Nekoliko puta mjesečno, na raznim mjestima u Zagrebu sreću se proizvođači i kupci zdrave hrane, ujedinjeni u projektu Mali plac s tavana. Priča je krenula prije par godina s jednog tavana u Sinkovićevoj ulici, a danas na Facebooku Mali plac prati 20.000 ljudi koji redovito dobivaju obavijesti o tome gdje će se i kada ponovno okupiti, a dosad se to događalo na više od 20 lokacija. Putem newslettera, aktivnosti oko Malog placa prati još 1000 onih koji nemaju ili ne žele imati Facebook.

Mali plac je uglavnom i namijenjen ljudima koji imaju stav, kako o društvenim mrežama tako i o hrani koju jedu. Ali nije li takva, zdrava hrana kakva se inače prodaje u posebnim dućanima, zbog svoje cijene dostupna samo jednom dijelu društva? “Ne, zdrava hrana nije skupa, to je jedna od zabluda s kojima se borimo. Kod nas svi kupuju- oni mlađi zato jer su svjesni, imaju informacije, a stariji jer paze na zdravlje. Netko će kupiti manje hrane, ali zna što jede. Naš je cilj povezivanje kupaca s proizvođačima, pa je i cijena prihvatljiva, što možda nije slučaj u bio dućanima. Naravno, cijenom ne možemo konkurirati masovnoj proizvodnji i šleperima iz uvoza. Naši ljudi mahom i dalje nisu svjesni što znači jesti hranu iz supermarketa, čiji se izvor ne zna niti znamo kako je tretirana.

Na Malom placu možete pokriti skoro sve potrebe za hranom, a mesa nema jer je komplicirano baviti se frižiderima i inspekcijama. Ja sam vegetarijanac i u supermarket odlazim samo kad moram kupiti mačju hranu i ono što se u Hrvatskoj ne proizvodi, recimo sezam, rižu i slično”, kaže Jelena Mikin, suosnivačica Malog placa. “Mladi roditelji kad dobiju djecu naglo počnu razmišljati o tome što jedu… Malim proizvođačima je bitan svaki kontakt s osobom koja dođe i zainteresirana je. Degustiraju proizvod, odmah im daju feedback, saznaju gdje je što raslo, tko je to radio… Lako se dogovoriti i za dostavu i danas već cijele obitelji žive od toga. Njima su sajmovi poput našeg jako važni jer kad kasnije vidite proizvod tog čovjeka u nekom dućanu lakše ćete ga kupiti i s trgovačkom maržom. Na webu Malog placa nalazi se portret svakog od naših izlagača, par njegovih proizvoda i kratka priča, da povežete lice s proizvodom. A ogroman plus su odlične fotografije Sanjina Kaštelana”, kaže Jelena. Dugo se Mali plac reklamirao samo preko Facebooka web stranicu su otvorili tek lani. Nije Mali plac jedini takav sajam, postoje silne slične manifestacije po Hrvatskoj, koje daju priliku proizvođačima i kupcima da se upoznaju.

U Zagrebu ima takvih inicijativa i po pojedinim kvartovima, razvio se pravi pokret, gdje ljudi uvode takva druženja u svoje mikro sredine, a izlagači dobiju dodatnu priliku, jer se Mali plac ne održava svaki dan. Mali plac ima i neke svoje karakteristike – dok se na velikim sajmovima može dogoditi da se pojavi, primjerice, 15 izlagača s bučinim uljem, ovdje se uvijek pozove samo po jednog proizvođača određenog proizvoda, kako bi dobio priliku predstaviti svoj proizvod. Projekt je krenuo slučajno kad su Jelena Mikin i Jelena Iva Nikolić potkraj 2012. odlučile organizirati predbožićni party za svoje prijatelje, kako bi im pružili mogućnost da kupe kvalitetnu hranu pred Božić. Trebao je to biti jednokratni događaj na tavanu Jelene Ive Nikolić, koja je tada pisala vrlo popularan blog Sjedi i jedi na tportalu. Kako bi bili drugačiji od drugih na svoj su party pozvali i izlagače, mahom osebujne mlade ljude koji su s obiteljima preselili iz grada na selo kako bi uzgajali hranu na prirodan i human način, iako ima i onih koji proizvode hranu u rubnim dijelovima grada, bili to permakulturni vrtovi na zagrebačkom Bukovcu ili trešnje s Jaruna. Zašto se u gradskim parkovima ne sade voćke, naglas se pita Jelena. “Htjeli smo da se naši frendovi upoznaju s tim zanimljivim likovima koji dobro znaju što je dobro i zas nas i za prirodu i onda prodaju svoje viškove.

