Neke recentne afere povezane s javnim ili državnim poduzećima i političkim akterima, poput npr. nedavne s Hrvatskim šumama i vjetrenjačama, još se nisu ni ohladile, a tu je već nova. Već danima se roje novi detalji, akteri i pikanterije vezane uz uhićenje čelnika Janafa Dragana Kovačevića te nekoliko zastupnika HDZ-a i SDP-a i vlasnika tvrtke Elektrocentar Petek. Toliko ih je da zasad cijela priča ne ostavlja prostora širem sagledavanju problema koji Zdravko Petak, profesor na Fakultetu političkih znanosti, opisuje kao “klijentelističku matricu duboko ugrađenu u hrvatsko društvo i ekonomiju”. To kod nas nisu nikakvi ekscesi niti priča o “zločestim pojedincima”, kaže, već uhodana matrica u kojoj i prema literaturi postoje pokrovitelji (politika), tzv. brokeri (npr. direktori javnih poduzeća) i tzv. klijenti, a to su u pravilu tvrtke koje dobivaju određene beneficije i poslove.

Financijski konzultant Andrej Grubišić reći će kako kako trenutno govorimo o primjeru nelegalnih i nezakonitih tokova novca. No, u financijskom smislu su, kaže, i daleko veći razmjeri onih koji su legalni, a imaju pečat pogodovanja, od raznih poticaja do EU fondova i javne nabave, što se u konačnici očituje u milijardama kuna prevelikoj državnoj potrošnji. Iako se u svakom izvješću i preporukama Europske komisije ponavljaju opaske o potrebi unaprjeđenja načina upravljanja javnim sektorom i javnim poduzećima, a i Vlada u svakom dokumentu sa smjernicama ekonomske politike uporno ponavlja reformske zahvate u smjeru depolitizacije i profesionalizacije, zasad to s papira teško zaživljava u praksi. Politika nema istinske volje za micanje šape s javnih i profitabilnih državnih poduzeća i svođenje njezine kontrole na strategiju i nadzor. To što se kadroviranje formalno provodi uz javne natječaje dosad nije baš rezultiralo prevelikom profesionalizacijom, a još manje depolitizacijom i odmakom od stranačkih kvota.

Radimir Čačić ovih je dana podsjetio kako je u vrijeme Tomislava Karamarka, odnosno premijera Tihomira Oreškovića bilo naznaka da bi Vlada mogla krenuti u smjeru austrijskog modela krovnog holdinga u koji bi se objedinile, primjerice, energetske tvrtke i uz profesionalan menadžment ih se barem donekle izmaklo dnevnopolitičkom utjecaju i klijentelističkim kušnjama. No, ta se inicijativa veoma brzo po putu rasplinula, iako se tvrdilo da je na tom tragu bilo i nekih preliminarnih razgovora s međunarodnom investicijskom bankom koja je sličan model osmišljavala, primjerice, za Rumunjsku.

U svakom slučaju, to je brzo palo u zaborav i danas se izbori i preferencije u pogledu upravljanja uglavnom svode na zagovaranje (ili protivljenje) privatizacije svega što je tržišno orjentirano i posluje u konkurentskom okruženju, uz zadržavanje ključnih infrastrukturnih sustava u vlasništvu države.

Afera Janaf, pak, iznjedrila je i dosad najozbiljniji sukob na relaciji Pantovčak – Banski dvori. Predsjednik Republike Zoran Milanović prozvao je u utorak Vladu, u prvom redu premijera Andreja Plenkovića i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, zbog činjenice da je Kovačević imenovan za još jedan mandat na mjestu predsjednika Uprave Janafa nekoliko mjeseci nakon što su istražna tijela imala dokaz o mitu.

I sam je bio premijer pa, kaže, dobro zna kako stvari funkcioniraju. Ukratko, Milanović je uvjeren da su Božinović i Plenković znali za istragu USKOK-a i kriminalističke policije. “Je li ministar obavijestio premijera i zašto je istraga trajala još deset mjeseci? Je li ga trebalo imenovati na još jedan mandat pa ga se potom (nekoliko tjedana prije uhićenja) tražilo da da mandat na raspolaganje?”, nizao je pitanja Milanović, koji je pak nešto ranije bio propitivan o njegovim relacijama i susretima sa šefom Janafa. “Mene pitati za prirodu odnosa s Kovačevićem, a ne pitati što se događalo od 11. studenog 2019. posve je pogrešno. Ako je policija pratila nekoga tko nosi mito, onda hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?”, kazao je novinarima u svom osebujnom stilu.

Uz jasnu aluziju na politički aspekt cijelog slučaja, usput je prozvao i DORH za praksu davanja informacija medijima nakon prve faze istrage.

Nije dugo trebalo čekati ni na odgovor premijera. On je poručio kako na čelu Vlade može biti netko koga zanima što radi DORH i što se radi u kojoj istrazi, ali da on nije taj. “Ako je istraga tajna, ja za njih ne znam niti želim znati čime se bave USKOK i policija”, kazao je Plenković. Da je nešto znao o istrazi, a uvjeren je, kaže, da ni Božinović nije znao, Kovačević u veljači sigurno ne bi bio ponovno imenovan na čelo uprave Janafa. Premijer je potom vratio lopticu Milanoviću opaskom kako je “dosta egzaltiran i ima nervozne reakcije”, a kao usput je dometnuo i kako on nije bio u “famoznom klubu” te da ne zna tko ga je posjećivao niti prati tko s kim ruča.

Kako bilo, nije vrijeme od konstruktivnih rasprava o slučaju Janaf, a teško da će i izrada nove antikorupcijske strategije sama po sebi riješiti problem ili značajnije promijeniti stvari nabolje.

Slično vrijedi i za program Vlade u dijelu koji se odnosi na način upravljanja javnim i državnim poduzećima.U njemu se, primjerice, kaže da će se njima “nastaviti upravljati tako da se stvara dodana vrijednost i racionaliziraju troškovi”, a u slučaju trgovačkih društava koja nisu od strateškog interesa “nastavit će se s privatizacijom”. Za pravne osobe od posebnog interesa za državu u tom se dokumentu kaže da će se “inzistirati na daljnjem unapređenju upravljačkih i nadzornih funkcija”.