Eurozona je nekoć izgledala bolje nego danas, ali relevantno je pitanje je li za nas sada bolje biti pod tim kišobranom nego izvan njega. Sve ipak upućuje da jest jer euro ima status svjetske rezervne valute uz kakvu je u pravilu i negativan utjecaj krize manji nego bez nje.
Otprilike tim riječima jedan je ekonomist sažeo višesatna raspredanja na stručnom skupu o euru u ovo doba prošle godine. S europske strane još se čekala potvrda ispunjavanja kriterija tijekom sudjelovanja u Europskom tečajnom mehanizmu (ERM II), a potom i formalna odluka Vijeća EU o ulasku u europodručje.
Inflacija je već bila u priličnom zamahu. U međuvremenu joj se prestao pripisivati privremeni, postpandemijski karakter, a s ratom u Ukrajini dodatno su podgrijani cjenovni pritisci (energetska kriza) i neizvjesnost izgleda gospodarskog rasta. “Poanta ulaska u eurozonu je da nam bude bolje, i građanima i gospodarstvu”, poručivao je guverner HNB-a Boris Vujčić.
Eliminiranje glavnine valutnog rizika, povoljniji uvjeti zaduživanja (nego izvan eura), niži transakcijski troškovi neki su od njezinih najčešće spominjanih benefita. Oni u drugom koraku pogoduju i robnoj razmjeni, investicijama. Važan “plus” je i pristup monetarnim operacijama Eurosustava i, po potrebi, Europskom mehanizmu za stabilnost. Sve tri velike rejting agencije pri podizanju kreditnog rejtinga Hrvatskoj notirale su i napredak prema eurozoni.
Razne izvedenice visoke eurizacije u Hrvatskoj jedan su od dugo i često ponavljanih argumenata u prilog što bržem ulasku u eurozonu. Sam smjer zacementiran je i Ugovorom o pristupanju u EU, ali bez zadanih rokova.
Eventualna premišljanja oko izbora brzine kolosijeka za taj finalni iskorak u okviru eurointegracija otklonjena su s početkom prvog premijerskog mandata Andreja Plenkovića. Samo koji mjesec nakon formiranja Vlade, početkom 2017., pala je odluka o euru i Schengenu kao dvama prioritetnim političkim ciljevima. Premijer i guverner lako su se usuglasili oko izrade strategije što bržeg uvođenja eura. Računice u njezinoj podlozi upućivale su na uvjerljivu prevagu velikih i trajnih koristi nad, relativno nevelikim i više-manje jednokratnim, troškovima.
Sporadične kritike
Gubitak monetarnog suvereniteta na toj vagi nije imao prevelik ponder. Razlog je opet eurizacija koja središnjoj banci bitno sužava manevarski prostor za samostalnu monetarnu politiku. “HNB ustvari diskrecijski može upravljati s približno 20 do 30 posto novčane mase. Ostalo je uglavnom pod utjecajem politika vezanih uz euro”, rekla je tadašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Uz dodatak kako nas i struktura našega gospodarstva i usklađenost poslovnog ciklusa s europodručjem čini pogodnim kandidatom za preuzimanje eura.
Za razliku od pristupnih pregovora za EU, dojam je da su se koraci u pristupanju europodručju, premda tehnički jako zahtjevni, odvijali predano i bez zastoja. Bilo je po putu sporadičnih kritika na domaćem terenu zbog manjka ‘prave’ javne rasprave (tehnički je provedena). S ubrzanjem inflacije, u jesen 2021. Hrvatski suverenisti inicirali su i sakupljanje potpisa za referendum Zaštitimo hrvatsku kunu. Na tome je i ostalo. Iz Vlade su im poručili kako je referendum o uvođenju eura održan kad i onaj o pristupanju EU.
Hrvatska se tada obvezala i na pristupanje europodručju, kao i većina članica koje još imaju vlastitu valutu (s izuzetkom Danske) i zasad ne pokazuju da u dogledno vrijeme to namjeravaju promijeniti. U to vrijeme Eurobarometar je sugerirao blagi porast raspoloženja prema euru pa je bilo i komentara kako bi za razvoj demokracije bilo korisno, pa i vrijedno eventualnog troška, ne odbacivati unaprijed ideju da se to raspoloženje testira i potvrdi referendumom.
U finalnu fazu, ERM II, ušlo se u srpnju 2020. u jeku koronakrize i pritom je određen središnji paritet od 7,5345 kuna za euro. Simultano taj korak prati i uspostava bliske suradnje s Europskom središnjom bankom, što je pak značilo da će Hrvatska, po potrebi, moći računati i na izdašniju potporu ECB-a od nedugo prije toga dogovorene dvije milijarde eura teške ‘swap’ linije kao dodatnog izvora devizne likvidnosti. Prilikom pristupanja tom ‘predvorju’ eurozone, u Vladi i HNB-u su i dalje računali da smo “po svim izračunima zasad na putu da zadovoljimo potrebne kriterije nominalne konvergencije”. Ustrajali su na agendi najranijeg mogućeg datuma ulaska u eurozonu, 1. siječnja 2023.
