Ključ trijumfalne pobjede Zorana Milanovića nisu, naravno, njegov nacionalistički populizam ili svadljivost, koji i nisu neka posebna novost, nego činjenica da je takvom politikom sada prvi put uspio privući i značajan broj tradicionalnih birača desnog centra i desnice, a da pritom nije izgubio potporu ljevice. Aktualni je predsjednik tako uspio premostiti tradicionalnu podjelu hrvatskog biračkog tijela, na što ukazuje njegovo uvjerljivo osvajanje tradicionalnih HDZ-ovih utvrda u izrazito “plavim” dijelovima Hrvatske. Time je Milanović postao prvi nominalno lijevo-liberalni kandidat koji je uspio ozbiljno ugroziti monopol HDZ-a u desnom dijelu biračkog tijela, a to je najvažnija vijest ovih izbora i ozbiljan problem za premijera Andreja Plenkovića.
Milanović nije prvi koji je to pokušao. I Ivo Josipović pokušao je nešto slično prije deset godina, ali mu to tada nije uspjelo, baš kao što je i sam Milanović to prvi put pokušao na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine, ali mu desnica tada nije povjerovala. Njegova politička transformacija kojoj smo svjedočili posljednjih pet godina na Pantovčaku očito je bila uvjerljivija. Milanović je posljednjih nekoliko godina vješto eksploatirao činjenicu da od Plenkovićevog dolaska na čelo HDZ-a između Plenkovića i njegove stranke ne postoji znak jednakosti, nego stalna napetost koja povremeno eskalira. Rezultati predsjedničkih izbora i raspoloženje biračkog tijela upućuju na zaključak da je za jedan dio HDZ-a, i to onaj koji je bliži “izvornom” HDZ-u, Milanović očito veći tuđmanovac i hadezeovac od po njihovom mišljenju nepodnošljivo europeiziranog i globaliziranog Plenkovića. Milanović se predstavljao kao zaštitnik Hrvatske pred degeneriranim Bruxellesom i globalizmom koje, kako tvrdi, simbolizira upravo Plenković.
Milanović je predsjedničke izbore tako uspio pretvoriti u svojevrsni plebiscit o Plenkoviću, a Dragana Primorca predstaviti isključivo kao Plenkovićevu marionetu, koja je zbog toga nebitna, iako se Primorac, doduše neuspješno, u jednoj fazi kampanje pokušao distancirati od Plenkovića i HDZ-a. Milanović je tako uspio mobilizirati HDZ-ovo biračko tijelo protiv Plenkovića, koji nema odgovor na Milanovićev izazov. Nevjerojatno nesposobnog i neuvjerljivog Plenkovićevog kandidata na kraju nije uspjela spasiti ni opća HDZ-ova mobilizacija braniteljskih udruga, kao ni lansiranje tipične nacionalističke kampanje, koja protiv Milanovića nije djelovala. Primorac, kojeg čak ni hadezeovci ne doživljavaju kao autentičnog hadezeovca, optuživao je Milanovića za titoizam i jugokomunizam, pokušavajući se tako profilirati kao tradicionalni nacionalist, što je više bio znak političkog očaja nego uvjerljive izborne strategije. Slično vrijedi i za aktiviranje priče o proruskim i prosrpskim botovima, koja zbog netransparentnosti i činjenice da je lansirana neposredno uoči izborne šutnje otvara više pitanja nego što je ponudila odgovora.
Milanović će, naravno, sada postati još veći problem za samouvjerenog premijera, koji arogantno odbija prihvatiti Milanovićevu ruku pomirnicu, čime Plenković prelazi granicu ustavnog ponašanja. Sramotan poraz Plenkovićevog kandidata dodatno će poljuljati Plenkovićev brižno građeni imidž nepobjedivosti i tako produbiti problem koji od početka opterećuje odnos Plenkovića i HDZ-a. Plenkovićev neuspjeh ohrabrit će njegove protivnike unutar stranke, dok Milanovićeva pobjeda nedvojbeno predstavlja dobru vijest za SDP – iako ovo nije pobjeda SDP-a! – koji se postupno približava HDZ-u. Premda je nemoguće predvidjeti što će se dogoditi na skorim lokalnim izborima, a pogotovo na parlamentarnim izborima za tri godine, čini se da Plenković dugo nije bio ovako ranjiv.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu