Ubrzavanje rasta cijena u okruženju, divljanje cijena energenata i sirovina, poguralo je inflaciju preko dvoznamenkastog praga. Dok država intervenira na kapaljku, pritisak se prelijeva u sve segmente života i gospodarstva, od proizvodnje, trgovine, hrane do usluga. A jedine imune na inflaciju ostaju – plaće.

Ostane li tako, nadaju se neki ekonomisti, a rat u Ukrajini se relativno brzo smiri, inflacija bi se mogla “ispuhati” prije nego dohoci krenu rasti i zaprijete inflatornom spiralom.

Argumentaciju za to vide u relativno oslabljenim sindikatima u usporedbi moći koju su imali prije desetak i više godina, priznajući da bi teret inflacije platili građani erozijom kupovne moći, što bi mogao biti vrlo skup društveni eksperiment.

Guverner je nedavno iznio očekivanje da će osobna potrošnja rasti iako će realne plaće padati zahvaljujući, a sve ušteđevini tijekom pandemije, kao i inflaciji koja je u svibnju premašila 10,8%, a na razini godine ju HNB očekuje blizu 9 posto.

Ubrzani rast cijena iskrivljuje realnu makro sliku što se događa u ekonomiji, upozorava ekonomist Željko Lovrinčević. Veće cijene uljepšavaju sliku o maloprodaji, brojke o fiskalizaciji, rastu osobne potrošnje pa i BDP-a.

U isto vrijeme svaki odlazak u trgovinu, na benzinsku postaju ili plaćanje neke usluge izaziva gnjev kod građana bolno svjesnih da si svakim danom novcem mogu priuštiti sve manje, a posebno su pogođeniji siromašniji zbog strukture potrošačke košarice. Taj raskorak Lovrinčević, između ostalog, objašnjava problemom statistike.

“Isti fenomen dogodio se i početkom ’80-ih. Kada počne rasti inflacija, statistika je izgubljena. Problem je u lošem statističkom obuhvatu inflacije i deflacioniranju. Potrošačka košarica se mijenja, sve se mora kalibrirati jer se inače događa da prikazujete rast koji nemate. Slika izgleda puno bolje nego što jest, a količine prodane robe su manje, one ne lažu”, kaže.

Oni koji barataju idejom da bi se inflacija mogla “ispuhati” preko realnih plaća računaju na dva upitna čimbenika, smatra. Prvo je daljnji rast zaposlenosti na konto priljeva EU novca koji bi trebao vrtjeti ekonomski zamašnjak, a drugo je nastavak rasta potrošnje budući da su građani u pandemiji nagomilali depozite jer su se odricali potrošnje, mada britanski primjer baca sumnju u takav rasplet.

Uoči recesije i moguće stagflacije

Kako se živi u Hrvatskoj? U skupini smo zemalja s najnižim standardom u EU, evo rang liste

“Pad realnih plaća u Hrvatskoj traje od početka godine, isto će se pokazati i na međugodišnjoj razini u svibnju”, kaže Lovrinčević koji smatra da je zbog podcijenjene inflacije stvarni pad plaća značajno veći, što mijenja obrasce potrošnje.

“Koliko god su nominalne plaće porasle, realne plaće padaju. Ne bih se složila da bi pad realnih plaća doveo do ispuhivanja inflacije jer ona nije posljedica pretjeranog rasta potražnje već je to inflacija troškova zbog rasta cijena energenata i drugih sirovina”, kaže glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Iva Tomić.

Poslodavci ne žele da zaposlenima plaće padnu, dobro je da imamo rast i želimo da se on nastavi, nije rješenje ‘ubiti’ potražnju. Zato je HUP iznio prijedlog Vladi da se ide u smjeru snižavanja opterećenja troška rada da zaposlenima dohodak poraste budući da smo u situaciji da poslodavci ne mogu prebaciti povećane troškove na kupce jer bi tada potrošačke cijene bile značajno veće nego sada, a kupovna moć je već u padu”, napominje.

Glavna ekonomistica Raiffeisen banke Zrinka Živković Matijević ne vjeruje da bi ove godine moglo doći do inflatorne spirale, no 2023. bi mogla biti problematična s obzirom na neminovne pritiske na rast plaća.

“Realne plaće već su u prvom tromjesečju zabilježile pad (-0,4 posto) s izglednim produbljivanjem pada u nastavku godine budući da su već u drugom tromjesečju značajno ojačali inflatorni pritisci osobito u segmentu prehrane i stanovanja. Sindikati u Hrvatskoj su možda slabiji nego prije, no tržište rada je zategnuto. Zaposlenost raste, nezaposlenost je pala, a raskorak između ponude i potražnje za radom nikad nije bio veći”. kaže.

U HUP-u i dalje zazivaju snižavanja opterećenja troška rada/I. Kralj/PIXSELL

Prijetnja standardu
Dodaje da iako u privatnom sektoru radnici nisu zaštićeni kolektivnim ugovorima kao u javnom, uz već dulje prisutan manjak radne snage i bez inflacije bi došlo do rasta plaća, a ona ga samo pojačava. U Raiffeisenu su povisili prognozu inflacije za ovu godinu na 9,2%, a prelijevanje pritisaka očekuju i u narednoj godini, na 4,1 posto uz izražene rizike za korekciju na više uz uvjerenje da je i pred Hrvatskom i Europom razdoblje više inflacije.

“Namjerno obaranje realnih plaća i dohodaka u nadi da se inflacija neće uhvatiti je riskantno jer se ona prenosi izvana kroz cijene sirovina u situaciji kada ih Europa nema, a istodobno većina strategija, od energetske, zelene, poljoprivredne i ostalih, počiva na sirovinama kojima ne raspolažete”, kaže Lovrinčević upozoravajući da bi strateški promašaji Europe mogli imati visoku cijenu.

Otvoreno je pitanje koliko će dugo europski građani moći trpjeti eroziju životnog standarda prije nego što vlastito nezadovoljstvo visokim cijenama i skupim energentima usmjere prema političkim elitama. Pokazni primjer mogli bi biti nedavni francuski predsjednički izbori koje je osvojio Emmanuel Macron pa potom na parlamentarnima izgubio apsolutnu većinu.

Kampanjom je dominirala tema kupovne moći, a vrijedi podcrtati da je u svibnju Francuska imala najnižu inflaciju u EU, 5,8 posto. Prosjek eurozone je 8,1 posto, a s najvećim udarom cijena suočene su tri baltičke zemlje – u Latviji je 16,8 posto, u Litva 18,5, a u Estoniji je preskočila 20 posto.

S energentima kojih nema, a preko kojih uvozi inflaciju, Europa bi mogla posegnuti za snižavanjem poreznog i trošarinskog opterećenja da “pojeftini” goriva, no činjenica da to nije na stolu može se tumačiti strahom od usporavanja ‘zelene’ tranzicije, ali i uvida u javne financije u nekima od članica.

Kobna radikalizacija
“Potraje li inflacija u Europi dulje, može se dogoditi da društvene posljedice idu u smjeru radikalizacije društva, a to Rusija i želi. Ne možete računati na to da će građani dugo pristajati na obaranje životnog standarda, tražit će političke alternative. U tom slučaju moglo bi se dogoditi da pokušaj demokratizacije Rusije završi radikalizacijom Europe”, zaključuje Lovrinčević.

Prosječna mjesečna neto plaća u ožujku iznosila je 7607 kuna, 155 kuna više nego u veljači. Početkom drugog tromjesečja rast nominalne bruto plaće usporio 1,6% (s 2,2% u prva tri mjeseca.

Prema podacima iz HNB-ovog Biltena, porast plaća bio je najviše izražen izvan javnih i državnih službi, uz najveći rast u djelatnosti financija i osiguranja te poslovnim uslugama. Istodobno, realna bruto plaća u tom razdoblju je pala 1,1% zbog usporavanja rasta nominalne bruto plaće i ubrzavanja rasta potrošačkih cijena.