Moguće zbog procjena ekonomskih posljedica Covid-19 krize neki strani analitičari u to su sumnjali. “Pristupanje u ERM II ne znači da je proces usvajanja eura sada na autopilotu jer se i Hrvatska i Bugarska još suočavaju s važnim izazovima i teško da će uskoro ispuniti sve kriterije konvergencije”, bio je komentar ING Thinka. U slučaju Hrvatske apostrofirali su u prvom redu održivost javnih financija, tj. javni dug i deficit.
Doduše bilo je i onih koji su držali da bi nakon Brexita, uz tadašnje tenzije u EU oko golemog paketa Plana oporavka, i Uniji dobrodošla poruka da, eto, ima još apetita za veću integraciju.
Osim što su zbog krize suspendirana fiskalna pravila (deficit od 3% BDP-a) pokazalo se da je nakon oštrog pada BDP-a i naglog skoka omjera javnog duga u 2020. koji je poništio prethodni četverogodišnji padajući niz, gospodarski oporavak uslijedio brže od očekivanja. Razina duga brzo se vratila na zadovoljavajuću silaznu putanju.
Ali onda su se glede kriterija nominalne konvergencije s neočekivane strane pojavili upitnici. Inflacija. Ona je godinama prije u tom pogledu bila u trećem planu, uglavnom ispod prosjeka eurozone. Mogući zapleti u vezi s inflacijskim kriterijem nametali su se barem u striktnom iščitavanju definicije dozvoljenog odstupanja (1,5 postotnih bodova povrh prosjeka tri zemlje s najnižim 12-mjesečnim prosjekom inflacije).
No, nisu vremena neelastičnog pristupa, a i raspon inflacije u eurozoni u referentnom razdoblju izvješća o konvergenciji bio je neuobičajeno velik. U konačnici će to ipak biti politička odluka, govorili su neki.
U svakom slučaju, hrvatski vlak za euro prošao je put do odredišta bez kašnjenja, na konačnu stanicu stigao je 31. prosinca. Da ne ispadne baš bez kamenčića, nekoliko epizoda ipak je potaknulo polemike u javnom prostoru.
Stare vs. periferne članice
Među onima koji su se za to pobrinuli bio je bivši guverner Željko Rohatinski. Prelazak na euro ili što duže ostati u kuni, iz njegove perspektive bilo je pitanje koje ovisi o tome želi li se voditi neutralna monetarna politika (u tom slučaju što prije u euro) ili aktivna. Pod aktivnom je podrazumijevao i “funkcionalno tiskanje novca”. Bilo je jasno koju opciju preferira. Na tom tragu bila je i ocjena da je od “kada u eurozonu” važnije pitanje “u kakvu eurozonu” i “s kakvim performansama” gospodarstva.
Smatrao je da takva kakva je eurozona nije optimalno valutno područje, ponajprije zbog odnosa starih i tzv. perifernih članica. Zbog velikih razlika u razvijenosti, produktivnosti i političkoj težini periferne nemaju utjecaja na monetarnu i tečajnu politiku, a maastrichtski kriteriji (počesto i stroži nego za stare članice) ograničavaju ih i u vođenju aktivne fiskalne politike, što utječe na njihovu ranjivost na vanjske šokove i sporiji oporavak.
Maruška Vizek sa zagrebačkog Ekonomskog instituta u jesen 2021. eksplicitno je rekla kako misli da 2023. definitivno nije dobra godina za uvođenje eura, neovisno o tome što će u pogledu ispunjavanja kriterija pokazati izvješće EK o konvergenciji. Kao razloge je navela stanje našeg gospodarstva, slabo provođenje strukturnih reformi, nizak rast proizvodnosti rada, izostanak vidljive konvergencije dohodaka, upitnu kvalitetu institucija. S neriješenim strukturnim slabostima gospodarstvo nam još nije spremno za euro.
Usto, argument visoke eurizacije drži ne posve jednoznačnim; u to vrijeme udio kunskih kredita premašivao je polovicu ukupnih s tendencijom daljnjeg rasta. Zadršku je imala i prema tezi o rastu plaća koji će uvođenjem eura neutralizirati ili nadmašiti povećanja cijena uslijed zaokruživanja i usklađivanja domaćih s cijenama na zajedničkom tržištu. Rast plaća može biti vezan samo za rast proizvodnosti rada. Za to trebaju strukturne reforme, a to nam neće riješiti monetarna unija.
Službene procjene u pogledu utjecaja uvođenja eura na porast cijena sugerirale su da bio on u Hrvatskoj trebao biti tek 0,2 do 0,4 posto. Time se i prije nekoliko mjeseci pozabavilo nekoliko analitičara iz HNB-a i ECB-a, a njihovi izračuni smjestili su se na gornjoj točki tog raspona. No, percepcija je nešto drugo. Ulazak u eurozonu pao je u vrijeme dvoznamenkaste inflacije. Teško je razlučiti koliko su joj, mimo zaokruživanja, pridonijeli opći inflacijski pritisci i ulazni troškovi, a koliko ‘lov u mutnom’.
