Lynne Montgomery, supruga nekadašnjeg diplomata, danas konzultanta Williama Montgomerya, Britanka je s hrvatskom adresom.

Diplomatske vode zamijenila je akademskim i odnedavno je potpredsjednica Cotrugli Business School za regiju i globalno širenje škole. Što se u Hrvatskoj promijenilo od devedesetih, što misli o obrazovnom sustavu i zašto je ponovno sjela u studentske klupe, ali i zašto su ljudi jednako vrijedan resurs kao i novčani tok u kompanijama, govori za Poslovni dnevnik povodu konferencije o ljudskim resursima Art of HR u Dubrovniku.

Kako vidite Hrvatsku i regiju danas u odnosu na kad ste prvi puta došli?
Ispričat ću vam anegdotu; 1998. bila sam na primanju kod predsjednika Tuđmana kada mi je prišla jedna žena. Pitala me što kao supruga ambasadora namjeravam raditi, namjeravam li na diplomatske ručkove, odmarati, igrati tenis. Kad sam ju pitala što predlaže, odgovorila je da naredni tjedan odemo u Vukovar vidjeti iskapanja masovnih grobnica, na što sam rekla: 'Zašto ne?' Nekoliko dana kasnije sam ju nazvala s pitanjem kad se kreće, iznimno se iznenadila da mislim ozbiljno. Bila je to Đurđa Šušak i početak jedne od najinteresantnijih poznanstava u mom životu iako se ne slažemo po mnogo čemu, iznimno ju cijenim. Bio je to prvi od oko 25 posjeta Vukovaru, a zahvaljujući njoj provela sam tri godine u trapericama, često s najmlađom kćeri, putujući po Hrvatskoj upoznajući izbjeglice i žrtve što je završilo prikupljanjem više od milijun eura za razminiranje. Mnogi su se uključili, no većinu novca prikupili su Hrvati što mi je dalo trajno i duboko poštovanje prema vama. Traume su i dalje tu, živim u Močićima koju su tada bili okupirani, ali vidi se da su se stvari promijenile. Imate ogromni potencijal u ljudima, posebno mladima, zemlja je prekrasna i vidim da Hrvatska ide naprijed.

Puno se priča o potencijalu, ali on nikako da se realizira, a raste razočaranje…
Ja sam gost u Hrvatskoj, nije na meni da komentiram. Iz mog iskustva u edukaciji, imala sam izvrsna, ali i vrlo razočaravajuća iskustva diljem regije. Neću imenovati škole, no vrlo me iznenadila razina korupcije u školstvu. Postoje škole i fakulteti koji obrazuju vrhunske mlade ljude, no pitanje je kamo oni odlaze kasnije. Potreban vam je nadstranački politički konsenzus o potrebama ljudskog kapitala u narednih nekoliko desetljeća, kao što je Južna Koreja napravila prije 40 godina. Zapitajte se što nam treba; je li to turizam? Trebamo li vrhunske menadžere u svim turističkim institucijama, sve do razine koja obrazuje kuhare… Dakle, nacionalni konsenzus o potrebama obrazovnog sustava, potrebama rada, kako privući što više stranih investicija… Problem je u tome što to ima prizvuk socijalističkog planiranja, petoljetki, a od toga se ljudi u ovoj regiji užasavaju. Ali, pogledajte Južnu Koreju danas, jedan je od azijskih tigrova. Apsolutno nema razloga da i Hrvatska ne uspije s obzirom na potencijal, no morate početi o tome razgovarati.

Spremate se na konferenciju o ljudskim resursima. U čemu je bit?
Kapital vaše kompanije nije samo u novcu i profitu već u ljudima. Uspjeh ove regije u narednih 20 godina velikim dijelom ovisit će o tome kako se ljudi koriste; imaju li vještine, jesu li obrazovani. Ako ne budu, strani investitori otići će drugdje. Nije poanta da ljude obrazujete u vakumu, ako poslodavac, bio on Coca-Cola, IBM, Ernst &Young ili Erste banka, mora ispočetka obrazovati zaposlenika, to je besmisleno. Glavni govornik na konferenciji je Dave Ulrich, jedan od najboljih trenera na svijetu i otac ljudskih resursa kakve danas poznajemo. Tvrtke koje sam navela koriste njegove metode u radu, svjesne da je obrazovanje uslužna djelatnost. U fokusu mora biti student ne profesor; profesori moraju nastaviti učiti i usavršavati se. Osobno, upravo studiram psihologiju jer sam shvatila da mi sve više potrebna da bih predavala. U svojim godinama, sjedim na nastavi, pravim bilješke… Kako ću predavati ako se ne usavršavam, pa neću predavati po 30 godina starom udžbeniku. Kako će netko tko je naučio udžbenik i položio ispit doći u IBM i imati potrebne vještine za rad? Objasnite mi, molim vas, jer ja ne razumijem…

Većina smatra da je bit biznisa maksimizacija profita. Kako se onda tu uklapaju ljudi?
Vjerujem da se ideje o profitu mijenjaju. Pogledajte Billa Gatesa, on je sve darovao u zakladu. Naravno da je profit ključan; morate platiti ljude, zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Sve više kompanije shvaćaju, ili su na to prisiljene, da čine dio zajednice. Sve više ih se pita što radite za dobrobit zajednice? Nestle, primjerice, ima inicijativu da zaposli 10.000 mladih ljudi. To je nevjerojatno, a nisu jedini koji tako razmišljaju. Posebno danas sa 'generacijom Y' koja brzo mijenja poslove, žele biti dio tima, ne raditi u piramidi, žele zastati u pola posla i zaigrati stolni tenis do ponoći. Morate imati ured otvoren i u noći jer dolaze u dva popodne, a ostaju do dva ujutro. Možda im morate omogućiti kemijsku čistionicu, vrtić ili bankomat. Pogledate Google ili Apple, oni to već imaju, shvaćaju da je stvar u kvaliteti vašeg života na poslu. Znam da Hrvatska još nije na toj razini, ali i tu ima tvrtki u kojima je to realnost.

Utječu li socijalne mreže na upravljanje ljudskim resursima?
To je specifično za 'GenY' mlade ljude. U našoj obitelji ne dozvoljavamo nikakve elektroničke uređaje za obiteljskim stolom. To je vrlo komplicirano pitanje; moja kćer je novinarka, ima svoj portal o Siriji, prati ju tisuće ljudi na Twitteru. Nedavno sam održala kritičko predavanje o obrazovnom sustavu u Srbiji što je jedan profesor u dvorani odmah tvitao, a studenti odgovarali i otvorila se velika rasprava. Primjerice, u Cotrugli Business School pokušavamo stvoriti ravnotežu: tijekom nastave ne smiju koristiti telefone, no koristimo pozitivnu stranu novih tehnologija. To volim kod ove regije: kad se ne vidite s prijateljima nekoliko dana, nazovu i pitaju gdje si. To Amerikanci ne rade. Bilo bi mi žao da to Hrvatska, jednako kao i regija, izgube. No, možda se i previše vremena provodi u kafićima.