‘Ministar financija zove na moralni hazard’

Autor: Ana Blašković , 21. srpanj 2015. u 22:00
Željko Lovrinčević/Robert Anić/PIXSELL

Lalovac misli da bi rate kredita trebale odražavati pad cijena nekretnina, stručnjaci skeptični.

Osvrćući se na problem švicarskog franka, o čemu s bankama dogovora nema na vidiku, ministar financija Boris Lalovac iznio je na stol ideju da bi rate kredita koje građani vraćaju bankama trebala odražavati činjenicu da su cijene nekretnina značajno pale. "Ja sam otvorio to pitanje gdje bi se vrijednost nekretnina svela na tržišnu, a shodno tome i iznivelirale rate kredita.

Primjerice, ako je stan 2008. po metru četvornom vrijedio 2400 eura, a danas vrijedi 1700 eura, onda ne vidim razlog da tu razliku ne svedu na realno i ponovno obračunavaju", rekao je Lalovac u intervjuu Jutarnjem listu. Dodao je da je taj prijedlog spominjao bankama rekavši da se one međusobno oko njega ne mogu dogovoriti, da vlada nesuglasje među njima te da im je poručio da ponude pet modela o kojima će se razgovarati. "One (banke, op.a) jednostavno moraju u svojim bilancama ponovno procijeniti vrijednost nekretnina. Ne vidim razloga da ne krenu u to", rekao je Lalovac.

Stručnjaci, međutim, upozoravaju da je Lalovčeva ideja protuustavna, a potencijalno otvara čitavu lepezu problema. "Revalorizacija nekretnina je već propisana i ako njihova vrijednost padne banke izdvajaju rezervacije što se radi godinama. Jedno je revalorizirati, pitanje je samo koliko često ćete procjenjivati vrijednost nekretnina, a drugo je pitanje – a što dalje", kaže ekonomist Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. 

Kalkuliranje s otplatom
Bude li se to odnosilo samo na kredite vezane za švicarski franak, to će staviti u neravnopravni položaj dužnike u eurima i kunama kojima također nekretnine ne vrijede kao kad su uzimali kredite što znači da mjera odmah pada na Ustavnom sudu, kaže Lovrinčević. Ako se, pak, linearno primjeni na sve zajmove, sam ministar financija direktno otvara pitanje moralnog hazarda. "Ako klijent uredno vraća kredit kojemu je u zalogu nekretnina koja vrijedi 30 posto manje, zašto bi mu ga banka otpisivala, posebno ako nije aktivirao neki od instrumenata osiguranja?", pita se Lovrinčević.

Kalkuliranje s otpisima otvorilo bi špekulacije i dotad urednih dužnika (o čemu paradoksalno upravo Lalovac govori u spomenutom intervjuu osvrćući se na podbačaj poreznih prihoda "jer su Grci shvatili da će im se dugovi otpisati") što bi uzrokovalo gubitke bankama. A da se priča karikira do kraja, zašto država onda ne bi vratila plaćeni porez na promet nekretnina svima kojima je pala njihova vrijednost? Ili, svima koji su uložili u neku drugu imovinsku klasu, poput zlata ili dionica na burzi, pita se naš sugovornik. 

Sistemski rizik
No, u svojem predizbornom pohodu na banke ministar Lalovac otvara puno ozbiljniju temu. Banke su već rezervacijama pokrile niže cijene nekretnina, a materijalizira li se dodatni rizik mogle bi biti  prisiljene na nove, a to bi moglo dovesti do dodatnog pritiska na kapital. "To bi pojačalo sistemski rizik jer bi imali 'HPB u malom': prerezervirani sustav i potkapitalizirane banke što bi moglo ugroziti male i srednje banke", upozorava Lovrinčević. Jednostavnije rješenje, smatra, bilo bi ponuditi bankama porezni štit kroz promjene poreznog sustava. Banke bi tada pronašle ravnotežu u svom odnos s klijentom odvagujući koliko troška mogu prebaciti na državu. Ono što banke nikako žele jest pristati na generalno otpisivanje dugova, već bi na otpise pristale pod uvjetom da se jasno definiraju njihovi kriteriji, a rješavanju problema pristupa od slučaja do slučaja. 

Komentari (2)
Pogledajte sve

poznati franački hazarder, upadanjem sjekire u med, barem može plaćati svoj hazarderski potez i sada hazarderski moralizira, u stvari nema rješenje, nego dobiva na vremenu, da mu istekne mandat

evo, ja imam riješenje, stambeni kredit je bez obzira služi li za rješavanje stambenog pitanja ili neki oblik špekulacije, prije svega osobna investicijska odluka tražitelja kredita a isto tako i davaoca kredita

mi, sudionici tržišta kapitala, vrlo dobro znamo da tržište i investicijske odluke često nemaju učinak ili smjer kako smo mi to procijenili ili željeli, nego ne rijetko ispadne upravo suprotno, pa i potpunim gubitka cjelokupnog uloga ako se radi sa npr. margin kreditom, međutim sami snosimo posljedice svojih dobrih ili loših investicijskih odluka, nitko nam nije kriv ako smo donijeli pogrešnu odluku i dobili po prstima…

isto tako bi se trebali tretirati i korisnici stambenih kredita ali regulirati instrumente osiguranja na naćin da se postigne neki reciprotitet podjele rizika kojime bi i dužnici i vjerovnici, svatko ponaosob, snosili posljedice svoje odluke bilo one pozitivne ili negativne

kako su se u pravnom i institucijskom kaosu, banke pokrile sa više paralelnih instrumenata jamstva kao kroz sudužnike, solidarne jamce, založno pravo i sl., jednostavno treba zakonom odrediti da se može primjeniti samo jedan oblik jamstva po izboru strana u ugovorno-kreditnom odnosu, pa ako dođe do neželjenih situacija, ukoliko se ne postigne neki digovor, jednostavno aktivirati to jedno jamstvo, umjesto kao do sada, da se aktiviraju sva jamstva pa vjerovnik ostane bez stana, koji banka dražbom proda za 30% vrijednosti i za ostatak nepodmirenog iznosa kredita ukupno sa kamatama i dalje tereti sudužnike i jamce

stoga, dosadašnjim jamcima i sudužnicima, bi na njihovo traženje, bilo dobro zakonom omogućiti oslobađane od tog tereta te istim tim zakonom regulirati samo jedan oblik instrumenta jamstva kao npr. založno pravo, pa će tako i banke same po sebi sasvim drugaćje procjenjivati kreditne sposobnosti te ako do toga dođe, sasvim drugačije se postaviti da li će, kome i kada aktivirati instrumente osiguranja.

New Report

Close