Bilo je potrebno manje od deset godina od ulaska u Europsku uniju da manjak radne snage postane gorući problem Hrvatske. Nema grane gospodarstva, a gotovo nema ni tvrtke koje se ne žale da ne mogu naći kvalificirane radnike.

U isto vrijeme odljev mozgova, onih najobrazovanijih i najtalentiranijih u inozemstvo, otvara duboke anomalije na ekonomiju i društvo u cjelini. Je li vrijeme da se otvori rasprava o plaćama?

Iseljavanje u EU u potrazi za poslom nikoga nije iznenadilo. Hrvatska ionako ima ‘gastarbajtersku’ povijest, a slično se događalo i drugima nakon ulaska u članstvo pa smo preko noći postali zemlja za strane radnike.

U samo šest godina hrvatsko tržište rada prošlo je tektonski zaokret u kojem je broj stranih radnika porastao sa 7800 na oko 130 tisuća i dosegnuo osam posto radne snage. U nekim granama stranci čine petinu zaposlenika, procjenjuje se da potencijalnom BDP-u doprinose s između 0,5 i jednim postotnim bodom. Nemali je i utjecaj na realni rast iako je egzaktno teško izračunati koliko.

Ranije se manjak radne snage popunjavao uglavnom radnicima iz okolnih zemalja, no i taj se bazen ispraznio, a fokus poslodavaca nužno okrenuo dalje prema Dalekom istoku.

Danas je radnika iz BiH tek 23 posto u udjelu dozvola za privremeni boravak i rad, a 2017. bilo ih je dvije trećine. Istovremeno, Nepalci, Indijci, Filipinci i Bangladešani krajem rujna ove godine činili su više od 30 posto stranih radnika.

Niska participacija
Govoreći o trendovima na tržištu rada, segmentu koji je u fokusu Europske središnje banke zbog reperkusija na tvrdokornu inflaciju, guverner Boris Vujčić upozorava da “trebamo smišljenu i dobru imigracijsku politiku, moramo dogovoriti što želimo u budućnosti”.

Radnika i danas kronično nedostaje, no stopa aktivnosti i dalje je među najnižima u EU. Posljednji podaci govore da je stopa aktivnosti radno sposobnih građana u dobi od 15 do 64 godine oko 70 posto, što je porast od osam bodova u odnosu na početak 2000-tih.

Kada bi Hrvatska dosegnula europski prosjek participacije radne snage od 75 posto, s današnjih 70 posto, na tržištu bi nedostajalo 120 tisuća radnih mjesta. Upravo činjenica da broj zaposlenih strana i umirovljenika naglo raste upućuje na to da potencijal neaktivne populacije nije dubok bazen.

“Da smo uspjeli radno aktivirati stanovništvo imali bismo znatno manju migraciju, no i kada odbijemo umirovljenike i stranu radnu snagu, potencijal neaktivne populacije u Hrvatskoj je vrlo ograničen. Moramo tražiti druga rješenja, dijelom kroz aktiviranje umirovljenika, bilo bi još bolje da je podignuta dob za umirovljenje, te dijelom kroz imigraciju”, rekao je Vujčić na nedavnoj konferenciji Izazov promjene mirovinskih fondova i Zagrebačke burze.

U Hrvatskoj je oko 100 tisuća nezaposlenih, u lipnju i srpnju je brojka bila i manja, a zadnji puta to se dogodilo 1982. “Plaće vrlo dobro prate rast produktivnosti. Pitanje je do kad zaposlenost može rasti? Rast će, ali svakako ne ovim tempom. U prosjeku 1-postotni rast BDP-a podrazumijevao je rast zaposlenosti od oko 0,7 posto”, rekao je Vujčić. “Ako poraste produktivnost, svi će biti bogatiji i onda možemo razmišljati o univerzalnom dohotku”, dodaje guverner.

Ukupno stanovništvo Hrvatske opada već gotovo tri desetljeća, a smanjenje broja stanovnika počeo je ranije nego u Europu i bržim tempom. Uz očekivano produljenje životnog vijeka, promjene starosne strukture i pad broja stanovnika, radno aktivno stanovništvo u narednih 20 godina smanjit će se za čak 400 tisuća osoba. Ilustracije radi, to je trećina današnjeg broja ukupno zaposlenih. To će za poslodavce, koji i danas podcrtavaju manjak radne snage, i gospodarstvo u cjelini predstavljati primarni problem.

U takvom okruženju, a slično je i u EU, tržište rada vrlo je otporno. Članice su prijavile da im najviše nedostaje armirača, programera, krovopokrivača, psihologa i vozača, dok je višak tajnika, fotografa, vrtlara, sociologa i turističkih agenata. Proces nije lako predvidiv jer dijelom ovisi o tehnologiji. Umjetna inteligencija nosi teško predvidive disrupcije na poslove budućnosti, ali i prilike da ukloni pojedine manjkove, primjerice vozača ako uspješno zažive autonomna vozila.

Analiza McKinseya iz 2021. ukazuje da bi do 2030. približno 340 tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj moglo nestati. Ipak, bit će zamijenjena gotovo istim brojem novih radnih mjesta u novim zanimanjima te i rastućim industrijama uslijed općeg porasta proizvodnosti.

Dok će neto potražnja za radnom snagom ostati nepromijenjena, očekuju se značajne promjene u strukturi profesija. Do kraja desetljeća oko 140 tisuća radnika trebalo bi promijeniti zanimanje da bi ostali zaposleni – prijeći iz poslova koji traže fizičke vještine za rješavanje radnih zadaća u poslove koji zahtijevaju kognitivne, društvene, emocionalne i tehnološke vještine.

Nesmiljeni odljev
Na prvi pogled sjajna statistika o (ne)zaposlenosti i rastu plaća koje su posljednjih mjeseci pobijedile inflaciju, teško može sakriti duboke anomalije tržišta rada. Primanja konobara nadmašuju plaće učitelja u školama, znanstvenika, mladih liječnika, novinara… O plaći dobrog majstora, od keramičara, vodoinstalatera do krovopokrivača, mnogi mogu samo sanjati. Mnogi od njih vratili su se iz inozemstva jer ovdje mogu zaraditi kao u Njemačkoj ili Austriji.

Nema ništa loše u tome, posebno ne okolnostima kada se razina domaćih cijena brzim tempom prilagođava europskim razinama. Problem je u preniskim plaćama visokoobrazovanih kadrova zbog kojih se prazne bolnice, znanstveni instituti, škole…

O toj temi nema gotovo nikakve rasprave, osim kada sindikati sporadično dignu buku, jer izgledno mnogi smatraju da je to stvar ponude i potražnje za radom. To je kratkovidna perspektiva. Zato imamo nesmiljeni odljev najškolovanijih u inozemstvo jer ovdje ne mogu pronaći ni adekvatan ni adekvatno plaćen posao. Mnogi odlaze u zemlje gdje će se njihovo obrazovanje i stručnost najviše cijeniti, drugi rezignirano mijenjaju profesiju i okreću se zanimanjima u turizmu.

Krajnje vrijeme je da se otvori rasprava o plaćama u Hrvatskoj i anomalijama koje otvaraju. Jednako kao što se integracija stranih radnika ne može prepustiti dobroj volji poslodavaca tako se ni tema plaća ne može ostaviti nevidljivoj ruci tržišta.