Mladi bračni par iz Slavonskog Broda, Sara i Hrvoje Paljug, već nekoliko godina raznose poštu u njemačkom Bad Honnefu i okolici. 

Na poslu su kolege, kod kuće bračni partneri, javlja Deutsche Welle.

Stalni posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio trnovit. 

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska je u razdoblju od 2008. do 2018. godine izgubila oko 233 tisuće stanovnika, što je više od pet posto populacije.

Grad je odlučio zaustaviti iseljavanje mladih obitelji i dao im mogućnost iznajmljivanja zemljišta za kuću ili stan po povoljnoj cijeni od tisuću kuna po kvadratnom metru.

Nakon deset godina to isto zemljište ili stan mogu i otkupiti. Prema sličnom modelu na 99 godina iznajmljuju se i zemljišta za gradnju kuća i po tome je ovaj grad jedinstven u Hrvatskoj.

Nakon dvije godine kupili stan uz kredit 

Sara i Hrvoje Paljug su se nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučili za kupovinu stana uz kredit u mjestu Rheinbreitbach, svega nekoliko kilometara od Bad Honnefa.

Ta se dva mjesta nalaze na granici između dvije njemačke pokrajine, što im je omogućilo da kupe kuću u pokrajini Rheinland Pfalz gdje su cijene nekretnina povoljnije u odnosu na Sjevernu Rajnu-Westfaliju u kojoj rade i gdje su veće plaće. Kako kažu, nije bilo nikakvih prepreka oko realizacije kredita s obzirom na to da imaju hrvatsko državljanstvo. U sljedećih 25 godina, koliko im traje otplata, računaju da će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali stanarinu koja se kretala od 500 do 700 eura, javlja DW. 

Prema njihovoj računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu s obzirom na to da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena.

Sara je za DW ispričala kako se odlučila na posao u Njemačkoj. 

“Završila sam Srednju trgovačku školu u Slavonskom Brodu i vrlo brzo počela sam raditi u prodavaonici sportske opreme ‘Fiesta’, ali firma se zatvorila i ja sam ostala bez posla. Sjećam se da je bila subota, nazvala sam majku da joj to kažem. Ona  je već radila kao njegovateljica u Seefeldu, mjestu udaljenom oko 40 km od Münchena u jednoj obitelji, po načelu mjesec dana kod njih, mjesec dana kod kuće, tako da su jasno mogli čuti koliko smo obje uznemirene. Njegovala je jednu stariju ženu i njena kći je odmah predložila da kupim kartu i dođem jer su mi voljni pomoći. Već sljedeće subote doputovala sam te 2014. godine i provela kod njih četiri mjeseca”, ispričala je. 

Otkrila je kako joj je prvi posao bio u jednoj pekarnici.

“Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekarnici. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje mogu. Moj djed je tada živio u Austriji i nekako mi je uvijek bio cilj da se tamo preselim, ali su me, eto, okolnosti dovele u Njemačku”, ispričala je. 

Hrvoje je u međuvremenu prodao bicikl i još neke stvari kako bi imao novca za prijevod diplome i za tečaj njemačkog jezika. 

Na koncu su skupa otišli u Bad Honnef. 

Najprije su u Bad Honnefu živjeli kod obiteljske prijateljice šest mjeseci. U početku je dvoje mladih radilo na bazenu kao sezonci kod jednog Zagrepčanina. Malo kasnije je Sara ponovno pronašla posao u pekarnici, a Hrvoje u tvornici čokolade i slatkiša Coppeneur. To je, kažu, bilo teško razdoblje odricanja za oboje ne bi li uštedjeli novac za iznajmljivanje stana.

“U to vrijeme sam primijetila da nas promatra jedan čovjek koji je živio blizu nas. Radio je u glavnom sjedištu Deutsche Post u Bonnu i jednog dana me pitao gdje i što radi moj dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi. Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu sa životopisom i Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobiva šansu da radi kao poštar, s tim što mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou", ispričala je Sara.

"Kada su ga pitali bi li mogao pročitati pred njima neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto ne…"  Vidjeli su želju i trud, uspio se zaposliti, ali je bilo jako teško. Izgubio je čak deset kilograma, bilo je trenutaka kada baš ništa nije razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom”, kaže Sara.

Nakon šest mjeseci molbu za posao je podnijela i ona. Tada je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti s priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je tako dobio jedan par mladih poštara.