ikada do sada, ojačati toliko da nadvlada slabosti starog, problemima opterećenog dijela gospodarstva?

Katalizator reformi u 2014. mogao bi na kraju biti upravo financijski položaj vladinog sektora. Dug, deficit i dospijeća koja nas čekaju veći su no ikada. Hrvatska je 15. studenog ušla u pripremnu fazu Procedure prekomjernog deficita. Ove bi činjenice u 2014. godini mogle dovesti do posve novog okvira za vođenje financijski održive ekonomske politike. U tom okviru ne treba isključiti niti ulogu MMF-a. Iako će otpori MMF-u biti snažni, ulazak MMF-a u “paket” strukturiranja nove ekonomske politike mogao bi imati ulogu “pečata kvalitete”, s izravnim rezultatom bitnog smanjenja troška financiranja duga već u drugoj polovici godine. Kada je riječ o strukturnim promjenama, one su uvijek sporije od financijskih.

U tom smislu teško se može očekivati nešto snažno pozitivno 2014. Propustili smo iskoristiti ulazak u EU i donošenje novog zakonskog okvira kroz Zakon o strateškim investicijama i Zakon o poticanju ulaganja za aktivno privlačenje ulagača i novo pozicioniranje Hrvatske na svjetskoj investicijskoj mapi. Taj propust hitno treba ispraviti. Kako je bolje ikad nego nikad, politika aktivnog privlačenja ulaganja trebala bi biti u fokusu sljedeće godine, dodatno pojačana uklanjanjem poslovnih i investicijskih barijera, reformom javne administracije, poboljšanjem regulacije i smanjivanjem troškovnih nameta poduzećima. Iza svih opisanih ekonomskih problema koji će nastaviti usporavati naš razvoj i u 2014. kriju se suštinske slabosti. Pored već spomenutih, treba svakako naglasiti i možda najveću slabost – odnos politike i
društva prema privatnom poduzetništvu i privatnim investicijama.

Dojam je da je ono što zovemo antipoduzetničkom klimom duboko ukorijenjeno, tako da strah od neuspjeha i problematičan odnos prema uspjehu blokiraju razvoj na svim razinama društva. Nadam se da je sazrijelo vrijeme da shvatimo kako privatni poduzetnik i investitor nisu dio problema, nego dio rješenja problema ekonomskog razvoja. Za promjenu ovog stava ne treba nam puno više osim nešto dobre volje onih koji imaju priliku govoriti i djelovati u javnom prostoru. Kada bi se taj stav počeo mijenjati u 2014., bio bi to naš najveći dugoročni dobitak.