Nemali obol inflaciji svakako su dale i profitne marže. U prvim tjednima nakon ulaska u eurozonu poskupljenja su tako zaokupljala medijski prostor. Vlada je od trgovaca tražila i da vrate cijene na one zadnjeg dana 2022. Inflacijski jaz u odnosu na eurozonu počeo se širiti približno u ovo doba lani. Tu očito sežu i propusti u praćenjima cijena.
Na tom tragu su i zaključci Hrvatske udruge za zaštitu potrošača. Povodom 100 dana eura predsjednica Udruge Ana Knežević rekla je kako se građani ne osjećaju siromašnije zbog eura već zbog toga što smo cijelu 2022. imali rast cijena. Zaokruživanja su se samo nadovezala. “Ali na kraju je osjećaj da se ima manje prisutan kod većine”.
Taj osjećaj zasigurno nemaju banke iako su troškovi prilagodbe euru na razini bankarskog sektora procijenjeni na 80-ak milijuna eura, od čega najvećim dijelom za informacijske sustave. Prelaskom na euro banke su ostale i bez glavnine prihoda od mjenjačkih poslova (godišnje više od milijardu kuna), ali benefiti ulaska u eurozonu znatno su im veći.
Već lani su viškovi likvidnosti sustava bili na povijesno visokim razinama (prosječno 12,7 milijardi eura). Dodatno im je pridonijelo smanjenje obvezne pričuve banaka u okviru usklađivanja s regulativom europodručja (prvo s 9 na 5, a potom na 1%). Isto vrijedi i za utjecaj pojačanog priljeva gotovog novca na račune banaka potaknutog lakšom konverzijom kune u euro.
Tako je i uz sve snažnije zaoštravanje monetarnih politika s ciljem obuzdavanja inflacije prijenos rasta referentnih kamatnih stopa ECB-a na bankovne kamate u Hrvatskoj bio odgođen i ograničen u odnosu na usporedive druge članice. Ulaskom u eurozonu odraz njihova rasta postao je vidljiviji (više, doduše, na strani kredita), ali zbog povijesno visoke likvidnosti i specifičnosti hrvatskog bankovnog sustava poput strukture izvora financiranja (velik udjel depozita) i dalje se računa s relativno sporijim rastom kamata.
“Činjenica je da imamo iznimno kvalitetan, likvidan i stabilan bankarski sustav, dodatno ojačan sigurnosnim mrežama europodručja, kaže ekonomski analitičar Velimir Šonje dodajući i kako se nebankovni posrednici i tržište kapitala tek trebaju razviti do međunarodno zamjetnih razina. Solidni “osigurači” sustava očituju se i akumuliranim premijama u fondu za osiguranje depozita HAOD-a (bivšeg DAB-a) u odnosu na prosjek eurozone; oko 2,5 naspram 1 posto iznosa osiguranih depozita u prosjeku, s tim da su neke članice i na 0,8 posto.
Inače, projekt izgradnje bankovne unije, potaknut na vrhuncu dužničke krize u eurozoni 2012. s ciljem da se prekine ‘začarani krug’ između banaka i države te da se novac poreznih obveznika više ne koristi za spašavanje propalih banaka, još uvijek nije dovršen. Politički poticaj doveo je do relativno brzog dogovora o dva stupa projekta: jedinstvenom nadzornom mehanizmu (s kojim je središnja banka dobila jače ovlasti za praćenje stanja banaka u eurozoni), i jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (uspostava zajedničkog fonda za rješavanje insolventnih institucija koji plaćaju same banke).
No, za potpunost nove strukture nedostaje treći stup, Europski sustav osiguranja depozita, (EDIS). Prema sadašnjim pravilima EU-a, depoziti do 100.000 eura zaštićeni su u slučaju propasti banke, ali zaštita je i dalje strogo na nacionalnoj razini, dok je EK još 2015. predložila koncept nadnacionalne sigurnosne mreže. Kad je riječ o zakonodavnim i tehničkim pripremama za euro, mnogo govore već neke brojke, kao i to što su obilježile cijelu prošlu godinu, a za mnoge ne samo prošlu. Nakon krovnog Zakona o uvođenju eura, kroz Sabor je moralo prodefilirati još 40-ak zakona, a usto je trebalo donijeti i više od 70 podzakonskih akata.
U HNB-u kao ključnoj instituciji i koordinatoru projekta euro slikovito su pak opisali dimenzije povlačenja kovanica i novčanica kune. Količina kovanica koje će se na tri godine pohraniti u vojarni težine je skoro kao Eiffelov toranj, a više od 500 milijuna komada novčanica koje se povlače, posložene jedna na drugu, visinom su usporedive sa šest Mount Everesta.
Trgovci su vezano uz prilagodbe informatičkog sustava i dvojno iskazivanje cijena govorili o tiskanju milijuna novih cjenovnih oznaka. Banke su morale prilagoditi oko 113 tisuća bankomata. U drugoj po veličini, Privrednoj, proces prilagodbi euru uključivao je angažman 540 participanata, a promjenama je, kažu, bilo obuhvaćeno 135 poslovnih procesa, 283 aplikacije, 473 proizvoda, 1469 tipova transakcija.
