Da Hrvatska uz još nekoliko uglavnom srednjoistočnih zemalja Europske unije prednjači udjelom kućanstava koja posjeduju vlastitu nekretninu, opće je poznato.

Dok su ukupna financijska imovina i obveze koncentrirane među imućnijima, realna imovina je široko rasprostranjena, a to se u prvom redu očituje u čak 85% kućanstava koja posjeduju tzv. glavnu stambenu jedinicu.

Gotovo četvrtina (23%) kućanstava posjeduje neke druge nekretnine, a gotovo 70 posto ih ima vozilo kao najzastupljeniji oblik pokretnina.

Bogatstvo kućanstava

Koliko je bogatstvo u ukupnoj (neto) imovini kućanstava (realnoj i financijskoj), kako je ona raspoređena te što sve i u kojoj mjeri određuje poziciju kućanstava u smislu distribucije i nejednakosti, prilično je slabo istražen teren.

Tu vrstu analize ponudili su ovih dana prikazom rezultata HNB-ove Ankete o financijama i potrošnji kućanstava njegovi istraživači Igor Jemrić i Igeta Vrbanc, a na temelju tih nalaza Marina Kunovac napravila je i znanstveni rad Distribucija imovine kućanstava u Hrvatskoj.

Prema HNB-ovu istraživanju provedenom prije nekoliko godina, na glavnu stambenu jedinicu otpada nešto više od tri četvrtine ukupne realne imovine kućanstava, dok im je najveći dio financijske imovine – nešto više od dvije trećine – u depozitima.

Iz Ankete proizlazi da financijska imovina u bilanci kućanstava čini samo oko 3,5 posto, no sami autori ističu kako statistika financijskih računa HNB-a upućuje da anketni nalazi podcjenjuju udio raznih klasa financijske imovine.

Ne bez razloga, Kunovac u svom radu ističe kako je on prvi “pokušaj procjene nejednakosti imovine u Hrvatskoj i čimbenika koji na nju utječu”, te da je neophodan nastavak sustavnog prikupljanja podataka o imovini, kao i istraživanja u području nejednakosti raspodjele.

Kad je riječ o realnoj imovini, ponajporije nekretninama, ograničavajući faktor zasigurno je i to što Hrvatska nema porez na nekretnine i registar koji bi počivao na vrijednosnim kriterijima.

Kako bilo, prema HNB-ovom istraživanju, nekretnine (točnije, tzv. glavne stambene jedinice) u vlasništvu kućanstava u prosjeku su vrijedne 94 tisuće eura, s tim da je medijan niži (kao i kod npr. distribucije plaća). Naime, polovica ih je vrijedna ispod, a druga polovica iznad 66 tisuća eura.

Vozila u vlasništvu kućanstava su, prema istoj anketi, u prosjeku vrijedna oko šest tisuća eura, a medijan je četiri tisuće. Tako se procjenjuje da je kod realne imovine medijan oko 70 tisuća eura.

Nepriznavanje stvarnog stanja

U svakom slučaju to je neusporedivo s onim za financijsku imovinu, za koju anketni nalazi sugeriraju da polovina građana u raznim oblicima te imovine (od tekućih računa i depozita do mirovinske štednje, polica osiguranja te dionica i poslovnih udjela) ima do 500 eura, a polovina iznad tog iznosa.

Stvarni medijan je, računa se, višestruko veći, jer kod ispitanika u pravilu postoji izrazita nesklonost “priznavanja” pravih vrijednosti svih kategorija imovine u vlasništvu.

To, naravno, vrijedi i za realnu imovinu. Hrvatska u tome nije iznimka, ali u zemljama s porezom na nekretnine i registrima koji se temelje na vrijednosnom kriteriju, kao i s manje plitkim tržištem nekretnina, sigurno je lakše raditi i takve procjene.

Kako bilo, vrijednost procjene medijana realne imovine u zemljama eurozone je 131 tisuću eura, odnosno gotovo je dvostruko viša od njegove procjene za Hrvatsku.

Razlika medijana kod financijske imovine je, međutim, daleko veća: prema usporedivim anketama u europodručja on je 10.300 eura ili dvadesetak puta veći od hrvatskih (doduše, podcjenjenih) 500 eura. Ta brojka implicirala bi da je npr. u Mađarskoj taj medijan dvaput veći, u Sloveniji triput, u Slovačkoj gotovo šest puta, a u Poljskoj čak sedam puta.

Pola s manje od 300 eura

Izuzmu li se samo depoziti kao glavna klasa financijske imovine, u Hrvatskoj ispada da pola kućanstava ima manje od 300 eura, a ostali iznad tog iznosa, što je također daleko ispod usporedivih zemalja, a kamoli eurozone.

Vrijednost ukupne neto imovine, dakako, prilično varira među kućanstvima, a to ovisi o brojnim faktorima; sociodemografskim karakteristikama, dohotku, vlasništvu nad nekretninom, ali i geografskoj lokaciji kućanstava.

Marina Kunovac tako, među ostalim ističe kako kućanstva s nasljeđenom glavnom stambenom jedinicom imaju manju vjerojatnost da se nalaze u najnižoj kvintilnoj skupini po vrijednosti neto imovine, a čest je slučaj i da dohodovno slabija kućanstva istodobno imaju znatnu vrijednost u realnoj imovini.