Uz vanjsko okruženje koje već nekoliko godina obilježava nepredvidivost i stalno ispreplitanje većih i manjih šokova, godinu na izmaku, kao i dvije prethodne, Hrvatska će posve izvjesno zaključiti višom stopom gospodarskog rasta u odnosu na prosjek Europske unije i europodručja. Oslonjenost na usluge trenutno pokazuje bolju stranu medalje (za razliku od pandemijske 2020. i zastoja industrije putovanja), a nemalo pripomažu i nikad izdašnija europska sredstva.

No, uz solidnu otpornost u uvjetima geopolitičkih i tržišnih previranja, i u MMF-u su ove godine podcrtali kako se to dijelom treba pripisati i “vještom makroekonomskom i financijskom upravljanju hrvatskih vlasti”, a pohvalili su i odlučnost u provedbi Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. S druge strane, upozorili su kako i dalje predstoji izazov daljnjeg povećanja životnog standarda građana “na održiv način”.

U prvoj godini članstva u eurozoni (i Schengenu) viša od prosjeka ostalih zemalja iz zone eura bit će nam, naime, i prosječna inflacija. Kao, uostalom, i u godini uoči prelaska na euro. Isto tako, prema većini ekonomskih prognoza, i dogodine ćemo u odnosu na ostatak EU i eurozone imati iznadprosječne stope. Kako rasta BDP-a, za koji se predviđanja kreću u rasponu od 2,5 do 3 posto (koliko prognoziraju u HNB-u), tako i inflacije, mada bi ona trebala osjetno usporiti. U središnjoj banci računaju da bi se i inflacijski diferencijal u usporedbi s prosjekom eurozone trebao suziti.

Strukturne slabosti
Prema najnovijim projekcijama HNB-a, koji je u pogledu usporavanja inflacije oprezniji od Vlade, u 2024. godini inflacija bi trebala biti više nego upola niža nego ove godine, što znači oko 4 posto. A nakon što je ubrzano povećanje opće razine cijena za posljedicu imalo oko dvije godine pada kupovne moći plaća kombinacija ubrzanog rasta nominalnih plaća i usporavanja rasta cijena u 2023. će za rezultat imati i solidan oporavak realnih plaća.

Stanje na tržištu rada pak i dalje obilježava rast zaposlenosti i manjak kvalificirane radne snage, pa se i naredne godine očekuje rast plaća i u realnim terminima, ali blaži nego ove godine. Porast raspoloživih dohodaka je, s jedne strane, čimbenik koji pogoduje osobnoj potrošnji, ali istodobno može ispasti i rizik u smislu očekivane dinamike usporavanja inflacije, posebice ako se rast jediničnih troškova rada apsorbira kroz jedinične profite manje nego što se računa.

Vezano uz vanjsko okruženje, aktualne prognoze uglavnom sugeriraju da bi nakon više-manje stagnantne 2023. (s tim da je počela bolje od prvotnih očekivanja) u narednoj godini trebao uslijediti postupni oporavak gospodarske aktivnosti.

Premijer Andrej Plenković imat će jakih argumenata u predizbornim sučeljavanjima/M. Prpić/PIXSELL

Očekuje se da će on biti potpomognut snažnim tržištem rada i nešto bržim povratkom inflacije prema ciljanih dva posto. S daljnjim posustajanjem inflacijskih pritisaka i trenutni bi zastoj podizanja ključnih kamatnih stopa u okviru povijesno snažnog ciklusa zaoštravanja monetarne politike Europske središnje banke mogao zamijeniti početak spuštanja referentnih kamatnjaka.

Analitičari se u vezi s tajmingom uglavnom “klade” da će to biti prije sredine 2024., premda je retorika ESB-a u smislu stvaranja takvih očekivanja i dalje načelna i oprezna.

Kako bilo, brojke kojima se najčešće ilustriraju domaća gospodarska kretanja hrvatskoj Vladi daju dovoljno “streljiva” u političkim pripetavanjima u kojima je sve očitije zagrijavanje predizborne atmosfere. Za brojkama se nerijetko poseže i u branjenju od kritika u kojima ekonomski stručnjaci  upozoravaju na strukturne slabosti i manjak kvalitativnih i/li reformskih pomaka. To, kažu, ograničava srednjoročne i dugoročne perspektive, no trenutno te slabosti prikrivaju agregatni pokazatelji pozitivnog predznaka.

