Hrvatska bi do 2030. godine moglo gotovo svu energiju dobivati iz obnovljivih izvora, stoji u analizi koju je predstavilo udruženje Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH). Ulaganja potrebna za dostizanje ovih energetskih ciljeva kreću se oko milijarde eura na godišnjoj razini.

Od toga bi 500 milijuna eura bilo potrebno za izgradnju solarnih i vjetroelektrana, 300 milijuna za rehabilitaciju, modernizaciju rekonstrukciju, zamjene i digitalizaciju elemenata prijenosne i distribucijske mreže te 200 milijuna za tehnologije skladištenja.

Analiza je temeljena na detaljnom modeliranju evolucije proizvodnje i potrošnje električne energije te na brojnim simulacijama rada hrvatskog elektroenergetskog sustava u različitim vremenskim okvirima. Isto tako, predlaže načine za ubrzanje transformacije elektroenergetskog sustava do jačanja otpornosti na različite krize.

Reverzibilne hidroelektrane
Kako navode iz OIEH, kojima je na čelu direktorica Maja Pokrovac, na osnovu sadašnje potrošnje i trenda njenog rasta, kao i trenutačno potrebnog uvoza električne energije, analiza pokazuje moguću energetsku sliku Hrvatske u 2030. uz 100% obnovljivu energiju.

“Godišnja potrošnja električne energije od 21 do 23 TWh godišnje bila bi zadovoljena proizvodnjom električne energije ponajviše iz sunčanih i vjetroelektrana u Hrvatskoj. U siječnju 2030. Hrvatska bi prema ovom scenariju imala 2500 MW vjetroelektrana koje na godinu proizvode 6 TWh električne energije.

Imala bi i 2500 MW sunčanih elektrana koje godišnje proizvode 3 TWh električne energije. Razvili bismo i 400 MW u ostalim projektima obnovljivih izvora energije poput biomase, bioplina i geotermalnih elektrana koje bi na godinu proizvodile 2 TWh električne energije”, kažu u OIEH. Dodaju da bi tako u 2030., uz prosječnu proizvodnju hidroelektrana od 6344 GWh, ostali OIE proizveli oko 17 TWh, odnosno primarnu energiju od 42 TWh.

To je jednako proizvodnji električne energije od 4,2 milijuna tona prirodnog plina ili 3,1 milijuna tona ukapljenog plina, 3,6 milijuna tona nafte, 5,9 milijuna tona kamenog ugljena, što je oko 42% sadašnje potrošnje primarne energije.

Očekuje se završetak izgradnje hidroenergetskog sustava Senj2/Kosinj snage 412 MW do 2029. godine s povećanjem godišnje proizvodnje na hidroenergetskom sustavu Senj za oko 220 GWh.

Izgradnjom novih vjetro i sunčanih elektrana koje imaju promjenjivu i proizvodnju bit će potrebno do 2030. godine izgraditi i nove resurse fleksibilnosti za usluge sustava uravnoteženja na strani proizvodnje i strani potrošnje. To su nove reverzibilne hidroelektrane kapaciteta od +600/-600 MW, godišnje potrošnje od oko 2,5 TWh i proizvodnje neobnovljivih 1,875 TWh električne energije.

Bit će potrebne i nove baterije za usluge skladištenja te usluge sustava uravnoteženja. Trebat će nam i stabilni i fleksibilni elektrolizatori za proizvodnju vodika koji bi skladištili viškove u sustavu kod velike proizvodnje hidroelektrana, vjetroelektrana te sunačnih elektrana.

Uravnotežena bilanca
Naravno, navode u udruženju, bitan uvjet za ovakvu energetsku sliku u 2030. godini je razvoj prijenosne i distribucijske mreže. Posebno treba izdvojiti razvoj novog dvostrukog dalekovoda od 400 kV, prijenosnog kapaciteta oko 2500 MW, između Dalmacije i sjevernozapadne Hrvatske.

Uz sve navedeno, bio bi to najbolji scenarij elektroenergetske strategije razvoja u srednjoročnom razdoblju, koja počiva na 100% OIE, no zahtijeva velika investicijska ulaganja, ali daje male operativne troškove (cijene električne energije) u pogonu.

Prema ovoj analizi, u 2030., po kategorijama raspoložive energije, obnovljivi izvori energije sudjeluju s 68,7%, neobnovljivi s 20,2% i nuklearna elektrana Krško (hrvatski udio od 50%) s 11%. Saldo razmjene je nula, odnosno elektroeneregtska bilanca bi bila u potpunosti uravnotežena. Uvoz nam prema ovom scenariju ne bi bio potreban.