Mlada Hrvatica otišla na sjever Europe trbuhom za kruhom: ‘Ne razmišljam o povratku u Hrvatsku’

Autor: Poslovni.hr , 21. travanj 2017. u 13:03
Foto: Ilustracija / Thinkstock

Školstvo i zdravstvo su besplatni, točnije, financiraju se iz poreza koji su visoki – čak i do 60 posto bruto plaće.

Odlazak mladih u inozemstvo česta je tema, naročito u posljednje vrijeme. U toj je statistici i ime 25-godišnje Karoline Martan koja je prije gotovo dvije godine, sasvim iznenada, otputovala u Dansku, točnije u Kopenhagen, piše Varaždinski.hr.

Karolina je usporedno s obavezama na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radila brojne studentske poslove, a prilikom pisanja diplomskog rada sasvim slučajno pružila se prilika za odlazak u Dansku.

"Jedan od najdužih i najdražih poslova tijekom fakulteta bio je čuvanje djece, tako da sam na internetu objavila kako tražim takav posao. Pišući diplomski rad zaboravila sam već na taj oglas, no par tjedana kasnije javila mi se gospođa iz Danske kojoj se dopao moj životopis i koja me pozvala da dođem raditi kod njih. Nakon upoznavanja putem Skypea prihvatila sam ponudu", ispričala je Karolina te dodala kako je oduvijek željela putovati i upoznavati nove ljude.

"Školstvo i zdravstvo su besplatni, točnije, financiraju se iz poreza koji su visoki – čak i do 60 posto bruto plaće! Zvuči strašno, no ovdje su plaće dovoljno visoke tako da, i kad se odbije taj porez, ostane ti i više nego dovoljno. Danske tvrtke su san svakog radnika. Puno radno vrijeme iznosi 37 sati tjedno, a gotovo je nezamislivo da posao nosiš kući ili da ostaješ duže na poslu. Osim toga, nitko se ne boji za svoju plaću jer o tome se brinu sindikati koji efikasno štite prava radnika. Što se tiče školovanja, svi redovni studenti primaju stipendiju u iznosu od 5.000 kuna, pod uvjetom da rade minimalno 10 sati tjedno", objašnjava mlada Hrvatica.

Kaže kako su nekretnine prilično skupe, no njena je situacija nešto bolja jer joj dečko studira i ima pravo na studentski smještaj.

Nekretnine u Danskoj su jako skupe, pogotovo u Kopenhagenu, ali to nije jedini problem. Ovdje je ponuda nekretnina daleko manja od potražnje, pa tako da bi uopće kupio ili unajmio nešto, najprije moraš biti na listi čekanja. Prosječna cijena unajmljivanja jedne sobe u zajedničkom kućanstvu iznosi 4.000 do 5.000 kuna, a za jednosoban stan mnogi parovi plaćaju i više od 10.000 kuna – opisala je

Na pitanje razmišlja li o povratku u Hrvatsku, jasno odgovara: "U Hrvatsku se ne bih vratila živjeti za stalno, ali bih voljela češće ići u posjetu".

Karolininu priču u cijelosti pročitajte na stranicama Varaždinskog.hr.

Komentari (17)
Pogledajte sve



Danske tvrtke su san svakog radnika. Puno radno vrijeme iznosi 37 sati tjedno, a gotovo je nezamislivo da posao nosiš kući ili da ostaješ duže na poslu.

Da, ali Jovo moj, tamo radiš 37 sati, a kod nas većina skupi jedva 10 sati rada tjedno za 50% danske plaće, 6 tjedana godišnjeg i nikakve odgovornosti, uz komunistički mentalitet! Druga je krajnost realni sektor koji hrani 80% posto ostalih! Pametnome dosta!
[/quote]

Koja je to vecina? Javni sektor? Znam zenu iz porezne koja pred penziju ima cca 6500kn… ok, mnogo vise nego neki u privatnom, a i nikad nije izgubila posao. Prosjecna danska placa je skoro 4x toga.

Druga prica je s ovima koji pune dzepove kradom, a i ne zele svi raditi u javnom sektoru.

U privatnom ako radis za 1k eur, neki glaubaju i 100h za to. Nemamo svi vezu da postanemo sefovi u opcinama.


Danske tvrtke su san svakog radnika. Puno radno vrijeme iznosi 37 sati tjedno, a gotovo je nezamislivo da posao nosiš kući ili da ostaješ duže na poslu.

Da, ali Jovo moj, tamo radiš 37 sati, a kod nas većina skupi jedva 10 sati rada tjedno za 50% danske plaće, 6 tjedana godišnjeg i nikakve odgovornosti, uz komunistički mentalitet! Druga je krajnost realni sektor koji hrani 80% posto ostalih! Pametnome dosta!

Gle, poduzetnici ovdje kod nas – su / ako se ne radi o financijašima/ uglavnom obiteljski ljudi, a
njihove tvrtke izrasle su na obiteljskoj podršci koju prenose na druge generacije..
Otići van?

Može u tom slučaju- ako odluči -otići cijela obitelj. Ako ode jedna njen član , neće se možda obiteljskom
poslu ništa desiti, ali, ako odu dvoje ili više…nastavak obiteljskog posla je upitan, i odluke se moraju
donositi generalno za sve članove.
Mislite da svaka poduzetnička obitelj- u nevolji- nije barem jednom postavila pitanje- zatvaranje tvrtke
i kolektivnog odlaska u inozemstvo. Reakcije članova obitelji- najbolji su Vam pokazatelj, Vaših
zdravih ili nedovoljno čvrstih odnosa i ciljeva.
Navedite primjer – jedne CIJELE obitelji, koja je posao zatvorila i otišla isto tako- kompletno
živjeti u inozemstvo, te da li su zadovolji, imaju li izvan Hrvatske standard , zadovoljstvo i sreću..
jednaku kao ovdje..? Da li je inozemstvo spremno, funkcionirati uspješno u tim uvjetima, obzirom
na sasvim drukčije odnose djece i roditelja, tj.generacija koje se odvajaju ranije jedni od drugih, i ne zavise financijski jedni od drugih toliko-. kao kod nas?
Želite živjeti svi skupa ko tradicionalne obitelji Rumunja, Turaka, Bosanaca i sl…?u malom stanu,
spavati svi u jednom krevetu..? Ili imate dovoljno financijske snage, za osiguranje vrlo
dobroga standarda života u Njemačkoj, Francuskoj, Danskoj.. Austriji, Kanadi..?
Pogledajte njihove troškove života, cijene režije, zbrojite, oduzmite…koliko članova obiteljoi
mora zaraditi taj novac?…

Zašto ne mislim na poduzetnike financijaše, Zato , jer ovdje prvenstveno mislim na vlasnike velikog
broja dionica , i debelog depozita u nerizičnim fondovima….no, oni se druže s drugim ljudima
otvoreno, a i članovi šire obitelji, stanu, na broj jedne ruke…strah od gubitka kapitala iih ograničava u tom smislu…..

New Report

Close