Osebujna kreativka Jelena Iva Nikolić je stilistica hrane i na svom je tavanu već imala i kuhanja i snimanja. Prvi put bilo je svega desetak izlagača, primjerice proizvođač magarećeg mlijeka, OPG Ciganović, koji se s vremenom toliko razvio da sada ima cijeli zoološki vrt s domaćim životinjama na svom imanju kod Ivanić grada. Naš drugi prijatelj, Hrvoje, uzgaja krave na ekološki način, išao je korak dalje, tretira ih kao naši stari i mi ih zovemo sretne kravice. Tulum je tako dobro uspio da su svi izlagači i posjetitelji pitali kada će opet doći, bili smo im jako zanimljivi, drugačiji, prirodniji, a cijela atmosfera je bila topla i prijateljska“, prisjeća se Jelena Mikin. Zato su već krajem siječnja 2013. sve ponovili, a onda se priča počela još brže širiti. “Odnekud su se pojavili novinari Večernjaka, i nas dvije smo tada shvatile da moramo osnovati udrugu i krenuti ozbiljnije razvijati priču. Tako smo i učinile a Udruga trenutno ima 30-tak članova“, kaže Jelena Mikin. Iako je plac mali, infrastruktura je velika, tu je angažirano čak 15 ljudi – tri fotografa, nekoliko cura u PR-u, pa još četiri volontera koji pomažu odraditi fizičke poslove kao za svaki pravi plac. Jelena Mikin je zbog Malog placa okrenula svoj život naopako. ”U to sam vrijeme živjela u Istri. Samo godinu dana ranije, 2011,. preselila sam iz Zagreba u selo Škrapi, između Pazina i Motovuna usred Istre, želeći tamo ostati i proizvoditi hranu. Nisam više htjela živjeti u gradu. U Škrapima je zeznuta klima za ljude ali za biljke je savršena, jako je vlažno. Kupila sam zemljište i počela proizvodnju goji bobice, sibirskih borovnica sorte Kamčatka, pa artičoke, zeleno povrće…. Moja je ideja bila da sagradim kuću, samoodrživi objekt bez struje i vode. Htjela sam uključiti mlade ljude, recimo moju kćer, da budu tamo po par dana, kao neki prirodni oblik turizma i da, ako ništa drugo, bar nakratko budu izravno povezani s prirodom. Povezala sam se sa cijelom hrvatskom eko mrežom, s puno proizvođača sam uspostavila kontakt. I taman kad sam počela puštati korijenje u Istri, Mali plac je odlučio da se moram vratiti u Zagreb“, sa smiješkom kaže Jelena.

U počecima je sajam bio samo jednom mjesečno i to se još nekako moglo raditi na daljinu, no kad su sajmove počeli organizirati svaki drugi vikend više nije mogla živjeti na dvije adrese. Mislila je da je Mali plac neki trend koji će prestati biti zanimljiv, ali to se ipak nije dogodilo. Na svaki idući došlo bi još više ljudi i vrlo brzo prostor je bio premali. Na tavanu su bili do ranog proljeća 2015, a onda je Mali plac odlučio- sići u grad. “Pucali smo po šavovima, preraslo nas je i bilo je jasno da moramo nešto napraviti. Već smo mislile da smo došle do vrha i da bi bilo dobro da idemo malo na pauzu, a onda se prošlog ljeta zavrtila priča sa Opatovinom, kod spomenika Petrice Kerempuha. Čim bi zatoplilo, krenuli smo na otvoreno a od prošle godine više se ne držimo samo subote, počeli smo šarati sa danima“, kaže Jelena. Projekt se toliko razvio da sada redovito gostuju na raznim lokacijama u gradu – primjerice, na Tjednu dizajna u Laubi, pa s Muzejom prekinutih veza na Mijenama srca. Zimu su proveli u Branimir centru. Kad je došao listopad tražili su rješenje, a ekipa iz Branimir Centra ih je prepoznala kao zanimljiv i kreativan sadržaj i ponudili im prostor, pa su već mjesecima tamo srijedama nakon posla

. Jedna od omiljenih lokacija Malog placa im je caffe U dvorištu, u Žerjavićevoj ulici. U tom dvorištu ima puno zelenila, oslikani su zidovi, u miru pijete kavu a pokraj vas se prodaje voće i povrće. Pitamo kako uopće nazvati hranu koja se nudi na Malom placu- eko, bio, organska proizvodnja? I kako biti siguran da je ekološki prihvatljivo svih onih 400 malih proizvođače koliko ih imaju u bazi? “Jedini zajednički pojam za sve njih je – prirodni proizvodi! Ne smijemo reći da smo eko plac jer nemaju svi certifikat da su eko, neki su još prijelaznom periodu, a neki tek planiraju krenuti u tom smjeru..Ima nas tu raznih. Najviše je OPG- ovaca, pa poljoprivrednih i braniteljskih zadruga, obrta, imamo i d.o.o. i j.d.o.o.

Što se autentičnosti tiče, važno je da se dobro upoznamo, da budu barem desetak puta s nama, da više nas s njim popriča. Najvažnije je povjerenje i iskrenost. Ja vas, kao posjetitelja, potičem da upoznate čovjeka koji stoji za štandom, da pričate s njim i da sami procijenite. Važno je da ti ljudi ne stavljaju pesticide nego pridodna sredstva za zaštitu i prihranu. Naravno, i kod nas su se pojavljivali fejkeri iako oni ne misle da su fejkeri, ali brzo sami shvate da su zalutali. Dovoljno je postaviti im dva- tri pitanja. Taj problem nemamo samo mi. Na mnogim tržnicama se pojavljuju preprodavači i tvrde da je njihova roba domaća. Kod nas toga nema, ovdje se družite, upoznate proizvođače licem u lice. Štoviše, možete otići kod njih doma i iz prve ruke vidjeti kako rade svojh posao, a to je najbolji način da se razvije dugoročan odnos, povjerenje i suradnja”, kaže Jelena. Mali plac, koji postaje sve veći, tako nastavlja svoju misiju povratka prirodne hrane u grad, ali tavan na kojem je sve počelo nipošto nije zaboravljen- i tamo se priprema nekoliko ljetnih “night” marketa.