Dok se u javnosti raspreda je li badnjačka najava premijera Andreja Plenkovića o namjeri renacionalizacije Ine bila ishitrena, premijer je najavio da će se vjerojatno već ovaj tjedan s Mađarima nastaviti kontakti u vezi s otkupom Molova udjela. Mađarska je strana prošlotjednim izjavama sugerirala da nije a priori protiv razgovora, ali da se njima zapravo ne žuri i da vjeruju da će u arbitražama s Hrvatskom nakon pravorijeka one u Washingtonu (krajem godine) rezultat biti 2:0 za njih. Mađarski šef diplomacije Peter Szijjarto je, doduše, samo opisno dao naslutiti cjenovna očekivanja Mola.

Kako je rekao, Mađarskoj bi se "morao vratiti barem novac uložen u Inu". Neslužbeno se već neko vrijeme tvrdi da Molovi apetiti trenutno teže blizu dvije milijarde eura. To, dakako, uvelike nadilazi Plenkovićevu formulu četvrtine HEP-a za pola Ine. I energetski stručnjaci mahom ističu kako u vaganju realne vrijednosti Ine treba imati na umu da je ona tijekom 13 godina partnerstva Ina-Mol tehnološki nazadovala, da su joj se tržišni udjeli srozali, zalihe nafte i plina srozale, a malo se učinilo u pogledu novih istraživanja i potencijala. Tako se njihove okvirne procjene vrte od 6 ili 7 pa do desetak milijardi kuna. Čak i zanemarujući nimalo bezazlene političke i tehničke neizvjesnosti vezane uz Vladin plan, jedno od važnih pitanja je kakve pregovaračke karte u rukama ima Vlada. Ili, što je to što bi sadašnje, naizgled udobne pregovaračke pozicije Mađara moglo učiniti manje komfornim, a time i prizemljiti cjenovne apetite.

Premijerova najava žalbe Saveznom sudu Švicarske na nedavni pravorijek arbitraže u Ženevi teško da ih je jako uznemirila, a i domaći pravni stručnjaci to prvenstveno vide kao kao taktički potez 'za domaću upotrebu' i/li pokušaj kupnje vremena. Poznavatelji geneze strateško-partnerskih odnosa Ina-Mol smatraju da bi jedna od jačih karata mogle biti kaznene prijave koje je Hanfa još sredinom 2011. podnijela hrvatskom Državnom odvjetništvu protiv Mola odnosno odgovornih ljudi u Molu i Ini. Uz manipulaciju tržištem, Hanfa ih je teretila za prijevare u gospodarskom poslovanju i zlouporabu povlaštenih informacija, pri čemu su ključni nalazi oko tzv. LODO protokola de facto upućivali da je sustav upravljanja Inom nelegalan. No, iz tih se prijava dosad u DORH-u nije izrodilo ništa, ili barem ništa vidljivo, a sredinom godine prijete im  zastare. U vezi s tim kaznenim prijavama nameće se, naravno, pitanje što se uopće poduzimalo u proteklih pet i pol godina?

Na upit Poslovnog dnevnika o statusu tih prijava iz DORH-a su odgovorili kako nisu u mogućnosti odgovoriti na pitanja. Pozvali su se pritom na Zakon o državnom odvjetništvu, odnosno čuvanje tajnosti podataka.  Odredba zakona na koju su se referirali kaže kako se tajnima smatraju "spisi DORH-a do donošenja rješenja o provođenju istrage ili dostavljanja obavijesti iz članka 213. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ili odbačaja kaznene prijave". Hanfine prijave zasad, prema svemu sudeći, nisu rezultirale ni odbačajem ni prihvaćanjem, a izvjesno je tek da po njima nisu pokrenuti sudski postupci. No, tadašnje vodstvo Hanfe na čelu s Antom Samodolom bilo je uvjereno da je kroz obuhvatan postupak nadzora (praćen i višemjesečnom blokadom trgovanja dionicama Ine) podastrlo jake dokaze o kaznenim djelima koji nadilaze aspekte tržišta kapitala i korporativnog upravljanja, a koji su s obzirom na Hanfinu nadležnost u tom nadzoru bio primaran.  

Prva se kaznena prijava odnosila na Molovu javnu ponudu za otkup dionica od malih dioničara u prosincu 2010. Malim dioničarima tada je nuđeno 2800 kuna po dionici (kao i 2008.), a Hanfa je istragom u koju je uključila i međunarodne regulatore došla do podataka o tome da su Mađari istodobno preko trećih strana (Cipar, Slovačka) pokušavali uhvatiti natpolovični paket dionica, pri čemu je nudila znatno više (oko 4000 kuna). No, trenutno je i zanimljivija prijava vezana uz nalaze analiza i iskaza o protokolu u okviru LODO-a (Liste ovlaštenja pri donošenju odluka), ključnoga dokumenta koji uređuje način upravljanja i procese odlučivanja u Ini.  

Hanfa je smatrala da je ponudila čvrste dokaze kako Uprava Ine (točnije, 'hrvatska kvota' u njoj) operativno ne upravlja kompanijom već to čini Mol preko predsjednika Uprave i svojih izvršnih direktora. Konstatirala je i da Odbor izvršnih direktora nije u skladu s hrvatskim zakonima niti s internim aktima Ine jer upravlja kompanijom uz odobrenje Mola iako je formalno osnovan samo kao savjetodavno tijelo Uprave. No, kako je tada isticao Samodol, "LODO je samo vrh sante leda, stvar kontinuiteta i posljedica nečega što je stvorilo podlogu da se dogodi". Pritom je taj "kontinuitet" smjestio u vrijeme prodaje prvog paketa dionica 2003., pa i njene pripreme (2002.).  Hrvatski članovi Uprave u to su vrijeme također svjedočili da su u praksi bili marginalizirani te 'preskakani' u dijeljenju povlaštenih i poslovno značajnih informacija – od načina i redoslijeda informiranja pri nabavi nafte pa do uvida u rad izvršnih direktora.

Isticali su, primjerice, kako godišnje za kupnju nafte Ina potroši oko 2,5 milijardi dolara, što je nešto manje od pola njezinih prihoda, a da oni tj. članovi Uprava o tome nisu imali ni pune ni pravodobne informacije. Isto tako, ponavljali su da je sustavom LODO Upravi oduzeta izvršna uloga, na što su se, kažu, žalili. Međutim, barem ako je suditi prema nedavnom pravorijeku ženevske arbitraže, čini se da su se žalili na pogrešne adrese. U njegovu obrazloženju, naime, istaknuto je upravo kako ni članovi uprave niti druge relevantne institucije u RH nisu zbog toga pokrenule sudski spor. Treba li se u toj opaski prepoznati i DORH? Jer, dojam je da je, poput političara i vladajućih koalicija, i on u vezi s Inom više bio zaokupljen (samo) Sanaderom i pričom o mitu. U preispitivanju pregovaračkih pozicija Vlade idućih mjeseci zacijelo ne bi bilo zgorega dobro pretresti i ladice DORH-a.