Vanjska maska
Tako je, primjerice, ekonomist Mladen Vedriš ovih dana podsjetio da je hrvatsko gospodarstvo od ulaska u EU zapravo raslo samo četiri posto, kao i da je u tom razdoblju državu napustilo oko 400 tisuća kvalitetne i kvalificirane radne snage. To dosta govori o društvenim prioritetima i poziciji ekonomije i ekonomskih politika.

“Ono što nas danas izvlači iz defanzive su obilna sredstva iz europskih fondova koja nose 70-ak posto javnih investicija koje se realiziraju, a što se dijelom prelijeva na rast BDP-a, ponajprije preko sektora građevinarstva. Tu je, naravno, i turistička sezona i prateća potrošnja. Sve to čini vanjsku masku koja trenutačno prikriva strukturne slabosti naše ekonomije”.

Strukturu rasta BDP-a ekonomisti općenito ove godine apostrofiraju nešto učestalije nego ranijih godina. Drže da nije baš “najsretnija”. Osim naglašenog rentnog karaktera i pretjeranog oslanjanja na položajnu rentu te nikad izdašnijeg “vodopada” europskog novca koji već za koju godinu neće biti ni približno izdašan kao danas, kao ovogodišnju specifičnost dio ih ističe netipičan rast bruto dodane vrijednosti sektora financijskih usluga i njegov doprinos stopi rasta BDP-a. Snažan rast BDV-a u tom sektoru, podsjećaju, u najvećoj je mjeri posljedica monetarne politike ESB-a, odnosno njezina utjecaja na velik skok (neto) kamatnih prihoda banaka.

Istodobno, SDP-ov Branko Grčić ovih dana upozorava na trendove u proizvodnom sektoru. Imamo višemjesečni pad industrijske proizvodnje, napominje, a s tim je povezano i stanje robnog izvoza koje odražava utjecaj usporavanja ekonomija glavnih vanjskotrgovinskih partnera Hrvatske. Zabrinjavajućim smatra i to što privatne investicije u proteklom desetljeću realno zapravo stagniraju, dok one javnog sektora u novije vrijeme guraju rastući priljevi iz EU fondova koji će se za nekoliko godina osjetno smanjiti.

Novog ministra gospodarstva Habijana čekaju brojna pitanja u 2024./D. Višnjić/PIXSELL

“Od očekivanih tri posto realnog rasta BDP-a oko ili do 1,5 posto je utjecaj fondova EU. Rastu prije svega usluge, u prvom redu turizam”, kaže, “ali ni on ne može više generirati dosadašnje stope rasta, čime na važnosti dobiva pitanje kako da od te potrošnje u konačnici više ostane u Hrvatskoj, napose njezinu proizvodnom sektoru”.

To, međutim, vraća priču na neke odavno adresirane teme vezane uz javne politike, od kvalitete pravosuđa i javne uprave, obrazovanja… Ukratko, reforme usmjerene na jačanje konkurentnosti i produktivnosti te ulaganjima više dodane vrijednosti. Sve to, uz ostalo, itekako ima veze i s demografijom za koju će većina danas reći kako je neupitni prioritet – ne samo društveno-politički već i ekonomski.

U smislu produktivnosti i konkurentnosti već su dobro poznate i neke od glavnih “domaćih zadaća” koje su redovito i dio preporuka u izvješćima međunarodnih institucija, od Europske komisije do Svjetske banke i MMF-a.

Novi zakon o državnim tvrtkama
Unatoč određenom napretku posljednjih godina, Hrvatska produktivnošću još znatno zaostaje za razvijenijim zemljama, a povećanje produktivnosti zahtijeva ambiciozniji i sveobuhvatniji paket reformi koje će omogućiti više ulaganja u istraživanje i razvoj i tehnološke iskorake.

I strane i domaće preporuke neizostavno naglašavaju i poboljšanje praćenja i korporativnog upravljanja poduzećima u državnom vlasništvu, što, među ostalim, smanjuje potencijalne fiskalne rizike. Tako se većinom pozdravlja i priprema novog jedinstvenog zakona o poduzećima u državnom vlasništvu koji bi trebao biti donesen početkom 2024.

Isto vrijedi i za reformu sustava plaća i nagrađivanja u javnom sektoru. No, pred nama je tzv. superizborna godina i treba vidjeti što će biti s reformskim apetitima. Izbori njima ne pogoduju, a obično su i svojevrsna nepogoda za fiskalnu disciplinu. Mada proračun za 2024. ima pečat izborne godine, ostaje nadati se da se Vladin plan o deficitu u okvirima kriterija iz Maastrichta i nastavku silazne putanje javnog duga (koji bi iduće godine trebao pasti ispod 60 posto BDP-a) neće poremetiti.